Haški tribunal odobrio je prevremeno puštanje na slobodu bivše potpredsednice Republike Srpske i članice Glavne komande vojske RS Biljane Plavšić pošto krajem oktobra odsluži dve trećine kazne od 11 godina na koju je osuđena zbog zločina nad nesrbima tokom rata u BiH. Prenosimo sažetak presude protiv Biljane Plavšić, njeno priznanje izrečeno pred Haškim tribunalom i pismo švedskom ministarstvu pravde u kojem traži pomilovanje.

Priznanje

 
Zahvaljujem se što ste mi pružili priliku da danas govorim. Pre skoro dve godine došla sam ovde kao optužena za učešće u zločinima protiv drugih ljudskih bića, pa čak i protiv čovečnosti. Došla sam iz dva razloga: da se suočim s ovim optužbama i da poštedim moj narod – jer je bilo jasno da bi oni platili cenu bilo čijeg nedolaska. Do sada sam imala priliku da preispitam ove optužbe i da ih, zajedno s mojim braniocima, proverim i procenim. Sada sam se uverila i prihvatam da je više hiljada nevinih ljudi bilo žrtva organizovanog i sistematičnog delovanja da se uklone Muslimani i Hrvati s područja koje su Srbi smatrali svojim.

U to vreme, ja sam olako ubedila samu sebe da je ovo pitanje opstanka i samoodbrane. Ustvari, i više od toga – naše rukovodstvo, čiji sam bila neophodan deo, vodilo je poduhvat koji je za žrtve imao nebrojene nevine ljude. Objašnjenja samoodbrane i opstanka ne pružaju opravdanje. Na kraju, čak i naši sunarodnici su rekli da smo u ovom ratu izgubili svoju plemenitost. Postavljaju se očigledna pitanja: ako je ova istina sada tako jasna, zašto je ja nisam videla ranije; i – kako su naše rukovodstvo i oni koji su ga sledili mogli počiniti takva dela? Odgovor na oba pitanja je, verujem – strepnja – zaslepljujuća strepnja koja je dovela do opsesije, naročito za one od nas za koje je Drugi svetski rat živa uspomena, da Srbi više ne dopuste sebi da budu žrtve. Čineći ovo, mi u rukovodstvu smo prekršili najosnovniju dužnost svakog ljudskog bića – dužnost da se uzdrži i poštuje dostojanstvo drugih. Bili smo opredeljeni da učinimo sve što je neophodno da prevladamo.

Iako sam više puta bila upoznata s navodima o surovim i neljudskim postupcima protiv nesrba – odbila sam da se s time suočim, ili čak da ih proverim. Ustvari, ja sam se potpuno predala govorenju o nevinim srpskim žrtvama ovoga rata. Ovaj svakodnevni rad potvrdio je moje uverenje da se borimo za svoj opstanak, i da je u ovoj borbi međunarodna zajednica naš neprijatelj. I tako sam ja jednostavno poricala te navode, čak ih i ne proveravajući. Ostala sam sigurna u svom uverenju da Srbi nisu sposobni da učine nešto tako. U ovoj opsesiji da više nikada ne postanemo žrtve – dopustili smo sebi da postanemo počinioci.

Čuli ste juče, a delimično i danas, opširno o patnjama koje su ovim prouzrokovane. Ja prihvatam odgovornost za moj udeo u tome. Ova odgovornost je moja – i samo moja. Ona se ne proteže na druge lidere i njihovo pravo da se brane. Ona se zasigurno ne proteže na naš, srpski, narod, koji je već platio visoku cenu za postupke našeg rukovodstva. Saznanje da sam odgovorna za takve ljudske patnje i za kaljanje ugleda mog naroda uvek će ostati deo mene.

Postoji pravda koja zahteva život za svaki nevini život, smrt za svaku grešnu smrt. Za mene, naravno, nije moguće da odgovorim zahtevima takve pravde. Ja jedino mogu da uradim ono što je u mojoj moći i da se nadam da će to biti od neke koristi – da spoznam istinu, da je kažem i da prihvatim odgovornost. Ovo će, ja se nadam, pomoći muslimanskim, hrvatskim i srpskim nevinim žrtvama da ne postanu obuzeti gorčinom koja često postaje mržnja i koja je – na kraju – samouništavajuća.

Što se tiče mog naroda – rekla sam danas nešto ovde o njegovom ugledu. Mislim da je stoga bitno da pojasnim o čemu govorim. Danas u Beogradu, u centru Beograda, stoji pod kupolom jedna crkva, još uvek u izgradnji, a izgradnja je počela davne 1935. godine. Naš narod je istrajao u izgradnji ove crkve, posvećene čoveku, koji je – više nego iko drugi – ugrađen u biće srpskog naroda, a to je sveti Sava. Put koji je on sledio bio je obeležen samouzdržanjem i poštovanjem prema svima. Veliki diplomata, koji je stekao ugled u svom narodu i u svetu koji ga okružuje, čovek čiji je karakter duboko usađen u srpski narod.

Put i primer svetog Save su sledile velike srpske vođe, čak i u današnjem vremenu, istrajno pokazujući plemenitost i dostojanstvo čak i u najtežim okolnostima. Dovoljno je samo pomenuti vladiku Artemija Radosavljevića, koji je i dan-danas glas vapijućeg za pravdu, u onome što je za Srbe postalo – pustinja Kosovo. Na nesreću, naše rukovodstvo, uključujući mene, napustilo je ovaj put tokom poslednjeg rata. Verujem da vam je jasno da sam se ja razišla s tim liderima – premda prekasno. Ipak, to rukovodstvo bestidno nastavlja da traži odanost i podršku našeg naroda. To se čini izazivanjem straha, govorenjem poluistina kako bi se ubedio naš narod da je svet protiv nas. Ali, plodovi njihovog rada – tog rukovodstva – su jasni: grobovi, izbeglice, izolacija i ogorčenje prema celom svetu koji nas je odbacio upravo zbog tih lidera.

Neki su me upozoravali da ovo nije ni vreme ni mesto da se kaže ova istina – da bi trebalo sačekati dok ostali takođe prihvate odgovornost za njihova dela. Ali, ja verujem da ne postoji mesto ni vreme na kome je neprikladno reći istinu. Ja verujem da mi moramo da uredimo našu kuću – ostali će morati da preispitaju sebe i svoje postupke. Mi moramo da živimo u ovom svetu, a ne u pećini. Ali, dokle god zadržimo naš identitet i naš karakter – nemamo se čega bojati.

Što se tiče mene – članovi ovog sudskog veća su oni kojima je data odgovornost da sude. Vi se morate truditi da u svojoj presudi nađete bilo kakvu pravdu koju ovaj svet može da ponudi – ne samo za mene nego i za nevine žrtve ovog rata. Ja ću, međutim, uputiti jedan apel ovom Tribunalu – sudijama, tužiocima, istražiteljima – uradite sve što je u vašoj moći da pružite pravdu za sve strane. Čineći to, možda ćete biti u mogućnosti da ostvarite misiju radi koje ovaj sud postoji.

 
Hag, 17.12.2002.

Peščanik.net, 21.08.2008.

Sažetak presude

 
Tužilac protiv Biljane Plavšić:
Pretresno vijeće osuđuje optuženu na 11 godina zatvora i ističe da „Nijedna kazna koju vijeće može izreći ne može u cijelosti izraziti užas svega što se dogodilo, niti stravične posljedice za hiljade žrtava.“
–    Biljana Plavšić je učestvovala u “najtežem zločinu, uključujući kampanju razdvajanja etničkih grupa u kojoj su hiljade ljudi ubijeni, a hiljade protjerani, u izuzetno surovim okolnostima”
–    “Njeno priznanje krivice (zajedno sa kajanjem i pomirenjem), dobrovoljna predaja, njeni postupci nakon sukoba i njena životna dob značajne su olakšavajuće okolnosti”
–    Njeno priznanje krivice i prihvatanje odgovornosti “treba da doprinese pomirenju u Bosni i Hercegovini i u cijelom regionu” U prilogu se nalazi tekst sažetka presude o kazni koju je u četvrtak, 27. februara 2003., izreklo Pretresno vijeće III u sastavu: sudija May (predsjedavajući), sudija Robinson i sudija Kwon. Predsjedavajući sudija je pročitao ovaj tekst. On nije dio presude.


1. Uvod

Na sjednici održanoj 2. oktobra 2002. optužena se izjasnila krivom po tački 3 Optužnice za progone, zločin protiv čovječnosti. Optužena se izjasnila krivom u skladu sa sporazumom o potvrdnom izjašnjavanju o krivici koji je sklopljen izmenu strana u postupku. Prema tom sporazumu, tužilac se saglasio s tim da predloži odbacivanje preostalih tačaka optužnice ako se optužena izjasni krivom, pa su te tačke potom i odbačene. Uz sporazum o potvrdnom izjašnjavanju o krivici podnesene su I pismene Činjenične osnove zločina i učešća gospođe Plavšić.

Rasprava pred odmjeravanje kazne održana je od 16. do 18. decembra 2002. Nakon toga se Pretresno vijeće povuklo na vijećanje o kazni.


2. Činjenice

Činjenice jesu kako slijedi. U tački 3, po kojoj se optužena izjasnila krivom, navodi se da je optužena u periodu od 1. jula 1991. do 30. decembra 1992., djelujući kao pojedinac i u dogovoru s drugima u okviru udruženog zločinačkog poduhvata, planirala, podsticala, naredila i pomagala I podržavala progone bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva u 37 opština u Bosni i Hercegovini.

Gospođa Plavšić danas ima 72 godine: rođena je 7. jula 1930. godine u Tuzli, u Bosni i Hercegovini. Imala je istaknutu akademsku karijeru kao profesor i dekan Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Politikom se nije bavila, sve dok u julu 1990. nije pristupila Srpskoj demokratskoj stranci. Vrlo je brzo, međutim, postala istaknut član te stranke i 11. novembra 1990. izabrana je za srpskog predstavnika u Predsjedništvu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, i na toj funkciji ostala do decembra 1992. Optužena je učestvovala i u radu Predsjedništva Srpske Republike Bosne i Hercegovine, a potom je postala član kolektivnog i proširenog Predsjedništva Republike Srpske.

U Činjeničnim osnovama se u odnosu na pojedinačne uloge učesnika u ovom krivičnom djelu navodi da su u planiranju i provođenju progona učestvovali brojni pojedinci. Među tim pojedincima postojale su razlike kako u njihovoj spoznaji detalja tog cilja, tako i u učešću u njegovom provođenju. Gospođa Plavšić je prihvatila i podržala taj cilj i doprinijela njegovom ostvarenju, ali nije učestvovala u smišljanju i planiranju tog cilja i imala je manje značajnu ulogu u njegovom provođenju u odnosu na druge.

Optužena je taj cilj podržavala na razne načine, time što je:

–    bila jedan od dva predsjednika i na taj način je podržavala i  organe državne vlasti i vojne organe na lokalnom i državnom nivou kroz koje je ostvarivan cilj;
–    poticala je učešće u ostvarivanju tog cilja svojim javnim izjavama o tome kako je primjena sile opravdana budući da Srbi imaju pravo na određene teritorije u BiH i zato što treba da se plaše genocida koji bi bosanski Muslimani i bosanski Hrvati izvršili nad njima;
–    pozivala je i poticala paravojne snage iz Srbije da pomognu snagama bosanskih Srba u razdvajanju etničkih grupa upotrebom sile.

Snage bosanskih Srba, koje su sarađivale sa JNA, MUP-om Srbije i paravojnim jedinicama radi ostvarenja cilja razdvajanja etničkih grupa upotrebom sile, počinile su progone u kampanji koja je obuhvatala:
–    ubijanje tokom napada na gradove i sela;
–    okrutno i nečovječno postupanje tokom i nakon tih napada;
–    prisilno premještanje i deportaciju; protipravno zatočenje i lišavanje života, prisilni rad i korištenje živih štitova;
–    okrutno i nečovječno postupanje i nečovječne uslove u objektima za zatočenje;
–    uništavanje vjerskih objekata i kulturnih spomenika; i
–    pljačkanje i bezobzirno razaranje.

Vođstvo bosanskih Srba, uključujući gospođu Plavšić, ignorisalo je navode o zločinima koje su počinile njihove snage. Gospođa Plavšić se nije obazirala na informacije o rasprostranjenom etničkom čišćenju i javno ga je obrazlagala I opravdavala. Ona je bila upoznata s tim da ključni čelnici Srpske Republike Bosne i Hercegovine ignorišu te zločine uprkos tome što imaju ovlasti da ih spriječe i kazne.


3. Faktori za odmjeravanje kazne

a) Težina zločina
Pretresno vijeće prvo razmatra težinu krivičnog djela, imajući u vidu da to zahtijeva razmatranje konkretnih okolnosti ovog predmeta, kao i vida i stepena učešća optužene u zločinu.

Optužba je navela da je kampanja u kojoj je optužena učestvovala provođena na širokoj osnovi i na velikoj teritoriji, te da su stotine i hiljade ljudi protjerane, a mnogi su ubijeni: kampanja je provođena na posebno surov i okrutan način, koji uključuje mučenje i seksualno zlostavljanje.

Pretresno vijeće se slaže s tim da se radi o krivičnom djelu najveće težine, pošto se radi o kampanji razdvajanja etničkih grupa u kojoj su hiljade ljudi izgubile život, a hiljade ljudi bile su protjerane u izuzetno surovim okolnostima. Težina ovog djela ogleda se:
–    u masovnosti i širini progona;
–    broju ubijenih, deportovanih i prisilno protjeranih;
–    krajnje nečovječnom postupanju prema zatočenicima; i
–    obimnosti bezobzirnog razaranja imovine i vjerskih objekata.

b) Otežavajuće okolnosti
Slijedi razmatranje otežavajućih okolnosti, kojih je optužba navela tri:
(I) rukovodeći položaj optužene;
(II) ranjivost žrtava; i
(III) izopačenost zločina nad žrtvama.

Pretresno vijeće prihvata da je rukovodeći položaj optužene otežavajuća okolnost u ovom predmetu. Optužena nije bila u redovima najvišeg rukovodstva – na tom nivou su bili drugi. Nije ona bila začetnik plana koji je doveo do tog zločina, i u njegovom provođenju ona je imala manju ulogu od drugih. Međutim, gospođa Plavšić je tokom kampanje bila član Predsjedništva, najvišeg tijela civilne vlasti, i svojim učešćem u radu Predsjedništva i izjavama koje je davala poticala je i podržavala tu kampanju.

Premda Pretresno vijeće prihvata da i drugi faktori koje je naveo tužilac mogu da predstavljaju otežavajuće okolnosti, ono ipak smatra da su u ovom predmetu ti faktori obuhvaćeni ukupnom težinom krivičnog djela. S tim u skladu, Pretresno vijeće ih neće posebno razmatrati kao otežavajuće okolnosti.

Optužba je navela da je rukovodeća uloga u takvoj kampanji nesumnjivo krivično djelo kojem odgovara kazna doživotnog zatvora, te je na raspravi o kazni tužilac rekao da bi, da se optužena nije izjasnila krivom, primjerena kazna bio doživotni zatvor.

Pretresno vijeće, dakle, mora da utvrdi kakva bi kazna bila primjerena za optuženu koja je bila na opisanom visokom rukovodećem položaju i učestvovala u krajnje teškim zločinima. Pretresno vijeće ne može da prihvati tvrdnju optužbe da bi, bez potvrdnog izjašnjavanja o krivici, primjerena bila najteža kazna koju ovaj Međunarodni sud može izreći. S druge strane, Pretresno vijeće prihvata da neumjesna blagost u izricanju kazne ne bi bila pravedna i da je potrebno izreći kaznu zatvora značajnog trajanja.

c) Olakšavajuće okolnosti
Prelazeći sada na olakšavajuće okolnosti, vidjet ćemo da su one u ovom slučaju znatne. I sama optužba priznaje da je gospođa Plavšić učinila gestu bez presedana ne bi li ublažila posljedice zločina protiv čovječnosti za koji je odgovorna. Strane su kao relevantne olakšavajuće okolnosti navele sljedeće:
–    potvrdno izjašnjenje o krivici i prihvatanje odgovornosti;
–    kajanje;
–    dobrovoljna predaja;
–    ponašanje nakon sukoba;
–    raniji dobar karakter; i
–    životna dob.

Nije bilo osporavano da su ove okolnosti, zajedno sa pomirenjem, relevantne olakšavajuće okolnosti koje Pretresno vijeće treba da uzme u obzir. Prije toga, potrebno je razmotriti šta o olakšavajućim okolnostima kaže mjerodavno pravo.

Značajna saradnja optuženog sa tužiocem jedina je olakšavajuća okolnost koja se izričito navodi u Pravilniku. Da li je saradnja optužene osobe bila značajna, ocjenjuje se na osnovu kvantiteta i kvaliteta informacija koje ta osoba daje.

Međutim, optužba u ovom slučaju kategorično tvrdi da takve saradnje nije bilo. Odbrana, naprotiv, tvrdi da optužena značajno sarađuje samim tim što se izjasnila krivom.

Kako je već rečeno, saradnja sa tužiocem jeste olakšavajuća okolnost, ali to ne znači da njen izostanak predstavlja otežavajuću okolnost. Dakle, nepristajanje optuženog da svjedoči nije faktor koji treba da se uzme u obzir pri odlučivanju o kazni.

Pretresno vijeće može uzeti u obzir i sve druge faktore koje smatra olakšavajućima.

Pozabavimo se prvo potvrdnim izjašnjenjem o krivici, kajanjem i pomirenjem. Optužena se izjasnila krivom prije početka suđenja, i to treba smatrati faktorom za ublažavanje kazne.

Izjavu optužene na raspravi o kazni, kao i ono što je ona kazala u svojoj ranijoj izjavi u prilog zahtjevu za promjenu izjašnjenja o krivici, Vijeće prihvata kao izraz kajanja, koji treba uzeti u obzir kao jednu od olakšavajućih okolnosti u vezi sa potvrdnim izjašnjenjem o krivici. Može se zaista reći da je gospođa Plavšić pokazala da se kaje već time što se izjasnila krivom.

Ovo, uz značajnu uštedu vremena i sredstava međunarodne zajednice ostvarenu njenim prihvatanjem krivice prije suđenja, osnov je da se optuženoj snizi kazna kakva bi inače bila odgovarajuća. Međutim, postoji još jedna značajna okolnost koju treba razmotriti – značaj potvrdnog izjašnjavanja o krivici optužene za utvrđivanje istine o zločinima i postizanje pomirenja u bivšoj Jugoslaviji.

Ova misao se prvi put pojavila u izjavi gospođe Plavšić u prilog zahtjevu za promjenu izjašnjenja o krivici, u kojoj je ona kazala da je priznanje zločina počinjenih tokom rata u Bosni i Hercegovini neophodan korak prema miru i pomirenju, i izrazila svoju nadu da će njeno prihvatanje odgovornosti pomoći njenom narodu da se pomiri sa svojim susjedima. Svoju izjavu je završila rekavši da je za bilo kakvo pomirenje i trajan mir u Bosni i Hercegovini potrebno da “teška kršenja humanitarnog prava tokom rata priznaju oni koji su za njih odgovorni, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Takvo priznanje je prvi bitan korak na tom putu.”

Pretresno vijeće prihvata da su priznanje i potpuno razotkrivanje teških zločina veoma važni za utvrđivanje istine u vezi sa tim zločinima. To će, uz prihvatanje odgovornosti za počinjena zla, pospješiti pomirenje. S tim u vezi, Pretresno vijeće konstatuje da potvrdno izjašnjavanje o krivici gospođe Plavšić i prihvatanje svoje krivice, naročito u svjetlu njenog nekadašnjeg položaja, treba da pomogne pomirenju u Bosni i Hercegovini, kao i u cijelom tom regionu.

Shodno tome, Pretresno vijeće pridaje značajnu težinu činjenici da se optužena izjasnila krivom, kajanju koje je pritom izrazila, i stoga pozitivnom uticaju na pomirenje.

Nadalje, Pretresno vijeće prihvata i dobrovoljnu predaju optužene kao olakšavajuću okolnost za odmjeravanje kazne.

Razmotrimo sada ponašanje optužene nakon sukoba. Tužilac se saglasio s tim da je gospođa Biljana Plavšić kao predsjednica Republike Srpske iskazala znatnu podršku Daytonskom sporazumu nakon prestanka neprijateljstava u Bosni i Hercegovini. Saglasio se i s tim da je optužena, u istom svojstvu, pokušala da smijeni sa dužnosti funkcionere koji su taj proces opstruirali i da je znatno doprinijela napretku daytonskog mirovnog procesa u teškim okolnostima, iskazavši pritom svoju hrabrost.

Svjedočanstva o ponašanju optužene nakon sukoba čuli smo na raspravi o kazni. Tako je dr. Madeleine Albright optuženu opisala kao nosioca i jamca sprovonenja Daytonskog sporazuma u Republici Srpskoj: “Ona se za to zalagala u vrijeme kada je to bilo veoma teško, kada je bilo onih koji su htjeli da Daytonski sporazumi propadnu.”

Gospodin Robert Frowick je rekao da smatra da se optužena “borila protiv korupcije i nepravde, i zauzimala se za borbu protiv kriminala u Republici Srpskoj”.

Slično tome, Carl Bildt je opisivao hrabrost optužene u zalaganju za ostvarenje mira, nazvavši je čvrstom pobornicom ustavnosti koja je “time preuzela veliki lični rizik”.

Činjenica da su svi ti svjedoci velikog međunarodnog ugleda istupili i dali takve iskaze, mnogo dodaje na težini njenom izjašnjenju o krivici, u smislu ublažavanja kazne. Pretresno vijeće se uvjerilo da je gospođa Plavšić odigrala bitnu ulogu u prihvatanju i sprovođenju Daytonskog sporazuma. Time je dala znatan doprinos miru u regionu, i opravdano se može pozivati na to kao na faktor za ublažavanje kazne. Pretresno vijeće ovome pridaje značajnu težinu.

Razmotrimo sada životnu dob optužene. Pretresno vijeće odbacuje argument odbrane da je svaka kazna iznad 8,2 godine ravna doživotnom zatvoru i da bi bila nehumana ili ponižavajuća. Ni u Statutu ni u međunarodnom humanitarnom pravu nema zabrane da se osuđeniku poodmakle dobi izrekne kazna (pa i doživotna). Evropski sud za ljudska prava smatra da se, u određenim okolnostima, ako se osoba starije dobi drži u zatvoru na duži period, postavlja pitanje zabrane nehumanog i ponižavajućeg postupanja. Takvo postupanje mora biti određene minimalne težine da bi se primjenjivao član 3 Evropske konvencije o ljudskim pravima. Međutim, pritom treba voditi računa o konkretnim okolnostima svakog pojedinog slučaja. U ovom slučaju, Pretresno vijeće ne nalazi okolnosti koje bi bile relevantne: dokumentacija o zdravstvenom stanju optužene ne ukazuje na to da ona ima bilo kakvo oboljenje zbog kojeg joj se ne bi mogla izreći kazna zatvora.

Odbrana nije uvjerila Pretresno vijeće da je proračun očekivanog životnog vijeka optužene ključni faktor u odmjeravanju kazne. Pretresno vijeće ipak smatra da treba uzeti u obzir životnu dob optužene, iz dva razloga: Prvo, zbog slabljenja fizičkog zdravlja u starijoj dobi, izdržavanje iste kazne teže je za stariju nego za mlađu osobu. Drugo, optuženoj osobi poodmakle dobi možda ne preostaje mnogo kvalitetnog života nakon puštanja na slobodu.

Pretresno vijeće se opredijelilo za to da odmjeri kaznu koja odgovara težini krivičnog djela, uzimajući u obzir životnu dob i lične prilike optužene. Iz tih razloga, Pretresno vijeće smatra da poodmakla dob optužene jeste faktor za ublažavanje kazne, uzimajući pritom u obzir njenu medicinsku dokumentaciju.

Shodno tome, Pretresno vijeće konstatuje da sljedeće okolnosti predstavljaju relevantne i znatne olakšavajuće faktore u ovom slučaju:
–    potvrdno izjašnjenje o krivici (zajedno sa kajanjem i pomirenjem);
–    dobrovoljna predaja Sudu;
–    ponašanje nakon sukoba; i
–    životna dob.

Pretresno vijeće pridaje određenu težinu svim tim okolnostima. Naročito veliku težinu Pretresno vijeće pripisuje potvrdnom izjašnjavanju o krivici gospođe Plavšić i njenom ponašanju nakon sukoba. Ove dvije okolnosti zajedno čine nezaobilazan skup olakšavajućih okolnosti.


4. Zaključci

U svojoj završnoj riječi, tužilac je iznio tvrdnju da je zadatak Pretresnog vijeća da odmjeri kaznu koja će odgovarati postupcima optužene, ne samo prema neposrednim žrtvama nego i prema čovječanstvu u cjelini, u kampanji progona koja je uništila bezbrojne živote i kolektive.

Prihvatajući da razmjeri tih zločina potvrđuju tvrdnje tužioca, Pretresno vijeće ne zanemaruje ni činjenicu da se ti zločini nisu desili nekoj bezimenoj grupi nego konkretnim muškarcima, ženama i djeci, koji su bili zlostavljani, silovani, mučeni i ubijani. Zbog toga, kao i zbog činjenice da su ti užasavajući postupci ponovljeni tako mnogo puta, treba izreći značajno dugu kaznu zatvora. Pretresno vijeće je već konstatovalo da se radi o krajnje teškom zločinu. Od toga se i polazi u odmjeravanju kazne.

Štaviše, ovo teško krivično djelo po mišljenju Pretresnog vijeća još više dobiva na težini zbog rukovodećeg položaja optužene. Umjesto da općenito spriječi ili ublažava posljedice zločina, ona je ohrabrivala i podržavala one koji su za njih odgovorni. Kazna mora odražavati i taj faktor.

Tužilac tvrdi da je kazna primjerena u ovom slučaju zatvor u trajanju od najmanje 15, a najviše 25 godina.

Pretresno vijeće smatra da tužilac u svojim argumentima u vezi sa kaznom nije pridao dovoljnu težinu dobi optužene i značajnim olakšavajućim okolnostima u vezi sa njenim potvrdnim izjašnjenjem o krivici i ponašanjem nakon sukoba.

Odbrana, sa druge strane, nije iznijela nikakvu preporuku o tome koja bi kazna bila odgovarajuća, nego smatra da bi, budući da je očekivani životni vijek optužene osam godina, svaka kazna veća od toga bila ravna doživotnom zatvoru i stoga neprimjerena. Pretresno vijeće je već izjavilo da je pozivanje na očekivani životni vijek irelevantno. Pored toga smatra da kazna od osam godina zatvora ne bi odgovarala težini ovog krivičnog djela.

Pretresno vijeće ima zadatak da izrekne kaznu 72-godišnjoj bivšoj predsjednici za njeno učešće u zločinu najveće težine. Sa druge strane, Vijeće nalazi vrlo značajne olakšavajuće okolnosti, naročito njeno potvrdno izjašnjavanje o krivici I ponašanje nakon sukoba. Ipak, neopravdana blagost bila bi neumjesna. Nijedna kazna koju Vijeće može izreći ne može u cijelosti izraziti užas svega što se dogodilo, niti stravične posljedice za hiljade žrtava.

Biljana Plavšić, pridavši dužnu težinu iznesenim faktorima, Pretresno vijeće vas osuđuje na kaznu od 11 godina zatvora.

U Pritvorskoj jedinici Ujedinjenih nacija do danas ste proveli ukupno 245 dana. Vaše je pravo da vam se to vrijeme uračuna u izdržavanje kazne.

 
ICTY, 27.02.2003.

Peščanik.net, 16.09.2009.

Pismo švedskom ministarstvu pravde

 
Nisam navikla da molim za sebe, ali ako po Vašem zakonu i sudskoj praksi ovako stara i bolesna imam pravo na milost, onda mi omogućite da kraj moga života bude na slobodi.

Ja sam u 77. godini života u dobi kada i na slobodi svaki dan i mesec donosi neprijatna zdravstvena iznenađenja i koja se ne mogu ublažiti u uslovima u kojima ja ovde živim.

Godinama postavljam sebi pitanje i nemam odgovora: šta se to desilo samnom i kako sam dospela u zatvor gde izdržavam dugu vremensku kaznu među prostitutkama, ubicama, narkodilerima, narkomanima, pljačkašima, kradljivcima, prevarantima, koji se individualno, porodično i generacijski bave takvim poslovima, i koji se više puta vraćaju u isti zatvor…

Sve metode koje se u Hinsebergu primenjuju prema ovoj klijenteli primenjuju se i prema meni. Na primjer, skidanje do gola i pretraga tela i odeće iza svake posete. Na moju primedbu osoblja, na žalost, uprava sa ponosom, ali i rasistički odgovara ‘ovde ste svi isti’.

Ipak, nismo svi isti. Rođena sam i odgajana u uglednoj porodici, magistrirala sam, doktorirala, specijalizirala na nekoliko poznatih instituta u svetu. Bila sam Fullbrightov stipendista, profesor Univerziteta i dekan Fakulteta prirodnih nauka, u svetu priznat naučnik i ugledni građanin moje otadžbine Jugoslavije koju je razorio „novi svetski poredak“. Dakle, najmanje u dva aspekta razlikujem se od ostalih zatvorenica: po poreklu i obrazovanju i najavi krivičnog dela pre mog dolaska. Posledice svih najava kao i novinarski prikazi moje ličnosti bile su preteške i danas ih osećam.

Kada je 1992. godine započeo rat u Bosni, a Srbi ga nisu započeli, ostala sam uz svoj narod. U ratu su neki drugi ljudi, koji nisu birani na izborima, uzeli vlast i donosili odluke, a ja sam obavljala humanitarne poslove. Bila sam svesna dužnosti svog posla u jednom građanskom ratu gde pola stanovništva nema hranu i krov nad glavom. Znala sam šta to znači jer sam i ja u maju 1992. sa majkom starom 90 godina, bratom i snahom bežala iz Sarajeva ispred podivljalih islamskih fundamentalista.

Ja nisam imala moć odlučivanja, komandovanja, nisam imala zvanične informacije o događajima na terenu. I pored toga, osuđena sam za sva zla koja su se desila, bez obzira da li sam imala saznanja i da li sam imala moć da utičem na događaje. Neki novinari trudili se se da me prikažu kao zver u ljudskoj spodobi. Naročito se isticala Slavenka Drakulić, švedski novinar jugoslovenskog porekla, koja bi za odvratne lažne informacije morala da odgovara. Međutim, nije bila jedina.

Ima mnogo zatvorenica islamskog porekla, a rođene su u Švedskoj. Dve, jedna iz Tunisa a druga iz Irana, bile su godinu dana na mom odeljenju i konstantno mi pretile Al Kaidom koja će me ubiti jer je „Alah veliki“. One su dobivale instrukcije iz vana, a zagorčavali su mi život i na druge načine. Kada sam upozorila mog kontakt čuvara (muslimana i još dvojica čuvara bili su muslimani iz moje zemlje) rekao je da su mlade i da ne znaju šta govore, što nije tačno. 4. oktobra 2004. upozorila sam pismeno upravnika ali nije bilo odgovora, maltretiranje je nastavljeno. 25. novembra ponovilo se van zgrade, ali sada osim pretnji Al Kaidom, uzvikivale su na arapskom, gestikulirajući na isti način kao što to rade u islamskim zemljama, i to je sve bilo upućeno meni.

U septembru i oktobru 2003. noću je u moju sobu upumpavan neki zrak čudnovatog mirisa pod vrlo snažnim pritiskom. Počinjao je u 7:15 noću i trajao do 7:15 ujutro. Moja soba ličila je na gasnu komoru u kojoj sam se borila da preživim do jutra. Jednu noć krv iz pluća je tekla kao voda iz česme i odmah su me trasportovali u bolnicu.

Glavna Haška tužiteljica Carla del Ponte želela je da čuje od mene nešto što njima treba, a što ja ne znam, a isto tako ne znam da lažem i da nekog lažno optužujem. Nije Milošević kontaktirao sa osobom koja se u ratu bavila humanitarnim problemima.

Prema zatvorskim propisima nakon dve godine provedene u ovom zatvoru imam pravo, uz pratnju, 4 časa biti van zatvorskog kruga. Moj zahtev je odbijen, uz obrazloženje da bi muslimani mogli organizirati proteste.

Komparirajući moj slučaj sa početka 21. veka sa suđenjem nacistima, sredinom prošlog veka, zaključila sam da je tada bilo više poštovanja ličnost za one koji su osuđeni na vremenske kazne. Oni su služili kaznu u svojoj zemlji a ne među narkomafijom, narkomanima, kriminalcima, prostitutkama, itd. Njihvo dostojanstvo nje bilo poniženo onako kako su mene ponizili i ponižavaju u ovom švedskom zatvoru. To je najstrašnije što mi se moglo desiti i zato moja kazna nije 11 godina nego mnogo, mnogo veća.

 
Javno.com, 17.01.2007.

Peščanik.net, 16.09.2009.