Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović
Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Dok traju pregovori u Briselu, između pregovaračkih rundi Beograda i Prištine vodi se drugačija politika na terenu, koja u slučaju Srbije ima svog glasnogovornika u Marku Đuriću, direktoru Vladine Kancelarije za KiM. On je kao i ministar Aleksandar Vulin, koji se specijalizovao za održavanje “diplomatskog” sukoba sa Hrvatskom, zadužen za podizanje tenzije sa Kosovom. S druge strane, predsednik Vlade nastupa pomiriteljski, ističući kako je začuđen situacijom u regionu, “gde bi svi da pokazuju mišiće”. On je, kako kaže, za to da se “poredimo s drugima, da merimo svoj rad, znanje, različite vizije budućnosti, ali veličinu mišića i koliko metaka možemo da ispucamo, to nećemo”. Posmatrano iz Brisela, reprezentacija Vučićeve mirotvoračke politike verovatno izgleda kao veliki preokret u odnosu na ono kako se ponašala Tadićeva administracija. Gledano iznutra, stvari izgledaju drugačije, dok pogled s Kosova možda u potpunosti ogoljava Vučićev mirotvorački potencijal.

Kao i kada je u pitanju koncept pomirenja koji sprovodi zvanični Beograd, kada se radi o procesu normalizacije odnosa s Kosovom, postoji “ali” iza kojeg sledi čitav niz razloga koji sami po sebi suspenduju sve što potencijalna normalizacija zahteva. Ti razlozi predstavljaju uporišne tačke realne politike Srbije koju ona vodi prema Kosovu. Delovanje direktora Kancelarije za KiM, ali i ministra inostranih poslova Ivice Dačića, predstavlja primer te “kontrapolitike”. Tako je ovog leta “slučaj Ivanović” podignut na državni nivo. Kampanju je vodio Marko Đurić, ističući kako je cela Srbija, skupa sa Srbima na severu Kosova, pokazala solidarnost s Oliverom Ivanovićem. “Dok je Ivanović iza rešetaka, možemo reći i da je sloboda za Srbe iza rešetaka”, opominje Đurić koji sebe vidi pre svega u ulozi zvaničnog podbunjivača srpske manjine na Kosovu. U procesu koji se vodi protiv Ivanovića, Đurić pre svega želi da poveća politički kapacitet samog optuženog, a ne da pomogne u pribavljanju dokaza što bi bio glavni posao jednog pravnog tima odbrane. U danima Ivanovićevog drugog štrajka glađu (prvi put je na taj način izdejstvovao prebacivanje iz prištinskog u mitrovički zatvor), direktor Kancelarije za KiM pokazao je izrazitu sposobnost za proizvođenje političke krize. I pored toga što mu nije odobren odlazak na Kosovo, on je posetio Mitrovicu, organizovao je protest podrške Ivanoviću, sprovodeći istovremeno mobilizaciju javnosti za “slučaj koji je nadrastao stvar pojedinca i postao problem svih nas”.

Da li je “predugo” suđenje Oliveru Ivanoviću (19 meseci) zaista problem Srbije i ako je tako zbog čega proces koji se istovremeno vodi protiv pukovnika MUP-a Dragoljuba Delibašića nije isti takav državni problem? Treba imati u vidu i to da neki procesi pred Specijalnim sudom u Beogradu traju preko deset godina. Ni Informer niti Politika ih još uvek nisu nazvali farsom, kako je sudski proces u Mitrovici okarakterisan u srpskim medijima već na samom početku. Očigledno je Oliver Ivanović, budući da se radi o političaru, idealna figura za manipulisanje domaćom javnošću, ali i za skretanje pažnje međunarodnoj zajednici na “katastrofalno stanje na Kosovu”. U procesu protiv Ivanovića, ispitano je preko 45 svedoka. Preostalo je još deset. Prema rečima glasnogovornice EULEXA Bese Domi, Ivanoviću i Delibašiću je produžen pritvor zbog mogućnosti vršenja pritiska na svedoke. Stoga je i pored toga što je Vlada Srbije pružila garancije za Ivanovića kako bi mogao da se brani sa slobode, on ipak zadržan u pritvoru. Srpske vlasti su onda odlučile da izvrše medijsku ofanzivu na Međunarodno veće Osnovnog suda u Kosovskoj Mitrovici. Iza ove kampanje stoji svakako Aleksandar Vučić koji je otpočeo i široku aktivnost kod međunarodnih zvaničnika koji bi mogli da utiču na ishod procesa protiv Ivanovića. Ovo neprestano ponavlja Marko Đurić, ističući pritom kako Srbija ne namerava da vrši bilo kakav pritisak na sud u Mitrovici, ali da svejedno želi da stane na put “pravnom ekstremizmu EULEXA” na Kosovu. Tako je i protest u Mitrovici organizovan pod parolom “Pravda – da, politizacija pravde – ne”. Jedan od zahteva mitinga bio je i taj da “Oliver bude jednak sa ostalima, ništa ni više ni manje od toga”. To bi značilo da je Vlada Srbije u neku ruku zadovoljna tretmanom koji Delibašić ima na sudu, te da bi u slučaju “izjednačavanja” Ivanovićevih prava sa njegovim, Vlada Srbije pozdravila nastavak fer suđenja. Ali svima je jasno da stvari ne stoje tako.

Cela ova kampanja eskalirala je u danima Ivanovićevog štrajka glađu. Zapravo počela je onog trenutka kada je Aleksandar Vučić javno rekao “kako niko ne razume zašto to rade sa Ivanovićem, osim da bi se vršio dalji pritisak i ponižavanje srpskog naroda na KiM”. Sve ostalo je izvedeno sinhronizovano, jer “srpska Vlada više nije htela da ćuti”. Tako je Ivanović nakon osam dana gladovanja prebačen u mitrovičku bolnicu a Apelacioni sud Kosova je ukinuo rešenje o produženju pritvora Oliveru Ivanoviću do šestog oktobra, čime je sudsko veće obavezano da ponovo odluči o produženju pritvora ili puštanju na slobodu. Sam Ivanović je rešen da istraje u štrajku glađu dok je vlast u Srbiji odlučna da ga “podrži” u ovakvom vidu borbe. U svemu tome, zvanični Beograd nastupa kao da nije izvršio nikakav pritisak na sudstvo Kosova, niti je manipulisao srpskom manjinom na severu. Do naredne runde dijaloga u Briselu, Beograd se obavezuje da neće praviti nikakve incidente. Ionako proces normalizacije, kako stoji u redovnim izveštajima direktora Kancelarije za KiM, destabilizuje samo “tribalni nacionalizam” Edite Tahiri.

Dok teku letnje vrućine, međutim, Albanci sa Kosova strpljivo podnose maltretiranje srpske administracije na graničnim prelazima, jer za njih ne važe ista pravila kao i za druge. Budući da Srbija ne priznaje kosovske putne isprave, neophodno je da svako od njih na administrativnom prelazu dobije potvrdu kojom bi se verifikovao identitet građana. Zbog toga, brzina protoka na graničnim prelazima iznosi otprilike do dvadeset automobila na sat. Na Merdaru su kolone ovih dana duge i po nekoliko kilometara. Marko Đurić podrazumeva da je to najlegitimniji tretman kosovskih Albanaca; uostalom, sve one koji poseduju kosovska dokumenta on naziva nacionalistima. To je ujedno i zvanični stav Srbije.

Ministar Dačić je takođe u ofanzivi između dve runde dijaloga. Njegov zadatak je da zajedno sa predstavnicima SPC onemogući Kosovo da postane član UNESCO. “Ne mogu biti nagrađeni oni koji su palili crkve”, kaže Dačić. Po njemu, kao i po ostalim predstavnicima aktuelne sprske vlasti, nagrađen može biti samo onaj ko je palio džamije. Drugačiji ishod je nemoguć. Isto tako, Dačić veruje da će stav Generalne konferencije UNESCO u novembru biti negativan po Kosovo. Do tada, udarna vest na svim naslovnim stranama biće kapanje fiziološkog rastvora i odbrana Ivanovića, ukoliko Vučićevo nepokazivanje mišića ne preusmeri tok događaja.

Peščanik.net, 17.08.2015.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)