Foto: HBO
Foto: HBO

Grad je ili srušen do temelja i pretvoren u prah ili nije. Žitelji grada ili su svi pobijeni i spaljeni ili nisu. Ne može i jedno i drugo. Ili može, kod autora Benioffa i Weissa, u poslednjoj šestoj epizodi osme sezone, kao i čitave serije „Igra prestola“. Naravno, njih dvojica mogli bi da kažu da je tu reč o umetničkom postupku. To što je Kraljeva Luka zajedno sa Gvozdenim tronom spaljena do temelja samo je hiperbola za pogubne učinke Majke zmajeva, osloboditeljke Khaleesi, to jest kraljice Daenerys u nemilosrdnom pohodu da „oslobodi i usreći“ svet. Izgled Kraljeve Luke pošto je Daenerys „oslobodila i usrećila“ njene žitelje, slika je sveta oblikovanog njenim „emancipatorskim“ i „usrećiteljskim“ pregnućima.

Budući da svet ne treba tako da izgleda, Daenerys treba ubiti. A pošto njene emancipatorske politike ipak nisu sasvim bezveze, pokopaćemo ih uz potoke suza. Povrh toga, Daenerys će, kako se i očekivalo, ubiti onaj koji je najviše voli – Jon Snow (beskrajno nemušt i neuverljiv u poslednjim epizodama, bez trunke sopstvene volje i vrlo podložan manipulacijama, ni nalik sebi od ranije). Ubivši je, on joj ujedno odaje i počast, a kako njoj tako i njenim slobodarskim težnjama, za koje ipak nema mesta u svetu „Igre prestola“. Nasilje iz ljubavi sa smrtnim ishodom – prilično je jadno narativno rešenje, zbog čije uverljivosti su Benioff i Weiss žrtvovali čitav jedan grad i sve njegove žitelje.

Ali, samo dok se ne reše Daenerys i njenih naizgled naivnih a u stvari, iz ugla njih dvojice, pogubnih slobodarskih vizija. Pošto poslednji preživeli zmaj mrtvu Daenerys odnese neznano kud, Kraljevu Luku opet vidimo u punom sjaju i vrevi svakodnevnog trgovačkog života na dokovima. Videćemo i neke od njenih žitelja u udobno nameštenim prostorijama, iako smo ih do pre pet minuta gledali u opustošenim sobama sa nagorelim zidovima (bez ikakve naznake da je proteklo dovoljno vremena da se grad obnovi; naprotiv, reč je o kontinuiranoj sekvenci od nekoliko dana ili nedelja). Život se vratio u grad i ponovo buja, a kada život buja o čemu drugom da se priča nego o – javnim kućama.

Od odbacivanja svih vidova emancipacije, preko površnih i zapravo vrlo ignorantskih rasprava o budućem uređenju kraljevstva do bordela – to bi otprilike bio sažetak istorije (političkih) ideja koji nam je autorski par dao u poslednjoj epizodi i time stavio tačku na mnogo ambicioznije zamišljenu i do pred kraj realizovanu priču o volji za moć i njenim razornim učincima, to jest o dobrim razlozima da se ona obuzda. I kada vidimo da gradu nije ništa, ispada da je sama Daenerys jedina žrtva svog oslobodilačkog pohoda. Pod svetlom druge polovine epizode „Gvozdeni tron“, prva polovina izgleda nategnuto, neuverljivo a samo ubistvo, kao centralni događaj čitave epizode, ali i serije – nemotivisano.

Da zaključimo, „Igra prestola“ tako je bila postavljena da ne dozvoljava da se svet priče samerava prema psihološkim stanjima i vizijama glavnih karaktera. Naprotiv, do poslednje epizode osme sezone, taj svet bio je okvir unutar koga su se oblikovali ti karakteri i njihove vizije. Ako su u poslednjoj epizodi Benioff i Weiss i pokušali da iskorače iz dotadašnje i uđu u jednu drugačiju poetiku (nazovimo je, uslovno, pa zato u zagradama – ekspresionističkom), onda ih je čitavo poštovanja vredno nasleđe svih sedam prethodnih sezona u tome brutalno osujetilo.

Slično stoje stvari i sa istorijskim referencama i paralelama između sveta priče i stvarnog sveta. Prekretnički skup – to jest jasna i narativna i vizuelna cezura između prvog i drugog dela osme epizode – na kome velikaši odlučuju ko će biti novi kralj i pod kojim uslovima će moći da vlada može se videti kao analogija sa barem dva važna istorijska događaja u istoriji Ujedinjenog Kraljevstva. Prvi je donošenje Velike povelje slobode s početka 13. veka, a sa tim i stvaranje kraljevskog saveta iz koga se s vremenom formirao parlament; drugi je usvajanje Zakona o pravima s kraja 17. veka, čime se praktično zaokružuje stvaranje ustavne i parlamentarne monarhije, započeto u 13. veku.

Za jedan i za drugi istorijski događaj važno je to da oba pripadaju nizu pobuna protiv razobručene i samovoljne vladavine, te golog ugnjetavanja u ime višeg ili prirodnog zakona, oličenog na globalnom nivou, recimo, i u Deklaraciji o ljudskim pravima iz 1948. Reč je dakle o jednom kontinuiranom sledu emancipatorskih – budimo patetični, jer ima dobrih razloga za to – podviga. U svetu priče Benioffa i Weissa, upravo Daenerys otelovljuje tu slobodarsku liniju. Uklonivši je sa scene i postavivši na njeno mesto sabor velikaša koji treba da odluče ko će im stati na čelo – Benioff i Weiss krivotvore istoriju. Oslobodilački pokret sa Daenerys na čelu sasvim je saglasan sa istorijskim događajima na koje referira skup velikaša.

Stavivši je nasuprot tom skupu, to jest nasuprot za svoje vreme emancipatorskim idejama o ustavnoj i parlamentarnoj monarhiji, Benioff i Weiss kidaju i mrve u prah legitimacijsku matricu na kojima stoje i Velika povelja iz 13. veka i Zakon o pravima iz 17. veka. A pošto to jednom urade, mogu onda krivo da predstave i sam dogovor između velikaša – jer to više nije emancipatorski sporazum o poštovanju prava koji u istorijskom sledu utire put i opštem važenju ljudskih prava, već samo dogovor između jakih, sklopljen iz straha da jedni drugima ponovo ne počnu da rade o glavi. Zaličiće za trenutak, na tom skupu, da su Benioff i Weiss svesni svih ovih istorijskin nanosa u svojoj priči i da od jednog takvog skupa prave ironijski odmak za kratko uvedenom i odmah uz podsmeh odbačenom vizijom demokratije.

Ispostaviće se, nažalost, da nije reč o ironiji, nego, sva je prilika, o iskrenom preziru prema demokratiji, tako svojstvenom žanru epske fantastike. Iz tog ideološkog ugla – a žanr epske fantastike sa sobom nosi ogromno konzervativno ideološko breme – sudbina Daenerys i nije mogla biti drugačija. Ona je morala da umre zato što u epskoj fantastici nema mesta za emancipaciju. Benioff i Weiss sve vreme igraju na toj tankoj granici između stega žanra, s jedne strane, i obećanja tog odlučnog, emancipatorskog iskoraka iz njih, s druge. Da su iskoračili, srušili bi antiprosvetiteljske i antiracionalističke temelje na kojima žanr čvrsto stoji, i koje svim svojim bićem i šupljim replikama otelovljuje novi izabrani kralj. Umesto toga srušili su Kraljevu Luku da bi spokojno ubili Daenerys. Kraljeva Luka volšebno se oporavila, Daenerys nije.

Peščanik.net, 20.05.2019.

Srodni linkovi:

Slavoj Žižek – Strah od revolucije i žena

Dejan Ilić – Debakl

Dejan Ilić – Malo ih je palo?


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)