Drugi Vijetnam

U pripremama za pisanje ovog teksta pročitao sam dosta toga, o jednoj od tih knjiga kazat ću nešto kasnije par riječi, a pogledao sam i poslušao na ovdašnjim televizijama i niz dokumentaraca o porušenom i podijeljenom Iraku. Izdvojit ću ovdje, pak, samo kako je Ulrich Wickert, ovdašnji ugledni politički analitičar i bestseler autor, podsjetio gledateljstvo da je ovaj Drugi američki rat u Golfu zasnovan od samog početka na lažima. Wickert se pri tom pozvao baš na izjavu Colina Powella, bivšeg američkog državnog tajnika, kako mu je onaj dan kada je, prije pet godina, u zgradi UN na East Riveru držao huškacku govoranciju i pokazivao skice o navodnim Sadamovim skladištima oružja za masovno uništenje, te svezama sa Al Kaidom, bio najcrnji u životu, prosto jer je i tada znao da je sve to bila laž. Na toj laži je, pak, kako-tako legitimirana potonja invazija Iraka, koja je odnijela do sada više od 150.000 ljudskih života. Za samo mjesec dana bio je svrgnut Sadam Husein, ” misija je ispunjena ” , pisalo je na jednom americkom nosaču aviona, na kojem je George W. Bush slavio pobjedu, ali je, u stvarnosti, pakao tek zapocinjao. Drugi Vijetnam.


George W. Bush ne posustaje

Drugi američko-irački rat je, dakle, od samog početka utemeljen na lažima, ali je podjednako loše što se i pet godina poslije nemilice laže u svrhu njegova produžetka. O tomu i niti o čemu drugomu svjedoči i govor  američkog predsjednika George W. Busha održan u Pentagonu 19. ožujka o.g. U njemu se tvrdoglavo i bez ikakvih moralnih obzira opravdavala americka invazija na Irak, koja je započela točno 20.marta 2003. godine. Bush priznaje, doduše, da je zahtijevala i velike žrtve. ” Ali, odgovor je za mene jasan ” – veli Bush – ” rušenje Sadama Huseina je bila ispravna odluka i ovu borbu Amerika može i mora dobiti ” . Bush je u ovom ” pentagonskom govoru ” opravdao, inače, i svoju prošlogodišnju odluku o povišenju broja americkih trupa u Iraku. Njegova je odluka, tako doslovice kaže Bush, bila odgovor na narastajuce nasilje u Iraku, koje je moglo, ” moguće je, poprimiti iznos genocida ” . Irak je sada postao, pak, mjestom u kojem se ” Arapi bore na strani Amerikanaca ” kako bi istjerali teroristicku mrežu Al Kaida iz svoje zemlje, ustvrdio je George W. Bush, kako bi upozorio i oboje demokratskih kandidata za njegovo tužno nasljede – i Hilary Clinton i Baracka Obamu – na opasnost prebrzog povlačenja 155.000 američkih vojnika iz Iraka. Tako bi mogao nastati vakuum, jer bi se time otvorila vrata za ” teroriste i extremiste ” , veli Bush.

Srećom, Ameriku ne čine samo Bush i slični njemu, nego i oni koji paralelno s ovom Bushovom ” pentagonskom lakirovkom ” protestiraju ovih dana i zahtijevaju brzo povlačenje američkih vojnika iz Iraka, njih 155.000, žale za 4.000 americkih vojnika palih u ovoj avanturi, a vjerojatno suosjećaju i s Iračanima, sa njih 150.000 pobijenih od Amerikanaca, ili medjusobno ubijenih, svejedno, govore njemačke objektivizirane procjene. Aktualne ankete u SAD govore, inače, da je natpolovična većina Amerikanaca protivu rata u Iraku.


“Blackwater” iliti uspon najmoćnije privatne armije svijeta

Prije nešto više od mjesec dana, na njemačkom knjiškom tržištu pojavila se knjiga ” Blackwater – uspon najmoćnije privatne armije na svijetu ” ( ” Blackwater – Der Aufstieg der mächtigsten Privatarmee der Welt ” ), autora Jeremy Scahilla, koju je objavila ovdašnja izdavačka kuća ” Antje Kunstmann-Verlag ” i može se kupiti za 18,95 eura. ” Blackwater ” se, dakle, zove najmoćnije vojno privatno poduzeće na svijetu, osnovano od promućurnih Amerikanaca odmah poslije ” 11.09. ” . Izvjesni Erik Prince, osnivač firme, odmah je pojmio da će se s ” Bushovim ratom protivu terora ” moći zaraditi mnogo novaca. On je osnovao de facto privatnu armiju, čiji je, pak, zadatak da u ratovima poput ovog u Iraku, štite živote američkih vojnika. Njegova glad za novcem i mutni interesi Bushove vlade i njegovih ” neo cons ” izrodili su potom ” hidru ” za gutanje proračunskog novca, na jednoj, te za prikriveno financiranje političkih kampanja onih političara koji podržavaju irački rat, na drugoj strani. Zatvoreni krug, dakle. Mašina za ubijanje je, pak, Blackwater per se, per definiton. Takvo što je, dakako, omogućeno američkim zakonima, bolje rećeno njihovom suzpenzijom, i političkim voluntarizmom Busha Juniora, nalaz je autora ove knjige Jeremy Scahilla, koji je ispisao vrlo neugodne stranice kako po ovu firmu tako i po Busha Juniora i Pentagon.

” Kada ljudi-namještenci Blackwatera ubijaju Iračane njima se iz State-Departmenta kaže – ništa od onoga što oni kažu neće protivu vas biti upotrebljeno ni na jednom sudu ” . Po  Scahillovim riječima, ” američko ministarstvo pravosuđa je nedavno priopćilo US-Kongresu da nema zakona po kojem bi se Blackwater mogao suditi, niti vojnog niti civilnog ” . Američke vlasti su se pobrinule, također, da niti iračke vlasti ne mogu američke ubojice suditi u svojoj zemlji. Međunarodno pravo Bushova vlada priznaje samo selektivno, pa su tako ovi ljudi i definitivno  izvan zakona. Oni zaslužuju 650 dolara na dan i imaju ” licencu za ubijanje ” , tako tvrdi autor užasne povijesti o Blackwateru, američkom izumu za ubijanje, izvan zakona i normi civiliziranog svijeta. Najgore je po Busha Juniora što poslije čitanja ove knjige nema nikakve dileme o njegovoj direktnoj odgovornosti, ali i njegovog okruženja, uključujuci ministra vojnog i drugih odgovornih u Pentagonu, za činjenicu da se proračunskim novcem plaćaju ” ubojice s imunitetom ” .

Trogodišnje istraživanje novinara liberalnog časopisa ” The Nation ” Jeremy Scahilla je, inače, prepuno pojedinačnih opisa iračkog užasa, kao i svjedočenja ” namještenika ” Blackwatera o onomu što su činili i još uvijek čine. O kakvoj se morbidnosti radi ponajbolje svjedoci, pak, saslušanje osnivača firme ” Blackwater ” sredinom septembra prošle godine u Kongresu, nakon užasnog masakra u Iraku od 16. septembra 2007. u kojem je pobijeno 17 nevinih civila, a što je u povijest bezumlja ušlo pod šifrom ” krvava nedjelja ” . Erik Prince se, naime, tom prigodom pozvao i na  ” kršćansku obvezu u borbi protivu zla “, čime je, u biti, ponovio argumentaciju Busha Juniora o osovinama dobra i zla, koje je često zlorabljivao.

Stvari su, pak, puno profanije, tvrdi Jeremy Scahill, Blackwater poklanja puno novaca desničarsko usmjerenim krugovima Republikanaca i istim takvim desničarskim kršćanskim krugovima, pa tim putem nastaje zatvoreni sistem u kojem Pentagon poklanja novac Blackwateru, a ova firma ga rasporedjuje dalje pomenutim krugovima, koji i omogućuju vodenje ovog rata. Potom Blackewater čini u Iraku upravo ono što od njega očekuje americka vlada, zaključuje Jeremy Scahill. Autor dotiče u knjizi i bliskost ideologije ove firme i neo-cons ideologije, pa bez dlake na jeziku zaključuje da ” u mnogim pogledima Blackwateru odgovara upravo Bushova religiozna doktrina, to jest Bushovo kršćanstvo – kršćansko vodstvo kroz ubojstvo ” !

Inače, vizija-slogan firme Blackwater je posve nevin –  ” posvuda podržati sigurnost, mir, slobodu i demokraciju ” ! Lijepo, nema šta, samo što se demokracija ne donosi na bajonetama. Tako se samo proizvodi i inducira mržnja i antiamerikanizam za desetljeca.

Interesantno je, takoder, da Scahill tvrdi da je od oko 180.000 vojnika i vojnih namještenika u Iraku samo oko 60.000 pravih vojnika, koji primaju za oko osam puta manju dnevnicu od Blackwaterovih namještenika smrti. ” Američka okupacija Iraka ne bi bila moguća bez privatnih vojnika ” , zaključuje jedino Scahill.

Koliko je točno pripadnika ” Blackwatera ” angažirano u Iraku, i koliko ih je još uvijek tamo, nitko ne zna, pa niti Scahil. List Los Angeles Times je jedne prilike pisao da oko 180.000 namještenika privatnih firmi pruža pomoć američkoj armiji.


Bushova krivnja za antiamerikanizam

Već danas mnogi Amerikanci misle da je odlazeci američki predsjednik jedan od najgorih stanara Bijele kuće, koja se nagledala svakakvih političara i ljudi i prije Busha Juniora. On osobno brine brigu šta će se o njemu misliti kroz 100 godina. Jedna od najtragičnijih posljedica njegove vladavine jeste, pak, nabujali antiamerikanizam u cijelom svijetu. Clintonova ili Obama, ili, pak, McCain, tko god da bude novi stanar u Bijeloj kuci – morat će podobro raditi da popravi image SAD u svijetu. No, s tim u svezi se uistinu mora kazati, svatko bi se morao – sebe radi – čuvati priprostog poistovjećivanja SAD samo s Bushom i njegovim ” neo cons ” , jer se tako zaboravlja na stvarnu američku veličinu u povijesti i njene enormne doprinose kulturi i znanosti.

Doktor Francis Fukuyama je sveučilišni profesor i autor čuvene knjige ” Kraj povijesti “, jednan od prvih ljudi američkog časopisa ” The American Interest ” , dakle o nedostatku patriotizma američkih boja kod njega ne može biti ni govora. E, taj i takav Fukuyama je u ovdašnjem časopisu za politicku kulturu ” CICERO ” (broj 03/2008) objavio upravo esej ” Bushova krivica za antiamerikanizam ” , u kojem je narečeni George proglašen glavnim krivcem za nabujali antiamerikanizam u svijetu.

U ovom eseju Fukuyama prosto sahranjuje Bushovu doktrinu i konkretno Bushove ” preventivne mjere ” (preemption) poslije ” 11.09. ” , ukazujući da su bezrazložno proširene na zemlje kakva je bila Irak. Fukuyama principijelno upozorava, takodjer, da se ne mogu ” preventivnim mjerama ” opravdavati ” ” vojne intervencije ” , pogotovu se ne smije intervenirati samo na osnovu pretpostavki. Druga Fukuyamina kljucna primjedba jeste to što su Bush i ekipa ” pogrešno kalkulirali ” sa reakcijom u svijetu na njihov neskriveni unilateralizam, na tvrdoglavo prakticiranje ” hegemonijalne moći ” kako im se ćefne, bez suglasnosti Vijeca sigurnosti UN. I dok se na Balkanu u 90. godinama prošlog stoljeća još mogla opravdati intervencija SAD i NATO-a pojmom ” vodjstvo ” , i uspijehom, veli Fukuyama, intervencija u Iraku se sama od sebe ogolila kao puki ” unilateralizam ” . Takvo američko ponašanje postalo je, pak, sve nepodnošljivije i za ” najbliže američke saveznike ” , ocijenjuje Fukuyama, pa je i dovelo do ” strukturalnog antiamerikanizma ” u cijelom svijetu.

Vrijedilo bi pronalazirati, takodjer, poručuje dr Fukuyama, kako to da jedna vojna sila koja izdaje za naoružanje koliko sve druge zemlje u svijetu zajedno, dakle SAD, ne može ” umiroviti ” jednu zemlju kakva je Irak sa 24 milijuna stanovnika. Bushu i njegovoj ekipi je u svemu, pa i u Iraku, nedostajalo kompetencija, zakljucuje dr Fukuyama u ” Ciceru ” . Porazno za Busha Juniora da ne može biti poraznije. Time žal za uzaludnim umiranjem nije manji, dapače, a bijes je veći.

 
Peščanik.net, 21.03.2008.