Foto: Fatos Bogujevci
Foto: Fatos Bogujevci

„A onda je Lirie Bogujevci prebačena u Beograd zbog težine povreda“, rekao nam je vodič, i kao da se samo meni tu nešto učinilo neobičnim. U Beogradu se, dakle, usred rata, u državnoj bolnici spasavao isti onaj devetogodišnji život koji je nekoliko dana ranije jedan organ Republike Srbije, poslat iz tog istog Beograda, pokušao i gotovo uspeo da okonča. (Pretpostavlja se da je organ Republike Srbije imao nalog da se smesti u kući gde je taj život dotad rastao, te da ne ugrozi živote ukućana, već da ih sve preseli u neki manji deo kuće. Ali taj organ je bio Škorpion, a dosad smo naučili da Škorpioni ne ljube komandne lance, kao što smo naučili i da to nije bio neki veliki problem u tadašnjoj Srbiji, možda pre rešenje nego problem.) Vodič na izložbi je objasnio kako je to ipak bilo moguće. Albanci, naime, nisu sudelovali u zdravstvenom i obrazovnom sistemu Srbije, ali kako paralelni albanski zdravstveni sistem nikako nije mogao pomoći u ovako teškom slučaju, donekle je bilo prirodno da deca porodice Bogujevci potpadnu pod srpski zdravstveni sistem.

Meni se taj momenat, kada država Srbija spasava preživele Bogujevcije, čini ključnim. To što je svako od petoro dece porodice Bogujevci koja su preživela masakr Škorpiona danas među živima posledica je, dakle, činjenice da ih je država Srbija, neposredno posle masakra, spasila sigurne smrti pripuštajući ih u svoj zdravstveni sistem.

Ovo „pripuštanje“ je postalo obrascem odnosa između Srbije i dece Bogujevci, odnosa koji je jedinstven po tome što se tek vrlo neizravno može povezati sa onim što se danas naziva srpsko-albanskim odnosima i čemu se pokušava priključiti sve što ima veze s Kosovom. Nema u ovoj priči, naime, drugih civila, ni Albanaca ni Srba, nema komšija različitih nacionalnosti, ni proterivanja s posla, ni prisilne prodaje imanja, nema nikakve iluzije normalnog života, nema ni etnički organizovane politike, ništa ovde nisu rekli ni Thaçi, ni UÇK, ni crkva. Ovde uvek s jedne strane stoji petoro dece jedne ubijene porodice, a s druge država Srbija.

Nakon ogromnog i neoprostivog isključenja iz svakog ljudskog poretka i prepuštanja nemilosti Škorpiona, Srbija je decu Bogujevci tri puta pripustila u svoj sistem i, uz mnoge propuste, činila ono što joj je posao. Prvi put su Bogujevciji pripušteni u zdravstveni sistem jer su nosili preteške rane da bi im se uskratila pomoć, drugi put u sudski sistem jer su nosili preteška svedočanstva da bi im se uskratila mogućnost da svedoče, treći put u kulturni centar glavnog grada jer su doneli izložbu za koju su se Dačić i Vučić saglasili da „mora da bude održana“.

Nakon što su bili prepušteni nemilosti Škorpiona, deca Bogujevci zauvek odlaze iz roditeljske kuće u Podujevu, mesta koje je do tog trenutka bilo jedini dom koji su poznavali. Oni postaju pacijenti, iseljenici, izbeglice, azilanti, stranci. Otuda je još neverovatnije Dačićevo prvo pitanje Bogujevcijima (na podrazumevanom, ali ne i razumljenom srpskohrvatskom): „Odakle ste?“

Ipak mi se čini da je produktivno promisliti odnos Bogujevcija i Srbije upravo kroz ovo neprikladno pitanje, koje je možda i postavljeno s najboljom namerom, ali su iz njega odzvonili sva praznina i nerazumevanje koji Srbiju dele od dece porodice Bogujevci.

Odakle su, dakle, deca porodice Bogujevci? Koje su to prostore naseljavali nakon one podujevske dnevne sobe, sa onim televizorom i kaučem na kome sam pre neki dan, usred Beograda, posedeo stideći se što sam čovek?

Prvo pripuštanje – nakon masakra

Bogujevciji su potpali pod sistem Srbije kada ih je nakon masakra sa stratišta u Podujevu izvukla jedna druga srbijanska jedinica, SAJ, koja im je i ukazala prvu pomoć, te koordinirala njihovo prebacivanje u Prištinu. Bogujevciji tako završavaju u ratnoj bolnici u Prištini, u kojoj sve osoblje čine Srbi, gde su pacijenti drugog reda, ali gde su im i spaseni životi. Na izložbi možemo čuti kako su ih medicinske sestre primoravale da ono što traže (najčešće samo vodu, koju bi tek ponekad i dobili) traže na srpskohrvatskom. Izložba govori i o ranjenim paramilitarcima koji dvanaestogodišnjem Fatosu (na štakama) preprečuju put do sestara, tek tako, iz obesti. Čujemo tamo i kako su decu učili da novinarima lažu da je na njihovu kuću pala NATO-bomba i o poklonima koje su dobijali samo za slikanje.

Deca Bogujevci su, dakle, i iz te prištinske ratne bolnice, gde je postojala nekakva neodrživa država koja je bila voljna da im spasi živote, ali i da toleriše njihovo ugrožavanje. Bogujevciji su nam u Beograd došli i sa tog mesta, koje podseća na današnje izbegličke i azilantske kampove, gde su sva prava suspendovana, ali se i dalje provodi nekakva politika održavanja života, u njihovom konkretnom slučaju sa spasonosnim rezultatima.

Drugo pripuštanje – svedočenje za državu Srbiju

Drugi put su deca Bogujevci pripuštena u sistem Srbije kada su svedočili na suđenju Saši Cvjetanu 2003. Tada deca Bogujevci u Srbiju dolaze iz Mančestera, gde su prethodno uspeli da poraze rigorozni britanski sistem za dobijanje azila. Na izložbi vidimo tinejdžere koji se nadaju da će prepoznati ubice svoje porodice. Ova zbunjena deca, koja ulaze u istoriju kao prva deca koja svedoče u procesu za ratne zločine, pomažu državi Srbiji da nekadašnjeg Škorpiona smesti u srbijanski zatvor.

Godine 2008, nakon što ličnim angažmanom Sarande Bogujevci Kanada izručuje Srbiji jednog od Škropiona, Dejana Demirovića, Bogujevciji ponovo dolaze u Beograd kako bi svedočili u procesu protiv četvorice Škorpiona u kome Demirović nije optuženik, već svedok saradnik.

Odakle su sada deca Bogujevci? Kosovo, na kome ne žive od 1999, još nije ni (ili tek što je) proglasilo nezavisnost, a Velika Britanija im privremeno odobrava boravak. Na snimcima iz ovog pripuštanja vidimo prvo tinejdžere, a zatim mlade ljude sa izraženim britanskim akcentom koji vode pravnu bitku u jednoj zemlji gde su očiti stranci i kojoj nemaju mnogo razloga da veruju. Uz njih su sada ljudi iz britanskih humanitarnih organizacija, te BBC-jev novinar Paresh Patel, koji autoritarno i BBC-jevski objašnjava njihovu situaciju nekom eksternom, britanskom auditorijumu. Nepripadanje, čini se, ponovo određuje Bogujevcije: oni ne samo da nisu u godinama u kojima su obično svedoci na ovakvim procesima, ne samo da nisu državljani Srbije i ne razumeju jezik procesa, nego čak ne dolaze ni izravno sa Kosova. Ova čudna nemogućnost situiranja dece Bogujevci u prostornim terminima je, čini se, ostala zanimljiva srbijanskom pravosuđu čak i 2012.

Treće pripuštanje – izložba

Treće pripuštanje dece porodice Bogujevci u Srbiju je ono kome trenutno prisustvujemo. Izložba je, čini se, omogućena činjenicom da je put od tog tamo Podujeva do ovog ovde Beograda vodio preko Mančestera i Kanade, gde je njihova priča prevedena na jezik “međunarodnosti”. Samo tako su to legitimna deca porodice Bogujevci, ne neka propaganda koja dolazi iz Thaçijeve države, nego ljudi obeleženi srbijanskim zločinom, ljudi koji su nekada davno, ne znamo kada, možda tek tamo na onom snimku porodičnog okupljanja iz 1990, bili naši sugrađani, a danas su mladi britanski umetnici kosovskog porekla koji su došli da nam nešto ispričaju. Ali pre nego što su počeli da pričaju, premijer je pitao „Odakle ste?“

Bogujevciji svojom životnom pričom obesmišljavaju ovo pitanje. Deca Bogujevci nisu niotkuda na način na koji smo mi iz Srbije, njihovo iskustvo je obeleženo upravo onim što mi ne umemo ni zamisliti: nepostojanjem države u okviru koje bi se mogao definisati bilo kakav zahtev za pravdom; oni su odrasli u prostoru gde ne samo da nikome nije garantovano pravo na život, već nije jasno ni ko bi to pravo morao garantovati. I upravo ta nama nezamisliva mesta označena nepostojanjem države jesu mesta gde su operisali Škorpioni. Zato su deca Bogujevci potrebna Srbiji: oni nose u sebi jednu istinu o našoj prošlosti koja nama samima nikada ne može biti do kraja dostupna. Takva nam je istina neophodna, ne samo zbog onoga što se dogodilo, nego i kako bismo mogli etički delovati danas i u svakoj budućnosti. Mesta nepostojanja države nisu samo bila specijalitet Miloševićeve Srbije: po prirodi stvari se pred svakom državom stalno nalaze novi ljudi koji zavise od našeg izbora da ih pripustimo među svoje ili prepustimo volji nekoga ko će si već dati mandat da odlučuje o njihovom životu. Zato su deca Bogujevci, iako tako upečatljivo nisu deo Srbije, značajnija od bilo koga od nas za definisanje onoga što Srbija jeste i šta može postati.

Tako se ovom izložbom zatvara krug. Pre 14 godina je država, neposredno nakon neoprostivog prepuštanja Škorpionima, spasila živote preživele dece porodice Bogujevci. Izložbom „Bogujevci / vizuelna istorija, omaž svim porodicama i žrtvama rata“, koja u trenutku dok ovo pišem još uvek traje, deca Bogujevci spasavaju Srbiju. Oni to čine svojim mirom, ali i produktivnim nemirom sa kojim nas izložba ostavlja, pokazujući nam jasno da naše iskustvo nikada nije dovoljno. Oni to čine i svojom gotovo nepodnošnjivom normalnošću, neogorčenošću i spremnošću da svoju priču ispričaju u Beogradu, mestu kuda vode svi komandni lanci, i na srpskohrvatskom, jeziku podujevskog zločina. Dakle, ni EU, ni Rusija, ni samo sloga, ni bog pravde, ni tri prsta, ni državni vrh, nego ovih troje umetnika, nesamerljivih sa nama po iskustvu i pripadanjima, koji stoje tačno tamo gde mi nikada ne možemo biti i svojom pričom nam ne daju da ih zaobiđemo, previdimo ili zaboravimo.

Peščanik.net, 01.01.2014.

KOSOVO