Terazije u Beogradu, 18.1.2019.

Terazije u Beogradu, 18.1.2019.

Teška je i zanosna ova sedmica za režim i njegovog predvodnika. U sredu mračna godišnjica od ubistva Olivera Ivanovića, juče vizita velikog pravoslavnog brata. Život u glavnom gradu je menjao tokove, bivao zaustavljan, preusmeravan i usklađivan sa idejom da je takav gost dostojan parametar: samo da vidimo koliko smo mali i nedorasli istoriji koja se davno odvija mimo nas. I više ne beleži naše ubogo postojanje.

Oliver Ivanović nije nestao i to se oseća svuda i sve snažnije. Da su gospodari njegovih ubica znali kakav mučenički mit izrasta iz umorstva jednog mirnog čoveka i njegove dobre duše, svakako bi čuvali ostatke savesti od jezivih košmara kojima su izloženi. Nadali su se da će ih vreme, kao sigurni žirant zaborava, debelim slojem zataškavanja i drugih zločinstava koja prekrivaju jedno drugo, konačno spasti najteže optužbe: one koju podižu neokajani pokojnici svojim upornim postojanjem.

Izgleda da će se oni teško izbaviti i u tome je sadržan bar jedan deo još nedostižne pravde. Prošle godine, na dan sahrane, Vučić nije bio tamo nego se odlučio da poseti mesto zločina. Padala je kiša, a on je sa Markom Đurićem mučenički kisnuo; njih dvojica su stajali kao dodole na mestu gde je godinama prolazio i bio ubijen čovek Oliver, a u pokislom času ljudi tamo ne beše.

I na samu godišnjicu Srbija je rascepljena u sećanju uz vence i sveće. Podeljena na one koji su poštovali i voleli Olivera i druge koji su na njega pristali tek posle smrti. Među druge se upisuje predsednik manjinskog dela Srbije, koji se sprijateljio sa Ivanovićem tek 17. septembra prošle godine. Za njegove gaulajtere na severu Kosova, za Srpsku listu, za neopisivog izaslanika Marka Đurića, pa i za njega – vođu tog legla, Oliver je bio proglašen opasnim neprijateljam Srba i srBstva kao takvog.

Godina nije bila dovoljna da se pronađu ubice. Moguće je da za njima tragaju i oni koji su ih poslali. Radoičić je posle zabave sa predsedničkim poligrafom negde nestao, uz atest sa najvišeg mesta da on, sačuvaj bože, to nije uradio, jer tvrdi da nije.

Predsednik zna ko nije ubio Olivera, što bi značilo da zna ko jeste. Stefanović doktor Nebojša kaže da ima nekih indicija na koje su mu ukazali neki ljudi i nekih tragova koji vode do nekih drugih ljudi, koji mogu da dovedu do nekih saznanja o zločinu… Taj precizni policijski nalaz pouzdano je svedočanstvo o velikom strahu od istine.

Ima teških zločina i političkih atentata koji ostaju večna misterija, a njihove žrtve presuđuju svojim ubicama. Kad se ovaj nakazni režim raspadne ukazaće se i tajne grobova i užas i motivi ubilačkih zavera. Ili će se stvar odvijati obrnuto, svejedno je.

Putin je stigao u Beograd dan posle samrtne godišnjice, koju bi njegov domaćin rado izbrisao iz nepouzdanog pamćenja. I odbacio je kao teg koji ga neopozivo vuče ka dnu blatnjavog vira.

Poseta je naravno važna, pre svega za gosta, kome se Balkan migolji iz šaka. Ali i za ove nesrećnike koji su zauzeli Srbiju iznutra, ne bi li dokazali sebi da nisu samo vlasnici bircuza na sporednom putu. Zato je bilo važno zakočiti grad, pokazati dolazeći imperijalni sjaj i dodirnuti pozlatu. Videli smo pokaznu vežbu napadne ljubavi i moći, koja udeljuje prijateljstvo po svojoj volji, prividno ne tražeći ništa za uzvrat. Videli smo značaj bratstva i masovne ljubavi kao deo pučke iluzije. I mirnu, aristokratsku nadmoć nad ambicioznim, provincijalnim prostaštvom.

Gde god je bilo moguće bili su parkirani karavani autobusa koji su odasvud doveli oduševljene građane, željne da vide izbliza koja to magija čini Putina onim što jeste. I Vučića, skrušenog i uprepodobljenog pred simbolom moćne imperije, koja mu daje snažan predizborni podstrek i jasnu opomenu. I ništa više.

Putin nije u moći da se neposredno umeša u nerazmrsivi kosovski konflikt. On pruža podršku Srbiji i to je vrhunac velikodušnosti. On ne donosi rešenje, nego pita nas kakvo rešenje imamo, kaže Dačić. Razgraničenje, na primer. Možda bi Vučić ponovo izneo svoju najbolju, nemoguću i propalu ideju, ali sada je zima i bliži mu je zamrznuti konflikt. Ako je bilo koji konflikt podložan hibernaciji. Kosovski nije.

Susret sa novinarima bio je konvencionalna forma. Istaknute su ljubav i bratstvo dva naroda, Vučić je na reveru nosio orden koji je toliko želeo. Primio ga je pokušavajući da govori ruski. Njegova koncentracija u praćenju sopstvene skrušenosti ipak je popustila. Ne može se protiv svoje zloćudne prirode. Izdao ga je nepostojeći državnički takt, nešto mu je zakačilo nezgodni živac, pa je pred visokim gostom podviknuo Britancima. Uz prkosnu poruku da samo Srbija, to jest on lično, vodi svoju politiku i niko drugi. „Baš me briga šta pišu mediji!“, podviknuo je nekome.

A onda se nekako smirio i pokušao da se osmehne. Nije vredelo.

Ljudi su čekali ispred hrama da vide Putina. Ili da bar budu sigurni da je tu. „Ovo mi je najradosniji dan u životu“, rekao je neki čiča ogrnut barjacima. „Ljubi ga baka!“, rekla je baka. „Ja sam ovdi za našu zemlju, će čekamo Putića da ni bude dobro“, dodala je druga baka. „Želeo sam da ga dodirnem“, rekao je čovek dovezen sa Kosova.

Putin ne voli da govori na predizbornim mitinzima. Rekao je da neće govoriti. A ipak su mu podmetnuli mikrofon. Rekao je jednu rečenicu: Hvala na prijateljstvu. I odleteo.

Usplahireni domaćini su ostali da naprave bilans. Bilo je sjajno, ovako nikada i nigde nije bilo. Svaka čast šefe, sijali ste pored Putina. Odelo, orden, držanje… Pa vaše poklonjenje prilikom okačinjanja Nevskog. Neviđeno!

Ali, šta je sa godišnjim parastosom Oliveru Ivanoviću? Da li je i tamo vođa bio sjajan, rastužen taman koliko treba. Morao bi da zna: nema rešenja kosovske niti bilo koje krize dok ne vidimo fotografije ubica na naslovnim stranama.

Vreme je za slikanje, gospodo, ili šta god da ste.

Peščanik.net, 18.01.2019.

Srodni linkovi:

Ivan Krastev – Balkan između Putina i Evrope

Vladimir Gligorov – Otišao Putin

Ljubomir Živkov – Bespoštedni trijumf

Dejan Ilić – Stado

Dejan Ilić – Danke Putin


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)