Stara i na iskustvima boljih društava od ovdašnjeg potvrđena istina da vlast koja ima realnu viziju, pritom i kompetentnost da blagovremeno predviđa šta nam se može desiti i šta nam je činiti, stiče i u najtežim okolnostima, kao što je, recimo, sadašnja globalna finansijska kriza, pristojnu priliku da preživi. I da učini nešto dobro i narodu i društvu kojima vlada.

Da li je tako u Srbiji? Ako bismo se povodili za učestalim i, katkad, neobuzdanim optimističkim izletima srpskih političara, čini se da oni samo do pre neki dan nisu imali nikakav problem sa izazovima i pretnjama svetske krize. Baš suprotno, mnogi ministri naprosto su se utrkivali ko će arogantnije da uveri narod kako je srpski ekonomski, bankarski i socijalni prostor autohton, dakle, originalan, tako da jednostavno nema šansi da nam galopirajući “kapitalizam koji se raspada” nanese bilo kakvu štetu. Još kad zabrinutom i zbunjenom građanstvu jedan od potpredsednika vlade uteruje optimizam u kosti ničim izazvanom izjavom da bi Srbija, u stvari, mogla imati kolateralne koristi od finansijske krize najrazvijenih zemalja, teško je ne prisetiti se one čuvene Miloševićeve “misli” iz 90-tih da nam sankcije međunarodne zajednice ne mogu ama baš ništa. Šta više, može Srbija i bez sveta, i onako od njega stižu sve same nevolje, pretnje, ucene…

Uglađeni premijer Cvetković je za prvih stotinu dana (ne)rada svog kabineta sam sebi dodelio čistu peticu, a njegovi ministri bi pripisali sebi i lepšu ocenu nego što postoji na školskoj skali ocenjivanja. Da mogu, stavili bi na svoje junačke grudi i odlikovanja da bi dokazali narodu da su dali sve od sebe, a što Srbiji baš ne cvetaju ruže i oko evropskih integracija (suspendovane) i oko Kosova (izgubljeno), bogme, i oko ekonomije, zahuktale inflacije, “impozantnih” deficita, enormne korupcije, jedini pravi krivac je “opstruktivna i destruktivna” opozicija. Pa kad se pažljivije pogleda, možda je i bolje biti bez ikakve opozicije, u nekakvom sabornom jedinstvu svih patriotsko-nacionalnih političkih snaga, nego trpeti neopravdane kritike i da nam ovi “s druge strane barikade” u parlamentu i van njega stalno podmeću klipove.

Još nam, naime, bubnji u ušima od zaglušujuće pobedničke euforije vladajuće “socijalno-odgovorne” koalicije, čiji su pripadnici, čim je šef države našao formulu kako da pomiri i ujedini babe i žabe, “odlučno i odvažno” krenuli da Srbiju sređuju uzduž i popreko. U maniru misionara koji nepogrešivo znaju kako ugoditi narodu, a još tačnije kakvi su i njihovi i kapaciteti ove posrnule države, lansirali su pravu paletu “infrastrukturnih” obećanja i podviga: i da će koridor 10 za samo dve godine stići do makedonske i bugarske granice, i da će vozovi na tom istom koridoru juriti neslućenim brzinama, a i da se – za razliku od nepopravljivih skeptika -uprkos svemu, neviđenoj blamaži, neće odustati od Veljinog “kapitalnog” dela, autoputa do Crne Gore. Pljuštale su Mrkine milijarde (evra) i njegova “šarmantna” uveravanja (kao u vreme postratne Miloševićeve obnove i razvoja porušene zemlje) da nismo zaboravili ni rečni evropski koridor, Prokop je odjednom izišao iz duboke kome, a i famozna obilaznica oko Beograda samo što nije okončana. Narod, takav kakav je, navikao da mu se stalno ugađa, prihvatio je i tu veliku manipulaciju, verujući, valjda, iskreno da su političari, samim tim što su od boga dati, potkovani solidnim znanjem, još solidnijim fondovima, a i veštinom da gledaju dalje od sopstvenog nosa. Sve dok neko nije opazio da se van ove zemlje dešava nešto krupno što bi moglo da zapuši usta raspojasanim vladinim funkcionerima.

I dok su se Mrkini buldožeri zagrevali da lepe želje pretoče u gradilišta, a političari rastrčali po svetu da izdejstvuju te silne obećane milijarde, pukao je američki finansijski sistem, berze po svetu su poludele. Srbija, pak, u svom maniru da je ništa, pa ni svetski finansijski cunami, neće pokolebati, tek je počela preraspoređivanje silnih nepostojećih para, uverena da je dovoljno privlačna (po korupciji, kriminalu i ratnom turizmu, valjda) za inostrani kapital. Taj urođeni instinkt da se, u ime sopstvene veličine i ekskluzivnosti, ignoriše, potcenjuje i negira sve što je potencijalno i stvarno može ugroziti, učinio je da od domaćih političara čujemo i stupidarije kako je, eto, Srbija, zbog sopstvene “konzervativnosti”, sačuvala svoj bankarski sistem, pa će, tako, investitori koji više nemaju kud, a još imaju nešto para, pohrliti da ih ulože, neki kažu, u posrnulu, drugi, opet, nepostojeću srpsku ekonomiju. Dok je svet drhtao pod naletom bankrotiranih finansijskih institucija, a vlade najrazvijenih zemalja mobilisale sve svoje potencijale kako bi izbegle potpuni krah svojih ekonomija, socijalno odgovorni srpski kabinet je brže-bolje pripremio rebalans budžeta, kojim – gle čuda velikoga – država može trošiti koliko joj je volja. A kad to pojede, kako poručiše Cvetković i društvo, počinje opštenacionalna štednja. Što će reći, računi će biti poslati onima kojima su i namenjeni – građanima, poreskim obveznicima. Priča o štednji i sve izvesnijoj recesiji lasnsirana je tek kada se shvatilo da para više nema, da ih je progutala enormna javna (državna) potrošnja, a, usput, ni da Srbija nije baš neki uzorni “investiocioni raj”, kakve su poruke stizale iz stranačkih (vladinih) kabineta. Zapravo, znalo se da para neće biti još mnogo ranije, kada je koalicija “levičarskih” stranaka plaćena nesputanim obećanjima pre, za vreme i posle parlamentarnih izbora. Upravo u vreme kada su se Cvetković, Dačić, Dinkić, Đelić i Mrkonjić nemilice razbacivali silnim milijardama evra i dolara, budžet se nezaustavljivo praznio kupovinom socijalnog mira, a privatizacionog prihoda nije bilo ni na vidiku. FIAT je, doduše, stigao u Kragujevac, ali se još prave računice koliko će nas ta “investicija stoleća” tek koštati. Za kupovinu JAT-a nije bilo zainteresovanih, a i RTB Bor, zbog radikalnog pada cene bakra u međuvremenu, biće, najverovatnije, prodat budzašto. U času kada je svet shvatio da je novac sve ređa i skuplja roba, u Srbiji su narodni izabranici počeli da se ponašaju kao pijani milijarderi.

Pošto nema druge, a raspojasani rebalansirani budžet naprosto vapije za “izvornim” prihodima, spas se traži u cenama, odnosno – narodu. Po formuli, birali ste – platite. Ruski “blagoslovljeni” pravoslavni gas odjednom skače za 60 procenata, vlada aminuje Telekomu da u efektnom monopolističkom stilu sam odabere koliko mu para treba i da za toliko poveća pretplatu i cenu impulsa u fiksnoj telefoniji. I samo što su nove cene najavljene, pukla je opšta bruka kako zbog krajnje sumnjive, reklo bi se, korupcionaške transakcije u uvozu ruskog gasa, tako i zbog licemerja ministarke za komunikacije koja je narodu kao utehu za drastično poskupljenje telefoniranja ponudila – jeftiniji internet. Oštra reakcija javnosti, ali i upozorenja ekonomista da će – ako država na obuzda svoje prohteve – inflacija već do kraja godina biti dvocifrena, naterali su vladu da se pojavi u dvostrukoj ulozi: najpre kao davitelj, a potom i bogomdani spasilac standarda socijalno već dovoljno ojađenih građana. U stvari, kao da je uhvaćena u krađi, pa pokušava da nam objasni kako problem nije onakav kakav nam se čini, već da su ga osmislili vladini kreatori opšte političke, ekonomske, socijalne i moralne konfuzije. Jedina korist od svega toga je što je vlast, izgleda, sa, možda nepopravljivim zakašnjenjem, shvatila da je svetska kriza zakucala i na vrata Srbije, pa je, nakon faze samouverenosti i optimizma bez pokrića, saopštila da će nam 2009. biti jako teška godina. Kako za koga, naravno. Za penzionere, zaposlene i nezaposlene, svakako mnogo, mnogo bolnija. Vlada, zapravo, ni sama ne zna kuda će je vetrovi krize odvesti, kao što uporno okleva da pruži najelementarnije odgovore na najnovije afere, pre svega, oko uvoza i provizija za ruski gas i skandalozne organizacije Univerzijade. Ovog puta nećemo pominjati nezaobilazne Železnice i direktora Milanka Šarančića ili, pak, šokantno vaskrsavanje političara Miloševićevog vremena, koji, nakon što su Srbiju efikasno upropastili, sada dobijaju priliku da je postave na zdrave noge. I komično i tragično, ali o tome neka promišljaju autori i kreatori pomirenja na srpski način.

Jedno je sigurno: vlast je mnogim svojim potezima, a još više izostankom svakog smisla za valjano procenjivanje i predviđanje, kompromitovala državu koju predstavlja. Ipak, nema frke – idemo dalje kao da se ništa nije desilo, a račun će biti poslat onome kome je i namenjen, penzionerima, pored ostalih, glavnim krivcima što su se političari tako nemilice i nemilosrdno, mesecima pre nego što su primetili da je kriza već tu, međusobno čašćavali raspodelom državnog plena. I svi su izgledi da će zbog toga cena koju će Srbija morati da plati za ignorisanje krize biti mnogo veća od vladine projekcije rasta od četiri procenta. Optimizam je, po pravilu, dobra stvar, ali ako je bez realnog pokrića i zasnovan na pogrešnim i promašenim pretpostavkama i računicama, može biti i fatalan.

 
Peščanik.net, 31.10.2008.


The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)