Ako smo na išta naviknuti na ovim prostorima, to je ciničan odnos vladajućih nacionalista prema devedesetima i svemu onome što se u ime njihovih ideologija napravilo ljudima. I taj cinizam primjećujemo na svim stranama, pa i u Hrvatskoj, kada se kompletna sabornica čudi presudi za Herceg-Bosnu ili u Sarajevu u kojem gradonačelnica ne želi ukloniti natpise koji sugeriraju kolektivnu krivnju srpskog naroda sa spomen-ploča diljem grada.
No, cinizam srpskog nacionalizma i njegovo uporno ustrajavanje na ideologiji devedesetih, prevazilazi sve zamislivo i doista čovjeka dovodi pred situaciju u kojoj ne zna kako da se postavi prema informaciji o zajedničkom susretu Aleksandra Vučića, Milorada Dodika i patrijarha Porfirija, na kojem su najavili da će ovogodišnju komemoraciju za žrtve Oluje zajedno organizirati u Prijedoru.
Ili kako je to sam Aleksandar Vučić prenio na društvenim mrežama: „Sa patrijarhom Porfirijem i Miloradom Dodikom sam razgovarao o svim ključnim nacionalnim pitanjima za srpski narod. Dogovoreni su važni zajednički sastanci u bliskoj budućnosti na teritoriji Republike Srpske, a patrijarh Porfirije i ja prihvatili smo predlog predsednika Dodika da obeležavanje Dana sećanja na sve stradale i prognane Srbe u oružanoj akciji Оluja, bude održano u Prijedoru 4. avgusta“.
Čak i ako zanemarimo uporno inzistiranje na ideji da o nacionalnim pitanjima zajedno odlučuju crkveni i državni vrh jedne države, s visokim dužnosnikom druge države, što toliko nelagodno asocira na devedesete, ono što se ne može zanemariti je lokacija tog Dana sjećanja. I to u širem smislu, koliko i konkretno.
Na pitanje postoji li problem s Olujom, posebno s trijumfalističkom nacionalističkom proslavom u koju se njeno obilježavanje često pretvori u Kninu, odgovor je potvrdan. Da, postoji. Ona je za posljedicu imala masovan odlazak srpskog stanovništva, koje jest otišlo organizirano i svojevoljno u atmosferi panike, ali su se nakon toga dogodili brojni zločini prema civilima koji su ipak odlučili ostati, spaljene su tisuće kuća i zakonski i infrastrukturno se poprilično otežavao povratak onima koji su se htjeli vratiti. To jeste tako i nikakvo negiranje neće promijeniti te činjenice. Kao što nikakvo negiranje s druge strane ne može promijeniti činjenicu da je bila riječ o okupiranom teritoriju Republike Hrvatske, kojeg je zemlja imala pravo vratiti.
Međutim, Republika Srpska, bez obzira što je priznata kao entitet Bosne i Hercegovine i kao takvu je treba prihvatiti, bila je zločin u ideji i u izvedbi. I njeno jedino faktično nasljeđe je etničko čišćenje nesrpskog stanovništva s vrhuncem u srebreničkom genocidu. Pri čemu su zločini u Prijedoru bili posebno zastrašujući, a i asocirajući, budući da su Bošnjaci i Hrvati odlukom Kriznog štaba od 31. svibnja 1992. morali nositi bijele trake oko ruke i izvjesiti bijelu posteljinu na prozoru.
Na području Prijedora bila su tri zastrašujuća logora, Omarska, Trnopolje i Keraterm, ubijeno je preko tri tisuće ljudi i pronađena je masovna grobnica u Tomašici. Ukratko, Prijedor je mjesto možda i najgorih zločina u ovom ratu, uz bok Srebrenici. Snažno i potresno književno svjedočanstvo o tome je ostavio Darko Cvijetić, jednako u zbirkama pjesama, kao i u romanu „Crveni lift“. Organizirati pak u toj sredini Dan sjećanja na žrtve Oluje i tražiti neko sjećanje i pravdu, bez da se na ijedan način osvrneš na užase u samom Prijedoru je toliko poražavajuće, tužno i neljudski, da ostavi čovjeka bez riječi. I dok god stvari funkcioniraju tako, sve one velike riječi o zajedničkoj budućnosti i pomirenju i posjeti vodećih političara padat će u vodu pred ovakvim potezima.
Telegram, 08.08.2023.
Peščanik.net, 08.08.2023.
Srodni link: Heni Erceg – Koliko gadosti?
