Fotografije čitateljki, Mina Milenković

Fotografije čitateljki, Mina Milenković

Kad vidim na nekom domaćem portalu “POSLEDNJA VEST”, sav se naježim. Jasno mi je da će odmah ispod naslova da poteče krv, a isto važi i za večernje televizijske dnevnike i naslovne strane sutrašnjih dnevnih novina. Biće krvi do kolena. Neko je opet ubijen, otet, zadavljen, iskasapljen, zapaljen, izboden, silovan, masakriran…

Tek što je prethodni završen, a već počinje još jedan, novi krvavi pir srpskih medija.

Tri dana Srbija je živela pod okupacijom strvinara koji su licitirali sa životom maloletnog Stefana Ilića – otet li je, ubijen li je, odveden li je, maltretiran li je u porodici, roditelji su mu ovakvi i onakvi, komšije su se našle “pri ruci” da istresu sve frustracije na nesrećnu porodicu, kamera je snimila otmicu, misteriozni crni automobil muvao se po selu, ministar unutrašnjih poslova obavezno se pojavio da objasni…

I onda vest – “Mali Stefan se utopio nesrećnim slučajem”. To pokazuju rezultati istrage posle obdukcije. I da je devetogodišnji Stefanov brat priznao da je izmislio otmicu. Sva prethodna krv je prebrisana i onda sledi “humano naricanje” nad sudbinom dečaka koji se utopio spasavajući ovcu.

Da li je moguće da su mediji, političari, analitičari… dakle javnost u celini “progutali” ne samo keder, udicu i štap, nego i celu “ruku”…? Progutali su podvalu koju im je bacio devetogodišnjak?

Čisto sumnjam.

Pre će biti da je dijagnoza mnogo ozbiljnija – da su mediji nabaždareni na krv.

Po svaku cenu.

Šta se to dogodilo u srpskom društvu da mediji prenaglašeno promovišu bolesni um i naglašeno slave izopačenost?

Ministar kulture i informisanja reći će da je to manipulisanje ljudskom tragedijom. Ima i toga.

Udruženje novinara Srbije misli da kolege ne poštuju pretpostavku nevinosti i da ne prave jasnu razliku između činjenica, pretpostavki i nagađanja.

Nezavisno udruženje novinara Srbije konstatuje da je bespoštedna jurnjava za senzacionalističkim detaljima ne samo neprofesionalna, nego i nemoralna i još jednom apeluje na medije da se u izveštavanju o ovako osetljivim događajima strogo pridržavaju pravila profesije.

Ako ste primetili, naglasak je na “još jednom”.

Dakle, mediji su recidivisti. Naročito kad se radi o krvožderstvu.

Nekome ko ne živi u Srbiji a čita srpske medije ova zemlja će se ukazati kao leglo ubistava, otmica, čedomorstava, masovnih klanja, krvavih tuča, silovanja…

Da se razumemo, ima toga i u drugim državama (Hrvatskoj, na primer) ali nije poprimilo baš tolike razmere u uređivačkim politikama medija i koliko-toliko drži se u civilizovanim okvirima saosećajnosti sa žrtvama.

A mi iz dana u dan statiramo u filmu “Davitelj protiv davitelja”, živimo u krvi do kolena i strahu od izlaska na ulicu, jer možda iza ćoška vreba masovni ubica, izopačeni silovatelj ili samo dobroćudni Taško Načić.

Mali Stefan, mala Maša, mala Ivana, mala Tijana, devojčice zbog kojih je plakala cela Srbija, majka-ubica, besni otac, svirepo ubistvo, Martonoš-selo užasa, masakr u Maloj Ivanči, monstrum sebi presudio… (slobodno dopišite slučaj koji mi je promakao). To su strašne tragedije, skrivene iza vrištećih naslovnih strana svih dnevnih novina i raspirene histerije u udarnim vestima svih televizijskih stanica.

Ta ubistva su individualna pošast koja “medijacijom” medija metastaziraju na društvo i sve nas kolektivno i mimo naše volje uvlače u (za sada personalizovano) ludilo. I uz našu prećutnu saglasnost dovode nam u kancelarije i dnevne sobe bolesne umove pojedinaca.

Posredstvom medija polako i nesvesno postajemo taoci indukovanog pojedinačnog ludila podignutog na kolektivni nivo sa nesagledivim posledicama po “stanje nacije” i društveno zdravlje.

Pir pojedinačnih ludaka pretvara se medijskom alhemijom u poremećenu jeftinu “zabavu miliona” u kojoj serijske ubice i monstrumi postaju “tema dana”.

Iz dana u dan.

Nema više nijednih dnevnih novina ni televizijske stanice koji nisu podlegli proizvodnji kolektivnog ludila.

Svaki od tih individualnih slučajeva zločina, svaka personalizovana dijagnoza ubice i svaka pojedinačna još neizrečena sudska presuda podignuti su na nivo nacionalnog fenomena. Slučajevi pojedinačnih užasnih sudbina žrtava i njihovih porodica bez trunke pijeteta postaju nacionalni medijski “brend” kojim se utoljava glad za senzacijom. Žrtve zločina služe medijima kao objekat hladnokrvne manipulacije, a čitaoci i gledaoci postaju svedoci i istovremeno žrtve palanačkog primitivizma i bolesnog naslađivanja “sedme sile”.

Mediji su – da se čovek uplaši. To njihovo sladostrašće u krvožderstvu dobija zastrašujuće obrise.

Zar je moguće da je sve to zarad tiraža i lake zarade?

Ima i toga, ali ne treba bežati od istine da i “stanje nacije” pogoduje izboru “teme dana”.

Šta se dogodilo medijima da masovno pobegnu u tu vrstu ludila?

Nemam odgovor, a čini mi se neizmerno važnim tražiti ga. Jer, ako se ovako nastavi svi ćemo kolektivno da završimo kao (samo)ubice.

Više kao prilog debati, a ne kao konačni sud, stiče se utisak da to medijsko ludilo, ako ne podstiče, a ono barem ohrabruje naša vlast. Teško se oteti utisku da resorni ministar ne radi ništa drugo nego po drumovima i nedođijama traga za otmičarima i ubicama, otkriva, oplakuje, umiruje, obećava, preti, rukovodi istragom… Čini se da je stalno “na terenu” da bi utolio opštenarodnu “žeđ za krvlju” i podstakao pir ludaka. Umesto da radi posao koji mu piše u opisu radnog mesta i za koji je plaćen.

To podilaženje niskim strastima i podsticanje bazičnih nagona ponekad se čini kao da služi odvlačenju pažnje “naroda” od (kako se to obično kaže) mnogo krupnijih društvenih, ekonomskih i političkih tema. Umesto debate o tim temama, “narod” se na društvenoj margini zabavlja u jadu sa serijskim ubicama i poremećenim umovima.

Ljudi koji duže pamte (i ne zaboravljaju brzo) mogli bi da kažu da se sličnom, istina mnogo mekšom i sofisticiranijom, metodom služio Josip Broz, a kasnije i neki njegovi naslednici.

To je izgledalo ovako. Kad god je “narod gunđao” Broz je na televiziji “puštao” partizanske filmove.

Na našu nesreću, ovi danas čim “narod gunđa” prikazuju ceo serijal u kojem glavne uloge imaju individualne i serijske ubice, monstrumi, poremećeni umovi…

Čini se da bi na tragu tog razmišljanja mogao biti i apel Nezavisnog udruženja novinara Srbije upućen Vladi i ministrima, ali i svim drugim predstavnicima vlasti i društva u celini, da javno dignu glas protiv ovakvih tendencija i tako pokažu da se ne slažu sa sve bezočnijim gaženjem osnovnih ljudskih i građanskih prava zarad povećanja tiraža.

A gde je tu povećanje broja – birača?

Peščanik.net, 17.06.2015.

SLOBODA MEDIJA