Prošlog juna u Kairu, predsjednik Barack Obama, u svom govoru islamskom svijetu, naveo je mnoga pitanja koja stvaraju tenzije između SAD i muslimanskih nacija.

“Četvrto pitanje koje ću pomenuti je demokratija”, rekao je i nastavio, “znam da je bilo kontroverzi u vezi sa promocijom demokratije posljednjih godina, a većina tih kontroverzi je u vezi sa ratom u Iraku. Biću jasan: nijedan sistem vladavine ne može i ne treba da bude nametnut jednom narodu od strane nekog drugog.”

Zatim je Predsjednik zastao, očito očekujući aplauz, ali bila je tišina i kao da ga je to malo zbunilo. Nije dobro procijenio trenutak, ljudi su već aplaudirali kada je izgovorio riječ “demokratija”.

Tom Malinowski, iz Human Rights Watch-a, koji je bio nezvanični savjetnik u Obaminoj kampanji je rekao, “mislim da nije bio svjestan da je publika prezirala George W. Busha i očajnički željela Bushovu pomoć u ostvarivanju njihovog cilja.”

Obama, u svom govoru u Kairu i tokom cijele prve godine na vlasti, ispravno je osjećao potrebu da očisti vazduh od arogancije i ludosti svog prethodnika. Nema više američkog moralisanja i “nametanja slobode”, nema pojednostavljene podjele svijeta na dobro i zlo.

Umjesto “sa nama ili protiv nas”, glavna fraza u Obaminoj spoljnoj politici je “zajednički interes i međusobno poštovanje.” Umjesto nametanja američkog morala, Obama je veliki dio svog mandata proveo obnavljajući američko partnerstvo sa zemljama kao što je Rusija, obnavljajući multilateralne institucije kao što je Sporazum o smanjenju nuklearnog oružja, i nastojeći da sarađuje sa neprijateljskim režimima kao što je Iran.

Prije toga, kako bi pripremio tlo za strategiju saradnje, Obama je utišao kritike svoje vlade prema autoritarnim državama. Državni sekretar Hillary Clinton, u svojoj prvoj zvaničnoj posjeti Kini, u februaru 2009. uvjerila je svoje domaćine da ljudska prava neće ometati ekonomska i bezbjedonosna pitanja – što je naišlo na osude od strane branilaca ljudskih prava.

Predsjednički izaslanik u Sudan, Scott Gration, je objavio da će SAD raditi direktno sa režimom predsjednka Omar al-Bashira, koji je optužen za ratne zločine od strane Međunarodnog suda. Od izbora u Iranu prošlog juna, državni zvaničnici, uključujući Predsjednika, nisu pronašli dosljedan način da osude nasilje države protiv demonstranata. Prošlog novembra, u posjeti Kini, Obama je govorio u prilog dijalogu sa Dalai Lamom i protiv cenzure, ali je dozvolio komunističkoj vladi da zadrži čvrstu kontrolu nad sastankom u vijećnici u Šangaju.

Vremenom, Predsjednik i njegovi zvaničnici su usvojili fleksibilniji ton, nalazeći bolju ravnotežu između povlađivanja i kritike. U januaru je na primjer Klinton održao važan govor o slobodi Interneta, udarac namijenjen Pekingu, između ostalih.

Obama je počeo češće i sa više žara da govori o “univerzalnim pravima”, naglašavajući da ona nisu američki izum. Ali percepcija je ustanovljena: ova administracija će posvetiti svoju energiju popravljanju odnosa sa stranim vladama i neće ih rizikovati radi ljudskih prava. Tamo gdje su ulozi mali, kao što je to slučaj sa zapadnoafričkim narodom Gvineje, administracija osuđuje zločine, sa pozitivnim rezultatima, ali gdje ima strateških interesa, kao u Etiopiji, koja je zatvorila desetine novinara i opozicionih političara, politika se uglavnom svodi na povlađivanje.

Obama nikada nije stavio demokratiju i ljudska prava u centar spoljne politike. On je vodio kampanju na tri inicijative – povlačenje iz Iraka, pojačanje u Afganistanu, i obnova saradnje sa prijateljima i neprijateljima jednako. On je izrazio divljenje prema spoljnoj politici prvog predsjednika Busha i njegovog savjetnika za nacionalnu bezbjednost, Brent Scowcrofta, i na jednom nivou, Obama se uklapa u njihov kalup klasičnog realizma: izbjegavajući nametanje morala, on analizira svijet zemlju po zemlju, podešavajući američke interese, bez pokušaja da svugdje nametne jednu apstraktnu doktrinu.

Istovremeno, Obama poseže dalje od realpolitike. Počevši u Kairu, nastavljajući prošlog ljeta sa govorima u Moskvi i Akri, i kulminirajući u decembru sa govorom na dodjeli Nobelove nagrade za mir u Oslu, on je artikulisao viziju međunarodnih odnosa kao “nešto više od borbe za moć u kojoj jedni gube a drugi dobijaju, o ljudskoj povezanosti uprkos starim podjelama“, rekao je u Oslu, “da postoji nešto što nam je svima zajedničko.” (Možda je najdramatičniji primjer Obamin napor da se smanji količina nuklearnog oružja u svijetu.) U svim njegovim velikim govorima koji se odnose na spoljnu politiku, on je ponudio ovu viziju mladim ljudima, očito svjestan svoje moći da ih inspiriše.

Ali u nekim zemljama, inspiracija pada u jaz između visokoparnih govora i konkretnih akcija. Važan test je Egipat: sa dolazećim izborima, nepotistička kleptokracija pokušava da spriječi nemire raznolike i rastuće opozicije. Egipat predstavlja najvažniji korak ka demokratskoj reformi arapskog svijeta. Do sada, međutim, administracija se držala politike jačanja odnosa sa vladom Hosni Mubaraka: SAD je smanjila sredstva namijenjena programima podrške lokalnim aktivistima demokratije, i na insistiranje Kaira, smanjila veliki dio pomoći za organizacije civilnog društva (kao što su nezavisni posmatrači izbora) koji nisu zvanično registrovani – to jest, za grupe koje nisu u rukama režima.

Govorom u Kairu je pokrenuo seriju inicijativa za uspostavljanje saradnje između Amerike i muslimanskih zemalja. Gotovo godinu dana kasnije, pošto je nekoliko takvih inicijativa počelo da dobija oblik, pokazao se opšti šablon. Programi se fokusiraju na preduzetništvo i poslovni razvoj, nauku i obrazovanje, zdravlje žena i djece, razmjene studenata. Ne uključuju ljudska prava, političko jačanje žena ili samouprave. Nakon unutrašnje debate, administracija je odlučila da se za sada drži dalje od ovih osjetljivih tema i da prvo gradi povjerenje u značajnim ali nekontroverznim područjima. To je legitimna odluka, ali je učvrstila mišljenje među nekim arapskim reformistima da je, prema nedavnim izvještajima Projekta za demokratiju na Bliskom istoku, “Predsjednik Obama rekao prave riječi, ali nije spreman ili nije sposoban da ponudi novu politiku kako bi podržao aspiracije ljudi na Bliskom istoku.”

Obama nailazi na granice povlađivanja. Šta ako ljudi širom svijeta žele više od skromnog podešavanja američkog tona i ponašanja? Šta ako američko udvaranje okrutnim režimima propadne, zato što ti režimi imaju drugačiju viziju sopstvenog opstanka? Onda će Predsjednik morati iznaći rezervnu strategiju – nadamo se onu koja će uslišiti želje ljudi koji su mu aplaudirali u Kairu, i koja ne ostavlja još jednu generaciju razočaranu u američka obećanja.

Buka, 11.05.2010.

The New Yorker, 17.05.2010.

Tekst prevela i priredila Milica Plavšić

Peščanik.net, 12.05.2010.

TEMA – NAŠ TERORIZAM