Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Nisam ovde mislio baš na onu stisnutu pesnicu, niti na slogan „Gotov je!“. Mada može, izreka ima ritma, zvuči vedro gastronomski i preteći, podseća na pečenog ćurana u rerni ili govedo na ražnju. Daje nadu. Da će pasti sam od sebe? Teško je verovati, moguće je i to, ali otpor je nasušan, mislim i da je neizbežan.

Pre neki dan zatekao sam se u slobodnom Šapcu, evo da se pohvalim, kao gost Marka Vidojkovića i Nenada Kulačina u njihovoj brutalno oštroj satiričnoj emisiji „Dobar, loš, zao“. Pre toga, kod opasnih čivijaša bio sam u septembru 2012. godine, i tada sam održao pristupnu funkcionersku besedu kao novoizabrani predsednik Čivijaške republike. Vladao sam razborito, u granicama raspoložive mudrosti, odbio da primim Tomu Nikolića i AV kao prikaze nedostojne moje ugledne države, i povukao se posle godinu dana, pomno čuvajući slobodu Čivijaške republike.

Ne zanosim se, naravno, da sam imao bilo kakvog udela povodom jake alergije i gadljivosti Šapčana na stare i nove radikale, ali to je emotivno moja varoš, i volim njenu jaku, prkosnu, slobodnu samovolju.

Pre razgovora o tome šta nam se sve događa, i kako da se otresemo tegobne infekcije, gledali smo gadne sekvence iz Vučićeve posete Hrvatskoj. Neko je rekao: „Jebo te, pa njega i u Zagrebu mrze!“, i to dok je besramno lagao o tome šta je pre 26 godina govorio u Glini.

Sva ta predstava, koju je izveo par Vučić-Grabar, kao nosioci mrzilačke zaraze i sterilne diplomatije, bila je morbidna u svakom svom delu, nepotrebna i gadna. Hrvati nisu verovali da ih je snašlo ono što nas snalazi svakoga dana, ovaj se pacijent izdirao na njihove novinare, jer je sebi odavde poveo lakeje. I sve je ličilo na ozbiljnu šovinističku dramu, koja se ne može okončati kao farsa.

Naš odnos sa komšijama i njihov sa nama kvare oni koji su sebi uzeli za posao da ih popravljaju, ekstremisti na obe strane kopaju po zagađenim ranama, a meni je pala na pamet sentenca pisca, koji je, na osnovu svoje dijagnoze „popizdio“ od neprekidnog potenciranja fanatične mržnje: „I Srbima i Hrvatima pun je k…. i Srba i Hrvata“. Lekovito jeste, ali morao bi da nas drži jak sram zbog ponašanja gosta iz Beograda, koji samo što nije ušao sa blatnjavim cipelama u salon, urlikao na kelnere, kijao u lice sagovorniku ili istresao nos na patos. Ali između onoga kakav je bio i opisanih šarmantnih mogućnosti, samo je tanka crna linija.

Dok je on boravio tamo, ovde je tužilac, po političkom nalogu naredio hapšenje kapetana Milana Vukšića, koji se uspešno odbranio od naprednjačke invazije na njegov stan. Prva odluka tužioca bila je da razloga za privođenje nema, ali je pod neodoljivim pritiskom, kako tvrdi predsednik policijskog sindikata Veljko Mihailović, morao da pošalje patrolu po njega. Mihailović kaže da u Ministarstvu unutrašnjih poslova vladaju strah i nesigurnost i da je profesija zagubljena u odanosti struke vladajućoj partiji i da pod Nebojšom Stefanovićem profesije više i nema.

Istim povodom, ministar odbrane Aleksandar Vulin dao je antologijski kratkoumnu izjavu: „Nije uhapšen pripadnik Vojske Srbije, niti je uhapšen oficir, već čovek koji je napao druge ljude, čovek koji je napao ženu!“

Tako je slabovidi ministar, inače stalno u statusu sumnjivog stanja, proglasio Vukšića homo dupleksom, čija se privatna ličnost odvojila od službene. Pa nasilnici SNS-a nisu došli kod oficira, nego samo kod Milana V., za tu priliku odvojenog od sebe, i budući da je razjurio SNS patrolu, škartovan Vulin se odrekao oficira.

Vojni sindikat se ponovo odlučio za rezolutni sukob sa svojim poslodavcima, posebno sa Dikovićem i Vulinom, javno ih optuživši za bahatost, političko nasilje i grubu zloupotrebu službenog položaja: „Zabrinjavajuće je ponašanje generala Dikovića, koji poslednjih dana sa ministrom Vulinom otvoreno učestvuje u predizbornoj kampanji i Vojsku Srbije koristi u političke svrhe, bez rezerve se stavljajući na stranu jedne političke stranke. Vojni sindikat osuđuje njihovo kukavičko i sramno ponašanje!“

Dakle, Načelnik Generalštaba je ispoljio kukavičluk pred Vulinom, koji ga je već proglasio časnim generalom, ratnikom, patriotom i uspešnim borcem protiv poplave u Šapcu. To tvrde vojnici koje bi on da povede u odbranu Vučićeve vlasti.

Ko bi mogao da zloupotrebi Dikovića i Vulina i da upregne čitavu vojsku u podlački projekat vrhovnog? Pa, sam vrhovni, naravno, jer ima neprikosnovenu vlast, uz jedan čisto emotivni nedostatak: vojska ga ne voli! Dobro, odsustvo bilo kakvih simpatija prema civilnom komandantu, koji jedini o vojsci zna manje od ministra odbrane, nije za javnost. Sve bi to moglo da bude zataškano mudrim, ulagivačkim saopštenjima Ministarstva odbrane, o tome kako pripadnici srpske vojske idu na zadatke sa pesmom i imenom AV na usnama, u tako ispevanoj zanosnoj odi.

Ali vojni sindikat kaže da je prvi general kukavica a ministar klovn, da sve njih šef države ponižava i traži da ne služe profesiji nego uzurpiranoj vlasti. I pred licem građana ih pozivaju da se upristoje i budu ljudi.

To je, naravno, otpor.

Na građanski otpor smo pozvali Marko V., Nenad K. i Lj.St., u ozbiljnom delu satirične emisije, iz studija u Šapcu. Ako neko misli da smo se zajebavali, moraću da kažem da nismo, i da smo u ovoj agoniji zabrinuti, prilično besni, smrtno ozbiljni i spremni da se branimo.

Peščanik.net, 19.02.2018.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)