Tom Sturridge kao San i Kyo Ra kao Rose Walker u Sandmanu, foto: Liam Daniel/PA Photo/Liam Daniel/Netflix
Tom Sturridge kao San i Kyo Ra kao Rose Walker u Sandmanu, foto: Liam Daniel/PA Photo/Liam Daniel/Netflix

Mogli smo mirno bez ovog TV „Sandmana“ (kao što je pre par godina trebalo da preskočimo „Watchmene“ Damona Lindelofa). Ko god je čitao strip (do kraja), iz serije je, barem za sada, izvukao malo užitka. Ne samo zato što ona naizgled verno prati svoj stripovski predložak, pa je gledaocu sve poznato, nego naprosto zato što serije i stripovi nisu ista stvar. Strip trpi ono što teško može stati u seriju, i obrnuto. Ako bismo sad, pošto smo odgledali prvih 10 odnosno 11 epizoda, hteli da zamislimo najprikladniji TV format za „Sandmana“ Neila Gaimana, onda bi to verovatno bio tip serije antologije, poput davne „Zone sumraka“.

Ali, takve serije više nisu popularne (barem meni nije poznata nijedna nova serija u tom formatu). Zato su autori „Sandmana“, među kojima je i sam Gaiman, pokušali da strip saviju prema popularnijim obrascima, ne baš možda po onome iz „Igre prestola“, ali ne ni mnogo daleko od toga. Od 1989. do 1996, u 75 svezaka, Gaiman je u „Sandmanu“ ispričao mnoštvo priča o raznim junacima, od običnih (izmišljenih) ljudi, preko istorijskih ličnosti, do samih bogova ili, kako se u stripu za njih kaže, Večnih. Impresivno je što je do kraja uspeo sve rukavce da slije u jedan koherentni pripovedni tok.

Svaka od tih posebnih priča – od konvencije serijskih ubica, do priče o devojčici koja odbija da odraste ili o čoveku koji neće da umre – izuzetna je i po tome kako je sklopljena i po tome kako je nacrtana. Priča o samom glavnom junaku Snu ili Morpheusu ili Peskaru (Sandmanu), koja natkriljuje i povezuje sve te druge posebne priče, zapravo je samo još jedna varijanta istog osnovnog tematskog sklopa o odrastanju, sazrevanju i umiranju koji čini okosnicu stripa. Zato se Gaimenovo delo pre može videti kao zbir čvrsto uokvirenih samostalnih priča na zadate teme (nešto poput „Dekamerona“, recimo), nego kao jedna i samo jedna celovita priča.

Serija je nešto drugo. Umesto da svaka epizoda bude priča za sebe, sa Morpheusom koji čeka u pozadini da se u pravom trenutku pojavi kao deus ex machina, kako to uglavnom čini u stripu, serija se sklapa duž jedne narativne niti – borbe za zemlju snova, to jest za Morpheusovo kraljevstvo. Iz drugog plana, San se pomera u fokus priče. Od kontemplativnog junaka (nalik, recimo, na Hamleta) on bi sad trebalo da postane nešto poput Supermana. S druge strane, iako bitno menjaju karakter izvorne priče, autori se ipak verno drže predloška i tako dobijamo seriju čiji glavni junaci ne mogu da nose novu narativnu konstrukciju.

Apsurd stoji na samom početku – San će biti zarobljen. Utamničiće ga činima jedan osrednji mag. U stripu to ima smisla, jer Sandman u originalnoj Gaimanovoj priči ne ide uokolo i ne razmeće se svojim moćima. Umesto da razvali kavez, u stripu on strpljivo čeka da se oslobodi. Isto gledamo i na početku serije, da bismo, pošto se oslobodi, gledali Sandmana kako demonstrira svoju snagu. Ali, ako je tako jak, kako je uopšte mogao biti zarobljen. Strip taj apsurd rešava bez problema dosledno oblikujući glavni karakter kao suprotnost superjunaku; u seriji pak utamničenje Sna izgleda samo kao zgodna dosetka da se pokrene pripovedni pogon.

U stripu, postepeno, otkrivamo pravi zaplet oko Morpheusa, i to svakako nije njegovo nastojanje da sačuva svoje kraljevstvo ili od svojih božanskih srodnika ili od samozvanaca među ljudima ili od odmetnika iz redova svojih podanika iz zemlje snova (i noćnih mora). Morpheusova priča mnogo je humanija i potresnija od toga. Ali, ako se verno sledi predložak, to ne možemo saznati u prvih deset epizoda serije. Tek s vremenom čitalac stripa će biti u stanju da se identifikuje sa Sandmanom i počne da saoseća s njim. To će se desiti otprilike negde na polovini crtanog romana. Do tada, čitalac će se identifikovati s drugim junacima, koji su u fokusu svake pojedinačne priče.

Serija pak, sa Sandmanom od samog početka u žiži priče, traži od gledalaca da se odmah s njim identifikuju, što ne ide lako. Tek će možda u jednoj sceni u seriji Sandman pokazati svoje ljudsko lice. Drugi junaci pak u seriji nisu dovoljno prisutni, da bi mogli da vežu gledaoce za sebe. Tako ostaje sama priča – ona bi trebalo da privuče publiku. Ali, prepakovana prema zahtevima (sadašnjeg) vremena, priča se bezmalo svodi na dvorske intrige i borbu za vlast. „Sandman“ u originalu to svakako nije. I predložak, koliko god da se savija, ako se sasvim ne izneveri, to ne može da nosi.

Serija se jasno deli na dva dela: od prve do pete epizode, gledamo kako će Sandman upasti u zamku čarobnjaka, osloboditi se i onda povratiti svoju moć. Od sedme do desete epizode gledamo kako Sandman obnavlja svoje kraljevstvo i hvata odmetnute podanike – među njima i noćne more. Šesta epizoda stoji kao cezura između ova dva dela. Jedanaesta, bonus epizoda, takođe ispada iz osnovne narativne šeme serije. Te dve epizode ujedno su i najbolje. I pokazuju šta je serija zapravo mogla biti. Nešto preciznije, prvi deo šeste epizode, gde upoznajemo sestru Sna – Smrt, i animirani deo jedanaeste epizode – „San hiljadu mačaka“, vrhunac su serije. Štaviše, prvi deo šeste epizode u malom odslikava strukturu čitavog stripa. Takva je mogla biti i serija.

Treba izdvojiti Toma Sturridgea: koliko god da mu je malo materijala dato da izgradi lik Sna u ovih jedanaest epizoda, Sturridge blista u naslovnoj ulozi. Gledati ga, svakako je jedan od tih retkih užitaka u seriji. Svojom uzdržanošću on zaista verno prenosi na ekran Sandmana iz stripa. Peta epizoda takođe ostavlja jak utisak – i ona pokazuje kuda je serija mogla da ode, da se nije podleglo pritisku popularnih serija iz žanra epske fantastike. Ta epizoda bi mirno mogla da stoji i zasebno, kao odlična horror minijatura. Baš kao što su u stanju da i mimo celine stoje brojne priče iz stripa.

Neke pak epizode ostale su da vise u vakuumu sveta izvan stripa. Tako u drugoj epizodi gledamo Kaina i Avelja a da nije jasno zašto. Na sličan se način u seriji provela i Johanna Constantine. U stripu, pak, Kain i Avelj su omaž tradiciji horrora. Horror stripovi imali su takozvane domaćine, naratore koji bi čitaoca uvodili u priču i izvodili je iz nje. Kain i Avelj u stripu „Sandman“, naravno, nisu samo omaž tradiciji na koju se Gaiman oslonio, već su i signal da ćemo imati posla sa – nazovimo je tako – rasutom pripovednom strukturom. Sličnog domaćina imala je i serija „Zona sumraka“. Kain i Avelj su dakle mogli odigrati takvu ulogu u seriji „Sandman“. Ali nisu, pa je njihovo pojavljivanje ostalo nedorečeno, to jest oni su (ostali) narativni višak.

„Sandman“ na ekranu je u svakom smislu mogao više. To su na trenutke demonstrirali i autori i reditelji i glumci. Zbog toga bi bilo dobro da serija uđe u drugu sezonu. S obzirom na to da je već nedeljama najgledanija na Netflixu (tek za kratko je gledanija od nje bila nova serija „Echoes“), druga sezona bi morala biti već dogovorena. Ali nije i ostaje nejasno zašto Netflix okleva. Sam Gaiman će objasniti da je serija izuzetno skupa i da je to razlog za oklevanje te tražiti od gledalaca da zamole prijatelje da odgledaju seriju i tako privole Netflix da je produži.

Treba izaći u susret Gaimanu i uprkos svemu odgledati seriju. On je izvanredan autor, što daje razloga za nadu da bi u nastavku „Sandmana“ doveo TV priču u red na isti način na koji njegov glavni junak dovodi u red svoje kraljevstvo posle kraćeg/dužeg (zavisi da li se gleda iz perspektive ljudi ili Večnih) odsustva (utamničenja). Iako je potpisan kao jedan od autora, utisak je da Gaiman nije bio tu kada se pravila prva sezona.

Peščanik.net, 02.09.2022.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)