Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Odlomci iz romana „Osvetnice“, Laguna 2022.

Umesto „uvodom“, ovo bi se moglo nazvati izvinjenjem zato što mešam ovakvu temu – ratno silovanje i osvetu – sa pisanjem, žanrom, književnošću, umetnošću i, uopšte, kulturom. Ne pomaže, zapravo izrazito odmaže, što takvu temu još povezujem sa nečim što izgleda kao kriminalna proza: sadrži ubistvo, pitanje ko je ubijeni a ko ubica, čak i pravno razrešenje… No podsetimo, dokumentarna obrada ratnih silovanja podrazumevala je dosta nerazumevanja, kratkotrajnog senzacionalizma, iskrivljavanja i, konačno, vrlo malo pravog zanimanja za žrtve, kada je njihova medijska i politička upotrebljivost iskorišćena. Kada je reč o osobi, jednoj osobi, jednom slučaju, taj se skoro nikada nije izdvajao iz neke anonimne mase, u kojoj je ponižavanje žrtve dvostruko, ponekad trostruko. Nikada joj se ne daje zadovoljenje, još manje mir. Govor žrtve, paradoksalno, najmanje je zastupljen. Zbog svega toga, premeštanje u književnost može izgledati i osećati se kao nešto skoro uvredljivo. No možda jedino tako težište strahote može da se preseli u svet ličnog, osobenog, da pokrene retko postavljano pitanje osvete i kažnjavanja. U javnosti je danas još uvek legitimno pitanje kažnjavanja kada se pojave majke, sestre i supruge žrtava. Silovane se nikada ne pojavljuju sa svojim zahtevima, ne bune se zbog odsustva pomoći, ostavljanja u bedi, usamljenosti, isključenosti… Njihova lica ne poznajemo, one ne puštaju ljutite glasove. Po opštem, neizrečenom patrijarhalnom dogovoru, one više ne postoje, sem kao prerogativ kolektiva koji ih potpuno i dosledno zapostavlja, ali koristi priču kada je to zgodno. I sve to još za njihova života.

Zašto onda ne bi legitimno mesto zauzela priča koja nije zloupotrebljena?

Svoju prozu pod naslovom Osvetnice vidim kao dodatak koji na trenutak može da oraspoloži, kao ešarpu koja baš dobro paše, broš, preostalu minđušu koja se nije izgubila, zadnju kap parfema u flašici. Frivolno? Možda, ali delom i lekovito. Na mekanom sedištu žanra, sa mnogim jastučićima da prihvate bolne kosti i umornu glavu, sa nečim živim i toplim u blizini, maštanje o pravičnoj kazni i ličnom smirenju izgleda tako dostižno…

Ljubić i krimić su, moglo bi se reći, erotski povezani. Moje odbijanje da ono što je napisano odredim kao ljubić ili kao krimić odnosi se upravo na tu vezu. I u tom smislu, preuzimam odgovornost za svrstavanje ovoga romana u krimoljubnu feminističku utopiju. Feminističku utopiju, kao relativno redak hibridni žanr, ne nameravam da detaljno opisujem. No retkost te pojave u balkanskim i slovenskim književnostima zahteva neko objašnjenje, ako već ne poetiku: uzor su istorijski primeri, od Aristofanovih komedija, u kojima žene preuzimaju vlast, do Knjige o gradu žena i Blaga grada žena Kristine de Pizan. Mnoge novije feminističke utopije nastale su po renesansnom modelu – žene su na vlasti zbog svojih zasluga i mudrosti, malo ih neguje Aristofanov model: žene preuzimaju vlast zato što im je dosta ugnjetavanja, rata i nekompetentne vladavine muškaraca. Dovoljno je reći da sledim Aristofanov model.

***

– Ovo je dug put, ali ima mnogo lepih krajeva, rekla je Zaga. – Planine, skijanje, vodopadi, poslednji Mohikanac, zimske olimpijade i, naravno, „boršč pojas“.

– Šta je ovo poslednje?

– Letnji hoteli, kampovi i slično u Ketskil planinama, mesta gde su odlazili Njujorčani na letovanje, posebno Jevreji srednje klase; zamisli menije po restoranima i hotelima, otuda boršč. Izašlo je iz mode u šezdesetim godinama… No glavno značenje nose komičari koji su leti nastupali u tim krajevima, među njima Vudi Alen i Mel Bruks. Smišljeno u Ketskil planinama leti, postavljeno na Brodveju ili na filmu ujesen: trezori jevrejskog humora.

– Volim da gledam predele koji nemaju baš nikakve veze sa onim što se u njima dešavalo. Uostalom, mi ih pravimo evokativnim. Boršč pojas je veoma dobar primer. Ja ću pre svega uživati u vožnji.

Preuzeo je vožnju na prvoj pumpi, i zaista je uživao. Kao nekada u Americi, vozio je opušteno. Našao je univerzitetski radio – takve stanice smenjivale su se bez prestanka – sa džez muzikom, prepustio se vožnji kakve već dugo nije imao u Evropi.

Posle nešto više od sata ćutanja i muzike, obratio se Zagi.

– Neću ništa unapred pitati o Seneka Fols, znam samo najopštije. Ali voleo bih da mi nešto pričaš na putu, neku bajku, šta god. Nedostaje mi tvoj glas.

– Dobro, pričaću ti bajke o domorocima, bajke po Diznijevim crtaćima…

– Ti si već bila ovde…

– Da, dva puta. Ali nije mi nikad dosta! Sad smo dosta blizu mesta prve bajke, ali samo mesto i svetilište nisu nešto naročito, kraj izgleda žalosno. Kateri Tekakvita, Sveta Kateri, bila je u 17. veku Mohikanka – još ne zadnja – koja je postala prva domorodačka severnoamerička svetica. Kao mlada devojka obolela je od velikih boginja – dar belih kolonizatora – i preživela je, ali je ostala sa strašnim ožiljcima. Valjda je od slabosti, ili iz zahvalnosti što je jedina od porodice preživela, primila veru, kao katolkinja. Zavetovala se devičanstvu, odbila je brak, njeno pleme nije lako prihvatilo njeno preobraćanje i nije sledilo njen primer. Umrla je sa jedva 24 godine, čudo se dogodilo već nekoliko trenutaka posle smrti – njeni ožiljci su nestali, lice je zasijalo svom lepotom. Puna tri veka morala je da čeka do posvećivanja, ali se njen kult lepo razvijao u međuvremenu.

***

Vozili su se uz jezero Kajuga, najveće među Finger jezerima. Na drugome kraju uskog i dugog jezera bio je cilj, Seneka Fols. Izgledao je kao gradić bilo gde u Americi, sa zgradama od crvene cigle, napuštenom fabrikom tekstila koja je nekada proizvodila pamučne čarape, nekoliko crkava…

– To je bilo sigurno utočište liberala iz Masačusetsa, koji su zbog svojih uverenja, ne u potrazi za zlatom ili zemljom, krenuli na zapad – no, više na severo-zapad, rekla je Zaga. – Nisu više mogli da izdrže pritisak zbog svog abolicionizma i drugih nepodnošljivih ideja: protiv smrtne kazne, pa još ukidanje ropstva… Grupa je odavde putovala na abolicionistički kongres u Londonu, i doživela šok: na kongres nisu puštene žene, koje su prešle okean, i sad nisu smele da zajedno sa muževima prate kongres, još manje da glasaju. I čim su se vratili, održali su, zajedno, sastanak ovde, 1848, sa zahtevom za ustanovljavanje ženskih prava, posebno glasačkog, i za opštu jednakost. Ja ću još pričati, premda sve možeš pročitati…

Zaga je tačno znala gde se treba zaustaviti, pred muzejom, niskom zgradom od crvene cigle. Otkako su ušli u muzej koji čuva dokumente ovog velikog događaja, Zaga nije prestajala da govori.

– Kako na počeku sve izgleda dobro! Zajedno žene i muškarci, zajedno jednakost i ukidanje ropstva, jednakost rasa se podrazumeva. Uz sve to, jedan od najlepših dokumenata – ma šta, najlepši dokument nekog pokreta koji poznajem – Deklaracija osećanja. To je savršeni pastiš Deklaracije o nezavisnosti, sadrži sve što ona prva ne sadrži, a sve posmatrano iz ugla osećanja, intimizacije i familijarizacije velikih zahteva. I onda, polako, jedna po jedna velika odluka otpada u praktičnoj politici. Izdaja žena, izdaja Crnaca, pa još jednom, i još jednom, svaki put da bi se postigao neki manji cilj, koji onda ubrzo izgubi smisao. No, svaka revolucija je takva, neke još gore, svakako krvavije. Gledaj ta lica! One nisu nikoga osudile i nikoga ubile, a započele su nešto što se zaista moralo uraditi.

Sel je gledao. Oko svih tih dirljivih lica, kosmate gospode sa bujnim zaliscima koja u dostojanstvenim pozama slušaju svoje supruge kako grme protiv nepravde, zanesenih žena raznih starosti kako zajedno pišu, glasaju, dižu pesnice, kretala se silueta Zage, sad sa prstima na ustima, sad sa maramicom, brišući oči, malo nagnuta napred ili nazad, da bolje vidi, povremeno uz neki tihi glas. No, to je i moj svet. Ni po čemu se ne razlikujemo, sem po hronologiji priklanjanja i pripadanja. Ovde nisam stranac, ja sam jedan od onih dostojanstvenih! Ponosan što sam njen ljubavnik – neće mi zameriti, one su liberalne – sa poštenim namerama da je zavedem do obaveza, odnosno braka. Dobro, možda i nije najpoštenije, ali bi se bar ove gospođe saglasile. Pa ako ne uspem, ostaću u njihovom sećanju kao oduševljeni posetilac i poštovalac.

Očaravanje je dugo trajalo. Sad su, u sumraku, sedeli na betonskoj klupi. U muzeju su bili jedini i poslednji posetioci, ljubazni čuvar im je podario još pola sata.

– Jedna stvar me je uhvatila: u glavnoj hali je grupa skulptura koje prikazuju učesnike i učesnice. Ne mogu se osloboditi utiska kako je to blizu sovjetskih spomenika, evropskog realizma i socrealizma…

– Potpuno si u pravu. Da je sličan spomenik u isto doba, dakle nedavno, ali i mnogo ranije, u šezdesetim godinama prošlog veka napravljen u mojoj nekadašnjoj zemlji, bio bi znatno apstraktniji, i emotivno bi udario sa vremenskim zamicanjem, smelije. Ovde svoj socrealizam uopšte ne prepoznaju… uostalom, toliko si to puta video u njihovim filmovima.

– To ne smanjuje dirljivost, ovde svakako ne.

– I nimalo ne smeta, jer dimenzije nisu državne. U onome što je ostalo od moje zemlje, masovno su rušili stare spomenike, spomenike modernizma, brutalizma, apstraktne spomenike, da bi postavili očajne nove realističke spomenike, najčešće ispod osnovnog zanatskog nivoa. Čuj, postaje sveže…

– Predlažem da ovde spavamo, ili u blizini.

– U centru je jedan poslovni hotel. Malo dalje je domorodački kazino, ali to iskustvo smo nedavno imali…

– Možemo u sobi dovršiti Zejbarov luksuz.

Docnije su, umotani u ćebad, gledali sa balkona hotelske sobe kako se polako gase svetla u gradiću i kako se zvezde penju na svoja mesta.

– Možeš li zamisliti kako je ovde bilo živeti pre veka i po?

– Smisleno, rekla bih.

– Stvarno?

– Ako tamo gde si možeš da radiš svoj posao ili da obavljaš svoju misiju, onda itekako. Ovde su imale mogućnost da kažu, napišu i objave to što su htele, da šalju to posvuda, dopisivale su se sa svetom, vodile politiku. Kod njih su gostovali slavni mislioci i govornici, o ženskom rodu da i ne govorim. Mogle su naručivati knjige, mogle su cvetati, imale su svoje ljude, svoju bazu, svoju slobodu. I bile su – bili su samodostatni. Nije li to bolja budućnost?

– Možda bih još ponešto dodao…

– Pruža ti se mnogo mogućnosti.

– Ti si isto tako jedna mala američka pionirka. Moraću da to sebi utuvim u glavu.

– U svoju jakobinsku glavu?

– Pa podnosi me, socijalistička princezo.

– Ne, nikada te neću podnositi: ili obožavanje, ili mržnja.

– Seneka Fols, mesto konačnog obračuna.

Nasmejala se.

– Ako već nećeš novi početak…

– Zapravo je svejedno. Hoću sada.

– Zanima me kako je onaj gospodin sa najvećim zaliscima izražavao želju svojoj supruzi.

– Pročitao je posle večere nešto iz Biblije, ugasio gasnu lampu, i imali su strasni odnos na kuhinjskom stolu.

Pogledala ga je ljutito.

– Ja to vidim drugačije. Legli su posle zapletenog odvezivanja i otkopčavanja, upalili svako svoju sveću pored postelje, i počeli čitati, svako svoju knjigu. Posle izvesnog vremena, ona je rekla: „Ovo je sasvim izuzetno!“ On je odložio svog Rusoa, koji mu je ionako bio malo dosadan, i pogledao je šta je to ona čitala. U rukama je držala tanku knjižicu, jednu noviju stvar, Komunistički manifest.

– I šta kaže?

– Ono s čim se mi stalno mučimo, kako da u miru sastavimo sasvim različite interese. Ne ide zajedno! Mora se jasno definisati, prepoznati i sprečiti svaki eksploatator. Ova rešenja su prava, i ne toliko teška za izvođenje. Potrebno je pravo obrazovanje i obaveštavanje radnika i radnica.

– To nužno znači nasilje, mi smo pacifisti.

– Pacifizmu treba obezbediti uslove za postojanje.

– Mogu da pogledam?

Uzeo je knjigu, pročitao nekoliko uvodnih rečenica, pa onda počeo prelistavati, sve brže i brže.

Elizabet je pratila njegove pokrete, osmehnuta.

„Okrenuo se prema njoj. Blistala je, sa raspletenom kosom i poluotvorenim ustima. Bacio je Komunistički manifest, zaronio lice u njenu kosu i počeo je strasno ljubiti po vratu. Pustila je dubok uzdah i prepustila se. Odmakao se, ugasio dahom obe sveće, i nastavio strasno osvajanje njenoga tela. Ona je odgovarala, zahtevala, poigravala se sa njim. Koliko dugo se nisu ovako ljubili!“

Sel je nekoliko trenutaka ćutao.

– Tako ti vidiš erotizam levog opredeljenja?

– Sve ostalo je sado-mazohizam.

– Ja sam pošteđen?

– Ti si obožavan, zasad. Hajdemo na spavanje. Sutra imamo dug put do Vermonta.

***

Preko Adajrondeka i Ketskila hodala je te noći mekim koracima Kateri, na tragu ranjenom jelenu, da bi ga na vreme zaštitila od vukova. Stigla ga je, kad se od zamora pružio na travi. Prišla mu je, očistila ranu i namazala je lekovitom smolom. Morao bi biti sposoban da trči posle nekoliko sati odmora. Sela je pored njega. „Tako bi uradila i Katarina Sijenska“, pomislila je. Jelen je drhtao, ali nije odbijao negu. Pomilovala ga je iza ušiju, po vratu, ispod brade. Smirio se i uz uzdah spustio glavu u njeno krilo.

Na drugoj strani proplanka pojavila se, obasjana mesečinom, vučica sa tri mladunčeta.

– Je li ovo vaš dom? upitala je Kateri.

– Ne, nije, rekla je vučica. – Zadržali smo se u šumi učeći, moramo prenoćiti.

– Jeste li siti? upitala je Kateri.

– Jesmo.

Jelen je zadrhtao i pustio prigušen glas.

– Ne boj se, rekla je Kateri. Provešćemo noć svi zajedno.

Pomilovala je ponovo jelena po vratu. On je spustio svoju hladnu njušku na njen dlan. Vučica se smestila sa druge strane, uz Katerina stopala. Vučići su malo zevali, pa se onda uvukli majci ispod vrata i stomaka. Kateri nije bio potreban san. Petoro toplih živih bića mirno je disalo uz nju, nebo je bilo vedro, Mesec je bio miran, mnoge su oči odozgo blagonaklono gledale na sliku jednostavne ljubavi. Vukovi, očevi, zaobilazili su proplanak u širokom luku.

Laguna, 2022.

Peščanik.net, 14.06.2022.

Srodni link: Svetlana Slapšak – Ginoskupština

FEMINIZAM

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)