Милан Шкулић

„Др Караџић и мистер Дабић у Хагу“

Politika, 4. avgust 2008. god.

(uz komentar Srđe Popovića)

Иако је кривица у кривичном праву индивидуална, одређене моралне и друге реперкусије осуде некадашњих високих државних функционера неминовно погађају и читав народ

Zasto? Karadžić nije državni funkcioner Srbije. Karadžić nije funkcioner ni neke druge države (Republika srpska nije država).

Čak i da jeste, ne postoji nikakav nacionalni interes (kako se sugeriše) da državni funkcioner izbegne odgovornost za kriminal (ratni zločin), ako ga je počinio. Naprotiv. Srpski narod „pogađa“ upravo to što su mnogi državni funkcioneri koji su bili ogrezli u razne vrste kriminala izbegli odgovornost i ostali nekažnjeni.

Stav da moramo „braniti naše“ i kada su kriminalci, odnosno da će nas njihova osuda „pogoditi“, je tipično nacionalistički stav. U tom stavu je sublimisana upravo sva pogubnost te ideologije, koja proglašava nacionalnu pripadnost kao osnovnu i dominantnu odrednicu ljudskih bića, pa u skladu s tim relativizuje kao sekundarne, ili čak potpuno nevažne, sve druge razlike, recimo između ubica i žrtava, krivih i nevinih. Upravo ovakvim stavom uvodi se načelo kolektivne odgovornosti.

Шта се може очекивати на суђењу др Радовану Караџићу и каква би одбрана била најприкладнија ?

“Najprikladnija” je čudan izbor atributa za odbranu pred sudom od strane profesora Pravnog fakulteta. Prikladna čemu? Ovde se, kako će se videti, “najprikladnijom” smatra odbrana koja bi dovela do oslobađanja optuženog, ne zato što on ne bi bio kriv, već zato što bi njegova osuda navodno “pogodila narod”.

Караџић инсистира да се сам брани, а Хашко тужилаштво већ најављује да ће захтевати да он има браниоца. Тужилаштво сматра да сложеност предмета налаже професионалну одбрану. Да ли је баш тако? Статут трибунала гарантује право избора оптуженом, који слободно оптира да ли ће се лично бранити или ће узети браниоца. Трибунал је покушао да креативније тумачи ово правило, али то није коректна интерпретација. Аргумент да већина кривичних поступака (као што је то случај широм Европе) предвиђа обавезног браниоца у неким случајевима, овде нема значаја, јер сам статут не садржи такво правило. Радован Караџић није правник, што може бити додатни аргумент захтеватужилаштва. То није довољно јак разлог јер, с једне стране, обавезна стручна одбрана није прописана статутом, док, с друге стране, Радовану Караџићу и онда када се брани сам може помагати тим експерата, а он као неспорно интелигентан и елоквентан човек без већих проблема може савладати технику унакрсног испитивања сведока, те научити неопходна процесна правила, која су уосталом и за већину европских адвоката својеврсношпанско село, јер се ради о типу поступка који није типичан за континенталну Европу.

Profesor je ovde u pravu: Statut tribunala na predviđa obaveznu stručnu odbranu. Međutim, ostaje potpuno nejasno od kakvog značaja su ova razmatranja profesora Škulića u okvirima teksta koji je on sam postavio. Naime, kako bi to “moralne i druge reperkusije pogodile čitav srpski narod” ako bi (“inteligentnom i elokventnom”) klijentu prof. Škulića, ipak, bio postavljen branilac? Jer, podsetimo se, to je navodno jedini motiv zbog koga se prof. Škulić nepozvan upliće u odbranu Karadžića.

Иако се Караџић терети за тешке злочине, одбрана може прилично загорчати живот тужилаштву.

Prof. Škulić sam odmah otkriva svoj motiv: on bi da pomogne Karadziću da “zagorča život tužilaštvu” (Koštunica bi rekao “da nanese štetu”). Profesor je svestan da se Karadžić “tereti za teške zločine”(i da će za njih biti osuđen, otuda sveza “iako”), ali spreman je da posavetuje svoga “klijenta” kako da bar “zagorča život tužilaštvu”. I time, po njegovom mišljenju, spasi čitav narod od moralnih i drugih reperkusija. (Treba takođe primetiti da je jasno implicirano mišljenje profesora Škulića, da motiv tužilaštva nije da utvrdi istinu, već da je ono rukovođeno isključivo zlom namerom da ishodi osudu po svaku cenu.)

Када је реч о геноциду као најтежој тачки оптужнице, тежиште је на случају Сребреница. Мада врло озбиљни стручни аргументи говоре у прилог томе да, иако су у Сребреници учињени тешки злочини, то ипак није геноцид, сигурно је да се трибунал неће много бавити овом правном квалификацијом, те ће се ослонити на већ пресуђен предмет генерала Крстића, те овај случај рутинскитретирати као неспоран геноцид.

Koji su to “ozbiljni stručni argumenti” da u Srebrenici nije počinjen genocid? Takvi argumenti ne postoje. Postoje presude ne samo Haškog tribunala već i Međunarodnog suda Pravde. Ovu drugu prof. Škulić i ne pominje. Pored toga, previđa se da se u slučaju Karadžić optužba za genocid ne odnosi samo na slučaj Srebrenice, već na niz drugih lokaliteta, kao što su Bijeljina, Bratunac, Bosanski Šamac, Brčko, Doboj, Foča, Ilijaš, Ključ, Kotor Varoš, Novi Grad, Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Višegrad, Vlasenica, Zavidovići i Zvornik. Profesor nije čitao optužnicu svoga klijenta.

Одбрана ово ипак може доводити у питање, те посебно инсистирати на доказивању одговорности УН и холандског батаљона, јер је Сребреница била заштићена зона, а никада није демилитаризована. Ко је уосталом убио неколико хиљада Срба у Братунцу и околини ?Може се довести у питање и број погинулиху Сребреници. Озбиљни докази изазивају сумњу у официјелних „преко осам хиљада”, с обзиром на то да није пронађено ни приближно толико лешева, а има индиција да су том броју додавани и погинули из претходних ратних година.

Ovaj bezočni argument se često ponavlja u nacionalističkoj javnosti. Mi ih jesmo pobili, ali to je zato što nas vi niste sprečili. Ko je kriv za ubistvo Đinđića? Loše obezbeđenje. Šta su drugo mogli Ulemek i kompanija nego da ubiju Predsednika vlade koji ima tako loše obezbeđenje! Holandska vlada je pala zbog tog propusta, ali po mišljenju prof. Škulića, Karadžić i Mladić treba da “podele odgovornost” sa Holandijom i UN, kao da je i kod njih postojao umišljaj da pomognu genocid.

Treba takođe znati da je “odgovornost Holanđana” samo moralna i politička, jer su njihovi vojnici bili prethodno razoružani od strane Mladića, tako da nisu ni bili u stanju da išta učine. Dakle, mi smo ubijali, a Holanđani su “krivi” zato što su dozvolili da ih mi prethodno razoružamo, zbog čega kasnije nisu mogli da nas spreče u ubijanju. Neverovatno cinična konstrukcija.

Караџић се може бранити и тиме да он лично није повезан са тим случајем, те да се ту радило о „ексцесу” војних структура, али такав правац одбране није оптималан, јер сама висока државна функција њега „командно оптерећује”.

Ovo je već očajnički. I sam “branilac” primećuje eufemistički da takav pravac odbrane “nije optimalan” (u stvari on je apsolutno nemoguć) zbog postojanja komandne odgovornosti, ali je prof. Škuliču očigledno nepoznato da postoje svedoci (recimo, Deronjić) koji jasno i naširoko govore o ličnoj umešanosti Karadžića u slučaju Srebrenice. Uprkos ovim činjenicama, profesor zaključuje da se Karadžić ipak “može braniti i time da nije povezan lično sa tim slučajem”. Pa može, može se optuženi i glupo braniti. Možda je upravo zato nužno da mu se obezbedi stručna odbrana.

Oдбрана би требало да објасни механизам настанка ратног пожара у БиХ. Почетком сецесије у СФРЈ сваком разумном било је јасно даБиХ не може опстати као независна држава ако на то не пристају сви њени конститутивни народи, а Срби су се томе противили. БиХ се ипак противуставно отцепљује, а водећи светски чиниоци то одмах признају. Одбрана мора објаснити да су та признања деловала као варница у бурету барута. Каквусу улогу имали неки „миротворци”, попут оних који су убедили Изетбеговића да повуче свој потпис са Кутиљеровог плана. Потребно је објаснити и да је СДС, као водећа национална странка Срба у БиХ, настала последња, онда када су већ увелико формиране СДА и ХДЗ.

Ovo je stara priča i najotpornija i najveća laž Miloševićeve propagande, koja se održala do danas i na koju se lepe mnoge druge laži. Jugoslaviju je razbio Milošević, a Srbija je bila prva republika SFRJ koja se otcepila sa namerom da uz pomoć JNA, prekomponuje bivšu SFRJ, stvori novu skraćenu Jugoslaviju kojom bi Miloševićeva Srbija dominirala. Ustavom iz 1990, godinu dana pre proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hravtske, Srbija je sebe proglasila za samostalnu i suverenu državu koja više nema obavezu poštovanja saveznog Ustava i zakonodavstva i koja preuzima sve ključne nadležnosti bivše savezne države: odbranu, međunarodne odnose, Narodnu banku. Sledećeg proleća, još uvek pre proglašenja nezavisnosti od strane Hrvatske i Slovenije, Miloševič donosi niz zakona iz nadležnosti bivše federacije. Od čega je to BIH pokušavala da se “otcepi”? (vidi fusnotu)

Треба изнети доказе о формирању тзв. Патриотске лиге, „зелених беретки“ и других паравојних формација, те о припремљеним плановима за „ноћ дугих ножева“ и „решење српског питања“ у БиХ. Окидач за прве оружане сукобе било је убиство старогсвата на Башчаршији, које је извршио један ноторни криминалац и каснији „ратни херој“. Неки у БиХ не могу Србима да опросте што су овог пута, а након доживљеног погрома у Другом светском рату, били много опрезнији, јединственији и знатно бржи.

Ovo je još jedna besmislica iz nacionalističkog folklora. Danas je notorno da je BIH bila potpuno nepripremljena za odbranu, kao i da je oružani sukob morao želeti i inicirati onaj jači (četvrta najjača armija u Evropi) i onaj koji je imao nameru da prekraja republičke granice (Milošević: „granice povlači jači“). Sve to je dugo pripremano, treba čitati Jovićeve i Kadijevićeve memoare. Zamlaćivanje sa „ubistvom starog svata“ je detinjasto.

Šta znači opaska prof. Škulića da su Srbi u BIH „nakon doživljenog pogroma u Drugom svetskom ratu, bili (ovog puta) mnogo oprezniji, jedinstveniji i znantno brži“? Pa to da su Srbi (Miloševićeva propaganda) novi pogrom „predvideli“ pre nego što je i počeo, pa su ustali da ga oružjem spreče. To je ista ona teorija „preventivnog rata“, kojom se Hitler poslužio u slučaju Sudeta: neću čekati da mi date ikakav povod, nego ću vas „preventivno“ napasti.

Одбрана има прилику и да изнесе официјелно утврђен број погинулих у грађанском рату у БиХ, јер се још увек спомињу фантомске бројке. Мора се објаснити да муслимани нису једине, нити ексклузивне жртве. То што су они највише страдали, последица је и њиховог ратовања на више фронтова, како са Србима, тако у једном периоду и са Хрватима, па чак и међусобно у Цазинској крајини.

A na koliko frontova su ratovali Srbi ?

Za priču o „građanskom ratu“ treba opet čitati Jovića i Kadijevića. Ratove 90-ih Srbija je uvek počinjala na isti način: medijskom histerijom širenja straha, podsticanjem pobune među srpskim življem, njihovim naoružavanjem, posle čega na scenu stupaju srpska vojska, paravojska i Udba, koji „moraju svuda da štite srpski narod“ – od gušenja njihove oružane pobune usmerene na nasilnu promenu republičkih granica.

Иако се Караџић оптужује као појединац, његова историјска улога током грађанског рата у БиХ и председничка позиција коју је имао, неспорно ће деловати да многи тај процес доживе и као својеврсно суђење Републици Српској. То се не сме дозволити. Одбрана мора инсистирати на разбијању неких већ створених предубеђења о „српској колективној кривици“, те посебно мора пажљиво и упорно објашњавати историјски контекст грађанског рата у БиХ.

To će biti vrlo teško. Republika Srpska bila bi nemoguća bez etničkog čišćenja i genocida, kojima je svesno građena i (privremeno?) ostvarena etnička homogenost entiteta.

Важно је објаснити и случај блокаде Сарајева, током које је неспорно дошло до великих патњи цивила, али до које је дошло, како се процењује, из чисто војничког резона, у циљу спречавања да се велике муслиманске оружане групације повежу и делују офанзивно. Мора се објаснити да је блокирано Сарајево било и својеврсни логор за српске цивиле. Неколико хиљада њих је ликвидирано, а многима се ни гроб не зна. У граду су харале паравојне формације и организоване криминалне банде. Постојали су бројни приватни затвори и јавне куће у којима су Српкиње насилно држане. Наравно, одбрана сене може заснивати само на тврдњи да су „и други чинили злочине“, јер то није оправдање, али та чињеница ипак није без значаја. Иако је кривица у кривичном праву индивидуална, одређене моралне и друге реперкусије осуде некадашњих високих државних функционера неминовно погађају и читав народ.

Zanimljiv je neverovatni eufemizam koji profesor Škulić upotrebljava za opsadu i granatiranje Sarajeva i sistematsko snajpersko odstreljivanje prolaznika na sarajevskim ulicama. On to zove „blokadom“! Blokadom koja je preduzeta „iz čisto vojničkog rezona u cilju sprečavanja da se velike (!?) muslimanske oružane grupacije povežu i deluju ofanzivno“. I zato su Sarajlije morale četiri godine da žive bez vode i struje, zato je na Sarajevo sručeno par miliona granata i zato su se snajperisti godinama zabavljali odstreljujući civile!

Odbrana koju savetuje profesor Škulić bila bi ravna teškom samooptuživanju, ona bi samo pokazala bezočno frivolan odnos optuženog prema užasnim posledicama njegovog delovanja. Ili kako bi se pravnim jezikom reklo: ilustrovala bi psihopatski, cinični, bezosećajni „odnos optuženog prema delu“. A to je upravo ono što profesor Škulić i jedan deo srpske javnosti preporučuju Dr. Dabiću da bi se čitav narod zaštitio od moralne i svake druge hipoteke.


(*) U Srbiji je takoreći nepoznata, čak i u stručnoj javnosti, činjenica da je Srbija POSTALA NEZAVISNA DRŽAVA po sopstvenom Ustavu od 28-og septembra 1990. godine (donetom više od godinu dana pre kasnijeg proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske, 8-og oktobra 1991.godine). Ova činjenica zamagljivana je Miloševićevom propagandom, prema kojoj je uzrok rata bio „borba protiv separatizma“. Ta činjenica je zamagljivana iz straha od strane intervencije: tobož Milošević čuva „teritorijalni integritet SFRJ“, a ne vrši agresiju na tuđu teritoriju.

Naime, prema članu 72. Ustava Republike Srbije iz 1990. godine: „Republika Srbije uređuje i obezbeđuje: suverenost, NEZAVISNOST i teritorijalnu celokupnost Republike Srbije i njen MEĐUNARODNI POLOŽAJ I ODNOSE S DRUGIM DRŽAVAMA i MEĐUNARODNIM ORGANIZACIJAMA“, kao i „ODBRANU bezbednosti Republike Srbije“ („oružanim snagama kojima u miru i ratu rukovodi Predsednik Republike Srbije“, član 83 Ustava)

Shodno tome, članom 135. stav 2. Ustava, Srbija se sama izuzima iz pravnog sistema SFRJ, za nju od tada zakoni SFRJ više ne važe. Tom odredbom se predviđa PRAVO Srbije da, po svojoj volji, „poštuje“ savezne zakone jedino onda „kada joj je to u interesu“. U pravu je ova klauzula poznata kao klauzula „si volam“ (ako hoću) i ima dejstvo da poništava svaku obavezu preuzetu pod ovim uslovom. Prirodno, ako imam pravo da radim „šta hoću“, nemam nikakvu obavezu.

Ubrzo zatim, dosledna svojoj nezavisnosti i suverenosti, Srbija donosi niz zakona iz nadležnosti nekadašnje federacije, kojima uređuje sopstvenu kreditnu i monetarnu politiku, sopstvenu politiku kontrole cena, uvodi dažbine na robu iz inostranstva (i nekadašnjih republika SFRJ), naplaćuje sopstvene carine itd. i ukida niz zakona, kojima je svrha provođenje nekadasnjeg saveznog zakonodavstva. Po zakonima SFRJ (koju tobož brani Milošević), i srpski Ustav i srpsko zakonodavstvo tog vremena predstavljali bi najteža krivična dela. Ali, Srbija je donošenjem tog Ustava postala suverena i nezavisna i time izuzeta iz jurisdikcije bivše SFRJ, pa ta dela niko nikada nije ni mogao da procesuira.

Sam Karadžić je u više mahova izjavljivao da bez Srbije ništa (od onoga što je on činio) ne bi bilo moguće. Rat u BIH tipičan je „war by proxy“, koji je vodila nezavisna i suverena Srbija preko plaćeničke „vojske Republike srpske“ (i paravojski regrutovanih u Srbiji, kojima je, naravno, pripadala i srpska Udba). Sredstva je Milošević obezbeđivao potkradanjem srpskog budžeta.

Uostalom, priča o „građanskom ratu“ je konačno i nedvosmisleno odbačena u dosadašnjoj praksi Tribunala. Svaka odbrana te priče je postala beznadežna.

Peščanik.net, 06.08.2008.

SARAJEVO

The following two tabs change content below.
Srđa Popović (1937-2013), jugoslovenski advokat ljudskih prava. Branio mladog Zorana Đinđića, Brigitte Mohnhaupt (Baader-Meinhof), Vojislava Šešelja, Dušana Makavejeva, Milorada Vučelića, Mihajla Markovića, Miću Popovića, Predraga Čudića, Nebojšu Popova, Vladimira Mijanovića (Vlada Revolucija), Milana Nikolića, Mihajla Mihailova, Dobroslava Paragu, Milana Milišića, Vladimira Šeksa, Andriju Artukovića, Beogradsku šestoricu, profesore izbačene sa Filozofskog fakulteta... Pokretač peticija za ukidanje člana 133 (delikt govora), ukidanje smrtne kazne, uvođenje višestranačja u SFRJ... 1990. pokrenuo prvi privatni medij u Jugoslaviji, nedeljnik Vreme. Posle dolaska Miloševića na vlast iselio se u SAD, vratio se 2001. Poslednji veliki sudski proces: atentat na Zorana Đinđića. Govorio u 60 emisija Peščanika. Knjige: Kosovski čvor 1990, Put u varvarstvo 2000, Tačka razlaza 2002, Poslednja instanca I, II, III 2003, Nezavršeni proces 2007, One gorke suze posle 2010.

Latest posts by Srđa Popović (see all)