Iako kako vrijeme prolazi, a društveno pamćenje u digitalnom svijetu postaje sve više misaona imenica, lik i djelo Franje Tuđmana postaju sve uglancaniji i sjajniji, tj. lažniji, u čemu su s podjednakim oduševljenjem sudjelovali i sudjeluju i hadezeovci i esdepeovci, za što se dovoljno sjetiti da zagrebačka zračna luka nosi njegovo ime po prijedlogu Zorana Milanovića, još uvijek ima dovoljno i živih ljudi i pisanih svjedočanstava o tome na koje je sve načine Tuđmanova vlast maltretirala nepoćudne novinare. Tu je bilo svega, od kontinuiranog prisluškivanja, u što su se mogli uvjeriti oni kojima je Račanova vlada kalkulantski dopustila uvid u vlastite dosjee, bez mogućnosti iznošenja i kopiranja spisa, preko pokušaja mobilizacije i slanja na frontu s očiglednom nakanom likvidacije, s čim se suočio glavni urednik Feral Tribunea Viktor Ivančić, zatim fizičkog preuzimanja novine od strane vojne policije, što se dogodilo u slučaju Slobodne Dalmacije i Glasa Slavonije ili uvođenja posebnog poreza na pornografiju, koji je bio uveden Feralu, novini koja se također suočila sa serijama optužbi za duševne boli.

Franjo Tuđman, ukratko, jednako kao što, po njegovim riječima, nije mogao dopustiti oporbenu situaciju u Zagrebu, na isti način nije mogao smisliti slobodno novinarstvo i novinare koji se zaista bave svojim poslom.

I ako se barem nešto činilo trajnim nakon njegove smrti i temeljitog prvog poraza HDZ-a na izborima s početka 2000. godine, onda je to bilo uvjerenje da se takva represija nad novinarima više neće ponoviti.

A onda smo, nakon desničarskog bulažnjenja Tomislava Karamarka o tome kako će svatko moći u četiri zida misliti što god hoće, ali temeljne vrijednosti devedesetih i samog Tuđmana neće smjeti dovoditi u pitanje u javnosti, kojeg su loš izborni rezultat i previše bliske veze s Rusijom koštale stvarne moći i realne političke karijere, došli do toga da je jedan čovjek u predugom periodu uspio koncentrirati ozbiljnu političku moć.

Taj čovjek zove se Andrej Plenković i dugogodišnji je predsjednik HDZ-a, ali i Vlade Republike Hrvatske. Riječ je o čovjeku kojeg su dužina mandata i nemogućnost opozicije da ga ozbiljnije ugrozi očigledno dovele do uvjerenja da može činiti sve što želi, ne misleći na posljedice. Konkretnije govoreći, Hrvatska na čelu ima lidera s neskrivenim autokratskim ambicijama koje je počeo i zakonski formulirati.

Teško je ovako napamet reći, ali vrlo vjerovatno da ne postoji iole demokratski razvijenija zemlja čiji premijer je bio praktički medijski natjeran da se u sedam godina riješi, tj. smijeni čak 30 ministara, pri čemu je svakog od njih grčevito branio do zadnjeg mogućeg časa, a da mu je rejting i dalje postojan i još uvijek je prvi favorit da osvoji još jedan mandat na čelu Vlade na predstojećim izborima koji će se održati ove godine. Štoviše, ne samo što je bio primoran smijeniti trideset ministara nego je to morao odavno napraviti i s ministricom kulture i medija Ninom Obuljen Koržinek, jednom od rijetkih koja je u Vladi svih ovih sedam godina i čija se afera oko preplaćenih poslova geodetskih snimanja iz dana u dan razvija s nikakvim izgledima da bude zataškana u slučaju da europski istražitelji dovedu stvar do kraja.

I to nas dovodi do povoda ovog teksta, odnosno do prijedloga zakona o kojem će Hrvatski sabor upravo glasati, a kojim, pod krinkom strožeg kažnjavanja ubojstava žena, Plenkovićeva vlada uvodi kazneno djelo „neovlaštenog otkrivanja sadržaja izvidne ili dokazne radnje“, koje predviđa sankcioniranje osoba koje na temelju položaja, zaposlenja ili funkcije imaju pristup materijalima kaznenog postupka i koje te materijale dijele s javnosti prije potvrđivanja optužnice, kada kazneni postupak postaje javan.

Drugim riječima, glavni cilj ovih zakonskih izmjena je u pokušaju sprečavanja novinara da rade svoj posao i prevenciji budućih neugodnosti, poput ovih koje već duže isplivavaju u raznim istragama afera HDZ-ovih ministara, gdje se u mnogim presretnutim razgovorima lako daju uočiti aluzije na to da je sam premijer upoznat s onim što se događa.

Time se Andrej Plenković potvrdio kao pravi čovjek tuđmanističkog kontinuiteta kojega bi još jedna pobjeda na izborima dovela do toga da bude duže i od Tuđmana na vlasti, s očito najavljenim posljedicama tolike koncentracije moći.

Oslobođenje, 19.01.2024.

Peščanik.net, 20.01.2024.


The following two tabs change content below.
Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Latest posts by Dragan Markovina (see all)