Zašto mladi u tolikoj mjeri sudjeluju u reality showovima poput Velikog brata, Farme i sličnih emisija, gdje se bez srama pokazuju najdublja osjećanja i najskrivenije tajne sopstvene intimnosti? Ako te emisije gleda široka publika prije svega u popodnevnim i večernjim satima, to znači da je danas najnepoznatiji i najzanimljiviji ne život bogova i vladara, kao nekada, nego običan život što ga igraju obični ljudi, svakidašnji život sviju nas.

Ružan znak. Jer to znači da su se srušili zidovi koji omogućuju odvajanje unutrašnjosti od spoljašnjosti, ”diskretne”, ”jedinstvene”, ”intimne” strane svakoga od nas od njena izlaganja i oglašavanja. Ako naime ”intimnim” nazivamo ono što uskraćujemo strancu i dopuštamo onima koje želimo pripustiti u svoju duboku tajnu, često i nama samima nepoznatu, tada sramežljivost, koja štiti našu intimu, štiti i našu slobodu. I štiti jezgru u kojoj se naš lični identitet odlučuje kakvu će vrstu odnosa s nekim uspostaviti.

Sramežljivost naime nije stvar kućnih haljina i donjeg rublja, nego svojevrstan oprez, gdje se odlučujemo o stupnju otvorenosti ili zatvorenosti prema drugome. Možemo biti i goli, a da pri tome ništa ne dopustimo, da pri tome drugome ne otvorimo niti prorez svoje duše. Golotinja našega tijela još ne znači da smo na volju drugima.

Jer smo hoćeš-nećeš izloženi drugima i, kako podsjeća Sartre, ”pogled nas drugih hoćeš-nećeš objektivizira”, sramežljivost je pokušaj da svoju subjektivnost održimo tako da u prisutnosti drugih budemo potajno ono što jesmo. I tu se intimnost spaja s diskretnošću; ako naime ”biti intiman s nekim” znači ”biti hoćeš-nećeš u rukama drugoga”, tada moramo biti u intimnosti diskretni i ne smijemo potpuno razotkriti sopstvenu intimnost, kako se ne bi rasplinula misterioznost. Ako bismo je sasma objelodanili, ugasio bi se ne samo izvor fascinacije, nego bi nestala i ograda oko naše intimnosti, koja potom ne bi više bila na volju niti nama samima.

No protiv svega toga duva vjetar našega vremena, koji hoće intimnost oglasiti, jer se u potrošačkom društvu, gdje robu treba reklamirati kako bi uopće bila primijećena, širi navika koja je zarazila i ponašanje mladih. Oni imaju osjećaj da žive samo ako se pokazuju. Zato je svijet, poput robe, postao izložba, javna izložba, posjetu kojoj ne možemo izbjeći, jer smo ionako na njoj.

Zato mnogo mladih svoj identitet zamjenjuje s oglašavanjem slike. Time se pojavljuju pred publikom u onom preobraženju pojedinca, koji ne traži više samoga sebe, nego reklamu koja ga konstituira. Zbog takvog izlaganja, koje ukida tajnu, intimnu, skrivenu riječ, sramežljivost za njega više nije ljudsko osjećanje, nije više zacrtana granica. Riječ koja ih javno izlaže pokidala je granice i duša, koja je nekada živjela u tajni njihove unutrašnjosti, ospoljila se kao okrenuta zmijska koža.

Onaj tko ne isijava reklamne moći i veću privlačnost nego drugi, tko se ne izlaže i ne stoji u sjaju reklamnih svjetala, ne može nas privući, uopće ga niti ne primjećujemo, ne čujemo njegov odjek, ne dopuštamo da bi nas zanimao, ne prepoznajemo ga, ne koristimo ga, ne trošimo ga, u najboljem ga slučaju ”nema”.

Da bismo bili, moramo se dakle pokazati. A onaj tko nema ništa za pokazati, niti robu, niti tijelo, niti spretnost, niti poruku, izlaže svoju unutrašnjost samo zato da bi se pokazao i izišao iz anonimnosti; u sopstvenoj je unutrašnjosti pohranjena ona rezerva emocija, osjećanja i ”sopstvenih” značenja koji se odupiru homologizaciji. A upravo takvoj homologizaciji u našem masovnom društvu stremi vlast, kako bi lakše upravljala pojedincima.

Emisije poput Velikog brata i Farme u suštini su stvorene u tu svrhu, ali promašuju cilj. Kada je naime dvanaest ljudi zatvoreno u skučen prostor i izolirano od svijeta, bez knjiga i novina i u besposlici, zacijelo neće pokazati svoju normalnost, nego će pokazati svoju patološkost. Iz sebe će istisnuti ono što je najneprirodnije u njihovoj duši i neće se moći zadržati, kao što to činimo u realnom životu, kad smo okupirani i radimo. Posrijedi je dakle spektakl ludosti, a ne normalnosti.

Pa ipak se te emisije – moramo ih smatrati pornografskijim od pornografije u pravom smislu te riječi, jer je gore ako izložimo dušu nego tijelo – napajaju otpacima vjerske kulture. Kolikogod ta vjerska kultura bila laička, još se uvijek hrani svojom simbolikom. Smrt Boga naime nije ostavila samo siročad, nego i nasljednike. A u očima Velikog brata nije teško prepoznati transpozicije Božjeg oka.

Mislim da je radoznalost gledaoca više nego u voajerizmu, kad očekuju da će za trenutak poviriti u tuđi seksualni život, u toj nesvjesnoj transpoziciji, kad se postavljaju u ulogu Boga koji opaža živote ljudi. Ali ne kao otac koji gleda život djece (Bog je mrtav, podsjeća Nietzsche), nego tako kao što brat opaža život svojih vršnjaka.

Inače nas je hrišćanstvo, kojeg smo svi nesvjesno apsorbirali, naučilo i da istina obitava u čovjekovoj unutarnjosti. To je razgovijetno rekao Augustin: In interioritate animae habitat veritas (u unutrašnjosti duše obitava istina), i na tom načelu uspijevali su istraživači duše: od sveštenika u ispovjedaonicama do psihoanalitičara, koji su laička varijanta proučavatelja unutrašnjosti.

Veliki brat i slične emisije nude svim korisnicima televizije i interneta mogućnost da opažaju tuđu dušu, koja izlazi na svjetlo dana već nakon nekoliko dana i zatim je oglašavaju još i revije. Da bi protagonisti nekako preživjeli u besposlici, a da pri tome ne polude, pred milijune gledatelja i čitatelja jednostavno izvlače na svjetlo dana svoju dušu, koja se zbog besposlice pokazuje u patološkim aspektima.

Sada razumijemo zašto emisije u kojima se mladi takmiče tko će više izložiti svoju intimnost ubiru takav uspjeh: aktiviraju naime teološke metafore što smo ih jedva jedvice zakopali u svoje kolektivno nesvjesno. Kao gledateljima daju nam posebno pravo koje je prije bilo pravo Božjeg oka da opaža unutrašnjost svakoga od nas.

Nije slučajno da vjerske vlasti u Italiji kroz usta kardinala Ersilia Toninija neprestano pozivaju ”vlast da bude pozorna na takve emisije, jer predstavljaju grubo kršenje privatnosti”. U određenom ih smislu razumijem. Prije smrti Boga privatnost je bila u svojem najintimnijem presjeku, odnosno u unutrašnjosti duše, u rukama svećenika. Danas je takve televizijske emisije daju na volju svima. Ukratko, ukidaju je.

Ako je religija teren kulture, gdje mogu nastati takve emisije, rezultat je sasma politički, jer je oglašavanje privatnosti najučinkovitije oružje što ga koriste konformistička društva da pojedincima oduzmu njihovu diskretnost, jedinstvenost, intimnost.

U tu svrhu obično angažiraju masovne medije, od televizije do novina, koji sve nametljivije i indiskretnije upadaju u diskretnost pojedinca. Tako pojedinac ne samo testovima, upitnicima, uzimanjima uzoraka, statistikama, istraživanjima mnijenja i tržišta, nego i prije svega intimnim priznanjima, emocijama u direktnom prijenosu, ljubavnim pričama i trivijalizacijama privatnih života sam nudi svoju unutrašnjost, svoju intimnost i u javnosti pokazuje svoja osjećanja, emocije i osjećaje u skladu s besramnošću koju ljudi odobravaju kao izraz iskrenosti, jer najzad ”ne treba ništa skrivati, ne treba se ničega sramiti”.

Na stranu što je ”sramiti se” povratan glagol, koji dakle upućuje na povratnost, na refleksivnost, na odnos što ga imamo sami sa sobom i kojeg nam se zaista ne treba sramiti, moramo upozoriti i da taj glagol izražava našu izloženost drugima. Na latinskom se ”sram me je” kaže vereor gognam, što znači ”bojim se stupa srama, izloženosti javnom podsmijehu”. Zato se obično ne sramimo krivnje, nego njezina izlaganja drugima, što naš sram smatra nedostojnijim od same krivnje.

Kada kažem: ”Ničega se ne smijem sramiti”, ne kažem samo: ”Nije me sram, dakle nisam kriv”, nego i: ”Nije me sram, dakle ne bojim se izloženosti pred drugima. Prošao sam kroz to što bi za sve druge bilo sramno, i iz besramnosti sam načinio ne samo svoju vrlinu, nego i dokaz svoje iskrenosti i nedužnosti”.

Mladi koji tako razmišljaju odličan su primjer homologizacije intimnosti, kojoj teže sva konformistička društva, koja maksimu ”svakomu svoje” zamjenjuju maksimom ”svakomu moje”, zato se svatko osjeća kao ”zajednička svojina” i ponaša se kao da pripada svima. I jer zna da bi ga, ako se ne bi tako ponašao ili bi izričito odbijao takvo ponašanje, smatrali ”neprimjerenim” i postao bi ”sumnjiv”, to radi čak strasno, s najvećim veseljem nekoga tko mora vladati društvom, budući da se intimnost, kad je jednom oglašena, rasplinjuje kao intimnost, i zatim drugi, koji bi morali ostati izvan intimnosti, postaju bukvalno ”neizbježni” svaki put kada nekoga od nas obuhvati kakav osjećaj, emocija ili osjećanje.

Kad jednom te tajne trase duše, u kojima bi morao svatko prepoznati duboke korijene sebe sama, besramno pustimo u opticaj oglašavanja, ako već ne reklamiranja, tada one nisu više samo moje, nego zajednička svojina. I to kako s obzirom na kvalitetu doživljenog tako i načina doživljavanja, budući da je sramežljivost najprije stvar duše, a tek onda stvar donjeg rublja kojeg možemo svući i obući kada hoćemo. Kad pak dušu de-psihiziramo, jer smo dopustili da padnu stijene koje čuvaju unutrašnje pred spoljašnjim, duša više jednostavno ne postoji.

Sada bismo mogli prigovarati da su ”tajna” i ”rezerviranost” za javno mnijenje dokaz zla, jer zlo obično dolazi potajno. Da nas dakle homologizirano javno mnijenje ne bi osudilo da imamo predrasudu u odnosu na tu tajnu, ne ostaje nam onda drugo do besramnost i već imamo ”ruke na rajsferšlusu” i stalno smo spremni na intervjue, javna priznanja, otkrivanja intimnosti, kao što možemo vidjeti u brojnim televizijskim emisijama, koji imaju posebno veliki broj gledaoca i koje pozivaju na aktivno i veselo učestvovanje u sopstvenoj de-privatizaciji.

Oni koji su zainteresirani da pojedinac više nema tajni i u krajnjem slučaju unutarnjost, budući da su zidovi kuće i psihe pali, pobuđuju nenadziran razmah tih emisija, koje na prizemnoj razini donose ubjeđenje da je besramnost vrlina: vrlina iskrenosti.

Kolikogod se to činilo čudnim, u našem se društvu to već događa i proces ukidanja srama je gotovo već pri kraju, budući da sram može biti ne samo simptom ”neiskrenosti”, nego čak – a tu nam pomažu i psiholozi – ”introvertiranosti”, ”zatvorenosti u sebe samog”, dakle ”inhibiranosti”, ako već ne ”potiskivanja”. I kao što stoji u udžbenicima psihologije, inhibiranost i potiskivanje simptomi su ”frustrirane društvene prilagođenosti”, to jest neuspjele socijalizacije. Vidite li do kuda možemo doći donekle drskim slijedom silogizama?

No, na žalost, taj je slijed već u toku i naš život je postao zajednička svojina. Zašto se dakle bez rezerve i bez stida ne dopustimo intervjuirati? Na kraju krajeva je i naše tijelo postalo zajedničkom svojinom i ono što je nekada bilo isključivo pravo nekih diva – da su dale izmjeriti poprsje i zadnjicu i objaviti te brojke ispod fotografije – danas može biti igra svake djevojke koja ne želi biti smatrana inhibiranom. No i seks je postao zajednička svojina i u štampi i na televiziji nižu se članci i emisije o užicima i teškoćama u spavaćoj sobi, koji imaju oblik povjerljivih savjeta, kao da su namijenjeni samo tebi, a ne milijunima onih koji žele saznati ono što sami ne znaju više otkriti.

To znači ”ne imati ništa za sakriti”, ”ničega se ne sramiti”. Znači da instance konformizma i homologizacije nastoje razotkriti svaku tajnu, učiniti svakoga vidljivim svakome, odstraniti svu unutrašnjost kao prepreku i svaku rezerviranost kao izdaju te smatrati svako dobrovoljno pokazivanje sebe samog činom lojalnosti, ako već ne psihičkog zdravlja.

Pa i ako toga nismo svjesni, to ima za posljedicu samo jedno: izvesti potpunu homologizaciju društva, sve do intimnosti pojedinaca i provesti konformizam do kraja. Zapravo to nije teška operacija. Dovoljno je da ”ništa nemam za sakriti”, da ”me ni zbog čega ne treba biti sram”, što zapravo znači: ”Sasvim sam izložen”, ”ništa intimno nemam”, ”posve sam raz-duševljen”, a u zamjenu sam sve vidljiviji, društveno konformiran i možda poštovaniji zbog svoje hrabrosti i iskrenosti.

Zbog svega je toga nužno tražiti pravo na sramežljivost: ne samo zato da bismo spolnost istrgnuli od generaliziranosti i površnosti u kojoj se slavi užitak neprepoznatljivosti pojedinca, nego prije svega zato da bismo pojedinca istrgnuli od procesâ homologizacije u kojima svatko od nas riskira izgubiti svoje ime.

 
Preveo s italijanskog Mario Kopić

Umberto Galimberti: L’ospite inquietante: il nichilismo e i giovani, Milano 2007.

Peščanik.net, 05.11.2009.

Leave a Reply