Da Hrvatska još uvijek ponekad i u ponečemu može iznenaditi, svjedoči događaj koji se zbio ovih dana, uz početak nove akademske godine, kada je Rajko Grlić dobio počasni doktorat na riječkom sveučilištu, održavši potom antologijski govor koji će jednog dana sigurno ući u historiografske sinteze Hrvatske s početka 21. stoljeća.

Istina je da se Rijeka svih ovih, sad već skoro trideset i pet godina, percipira kao neki izdvojeni prostor u zemlji, skoro pa kao „corpus separatum“, kakvom se službeno nazivala u Hrvatsko-Ugarskoj nagodbi iz 1868. godine. Razlog je to činjenice da je to praktično jedini grad u Hrvatskoj u kojem bivši SKH, tj. njegova nasljednica Socijaldemokratska partija, nikad nije izgubila vlast i da je sukladno takvoj društvenoj atmosferi broj odlazaka drugih nacija, prije svega Srba, nakon 1991. bio manje izražen, a samim tim je i nacionalizam koji jeste dominantni društveni narativ čitavo ovo vrijeme bio manje prisutan.

To, naravno ne znači kako ga uopće nema i kako kratkotrajni mandat Olivera Frljića na čelu riječkog Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca nije ogolio stvarnost i izvukao na površinu sve ono što se skrivalo duboko ispod nje. Ali stoji činjenica da je u Rijeci svih ovih desetljeća normalno i svakodnevno sve ono što se smatra građanskom hrabrošću u ostala tri velika grada u zemlji, Zagrebu, Splitu i Osijeku.

Nije onda ni čudno da je riječko sveučilište, pod vodstvom rektorice Snježane Prijić Samardžija, imalo dovoljno lucidnosti, vizije i bazičnog poštovanja prema čovjeku i njegovom nasljeđu, pa donijelo odluku o dodijeljivanju počasnog doktorata Rajku Grliću.

Za one koji su manje upoznati s Grlićevim statusom u Hrvatskoj, od 1990. do danas, nužno je napomenuti kako je redatelj odlučio zapravo otići u Sjedinjene Američke Države kad je ovo sve krenulo i baviti se tamo profesorskim radom na sveučilištu, potpuno svjestan da u Tuđmanovoj Hrvatskoj kao režiser nema što tražiti. Grlić je čitavo to vrijeme dolazio u Zagreb periodički, ali zapravo sve do dvijehiljaditih se nije vratio filmu, ni ovdašnjim temama.

Pojednostavljeno govoreći, bio je u onoj vrsti statusa u kojem se danas nalaze Goran Marković, Srđan Dragojević ili Želimir Žilnik u Srbiji. Grlić se nakon toga jeste vratio, dobio s jedne strane sve ono što je logično za čovjeka takvog profila, uključujući državnu nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo 2018. godine, snimio čitav niz velikih i bitnih filmova koji su postali hitovi i koje je snimao po knjigama Ante Tomića i kao koscenarist s njim, poput „Karaule“, „Neka ostane među nama“, „Ustava Republike Hrvatske“ i aktualnog „Svemu dođe kraj“, ali bez obzira na sve to, njegov odmak od nacionalističkih vrijednosti i dominantnih narativa o prošlosti, tj. od vladajuće stranke i svega što ona predstavlja, pri čemu je sve navedeno izgovarao uvijek javno i glasno, stvorio mu je specifičnu poziciju.

Čovjeka prevelikog da bi bio potpuno eliminiran iz javnosti ili zaobiđen, ali istovremeno čovjeka za kojeg se zna da „nije naš“.

Iskreno govoreći, to je i pošten odnos, imajući u vidu karakter nacionalističkog HDZ-a i društva, ali bi naravno društvo neusporedivo bolje i pristojnije izgledalo kad bi bilo onakvo kakvim ga Grlić volio vidjeti, nego što izgleda ovakvo kakvo je zadnjih trideset i pet godina.

Slučaj je htio da mu posljednji film „Čaruga“ iz 1991. godine, koji je uz brojne probleme jedva snimljen u zemlji u kojoj je upravo počeo rat i kojeg su mu uzeli kao grijeh zbog izmišljenog veličanja srpskog rebelijanstva bude onaj s kojim će se odjaviti iz hrvatskog filma i zbog kojeg su mu se zatvorila sva vrata filmskog svijeta i pulskog festivala, da bi se u film vratio 2001. godine, snimivši s Igorom Mirkovićem nezaboravni dokument jednog vremena, točnije dokumentarni film „Novo, novo vrijeme“, o tektonskoj promjeni vlasti u Hrvatskoj 2000. godine.

Njih dvojica su nakon toga pokrenuli i filmski festival u Motovunu, kao alternativni odgovor tada sve beznačajnijoj i politički obilježenoj Puli, a Grlić je i s ovim činom i s filmovima koje je snimao, intervjuima koje je davao, a na kraju i s knjigama koje je pisao ili pomogao objaviti, poput “Neispričanih priča“ ili „Sjećanja Eve Grlić“, pokušavao mijenjati društvo na bolje.

Nakon svega, jasno je da generalno nije uspio, što je uostalom i sam zaključio u govoru kojim se zahvalio na počasnom doktoratu, spomenuvši uočljivu šutnju većeg dijela intelektualne javnosti prema ovome što se događa u zemlji, primarno prema ustašizaciji društva i zbog ukidanja Kinoteke i planskog prepuštanja filmske baštine nestanku u svrhu revizije prošlosti.

Međutim, ako generalno nije uspio promijeniti društvo, utjecao je na intelektualni razvoj mnogih ljudi i činio je i čini javno vidljivu frontu otpora takvoj stvarnosti.

Rajko Grlić je, što je potpuno paradoksalna pozicija, istovremeno i tipičan Zagrepčanin i čovjek koji predstavlja najbolje iz urbane tradicije i građansko-intelektualne klase glavnog grada zemlje i općenito njezine multikulturalnosti, ali i anomalija u sistemu. Jer to da su prvo njegovi roditelji, poznati filozof Danko i spisateljica Eva, preživjeli ustaške zločine, a potom i Goli otok te da je on kao potomak građanske familije takvog profila izgradio ozbiljnu karijeru u socijalističkom razdoblju jeste divno čudo.

I dok je s jedne strane prilično izvjesno da bi se njegova filmska karijera nastavila kretati u smjeru pametnih i zabavnih urbanih priča, kakve je pričao u filmovima „Bravo maestro“, „Samo jednom se ljubi“, „U raljama života“ i „Za sreću je potrebno troje“, što je u novom dobu nastavio samo s već spomenutim filmom „Neka ostane među nama“, dotle je za nas kao publiku sjajno da je napravio i sve ove nove, otvoreno politične filmove.

U nekom sretnijem svijetu gledali bismo stalno serije tipa „Grlom u jagode“, kojoj je bio koscenarist, a ovako smo jednostavno prisiljeni tražiti utjehu u filmovima koji iskazuju ono što i sami mislimo, kakav je njegov novi film koji je upravo krenuo u kino-distribuciju, „Svemu dođe kraj“.

Sam Grlić već je godinama, nakon svakog novog filma, govorio kako mu je to posljednji film i kako ih više ne namjerava snimati, ali čini se da je, na svu sreću, sada shvatio uzaludnost takvih najava.

Ono što je u čitavoj priči o njemu i lijepo i dosljedno jeste to da jednako nije štedio ni filozofe iz Srbije, nekadašnje kolege njegovog oca i praxisovce, koji su se okrenuli nacionalizmu, ali i to da je snimio zapravo prvi postjugoslavenski film „Karaula“, sa zajedničkom temom, glumcima i lokacijama snimanja te da još uvijek dobar dio scenarija za nove filmove, zajedno s Antom Tomićem, završava na salašu kraj Novog Sada.

Drugim riječima, to što se sve oko njega promijenilo na gore, nije utjecalo na to da se i sam Grlić promijeni u tom smjeru ili ne daj Bože tematski i životno zatvori samo u Hrvatsku.

Na koncu i ne manje bitno, a što je i sam primijetio u Rijeci, činjenica jeste, koja vrijedi za sve ove naše krajeve i univerzitete, ta da su i dalje u pravilu samodostatni i zatvoreni u strogo normirane i birokratizirane sustave, u kojima izvan tih šablona nema previše mjesta za stvarni život i njegovu praksu. Što je sušta suprotnost sveučilištima u Americi i općenito u zapadnom svijetu.

Iz činjenice da je riječko sveučilište odlučilo napraviti tu vrstu iskoraka mogu proizići dvije stvari. Jedna je da će to ostati na ekscesu koji će potvrditi pravilo, a druga da bi moglo pokrenuti drukčiju praksu odnosa prema dokazanim kulturnim radnicima u najboljem smislu te riječi.

Na kraju ovog teksta o Rajku Grliću i njegovom počasnom doktoratu, ostaje mi zaključiti da je čovjek bio i ostao netko tko se žarko želio baviti urbanom svakodnevnicom, ali je imao istovremeno tu sreću i nesreću da se rodi i živi u burnim povijesnim vremenima, punim političkih i društvenih lomova. Zahvaljujući čemu je svjedočio i Praškom proljeću pa njegovom dokidanju, i raspadu Jugoslavije i uspostavi novih država te nacionalizma kao službene ideologije, jednako kao što sada svjedoči revitalizaciji devedesetih u punom zamahu.

Drugim riječima, kod Grlića ona poznata Heraklitova izreka o tome da je karakter čovjekova sudbina, jednostavno bi morala biti dopunjena s tim da mu je sudbina ujedno i geografija i istorija. S bitnom razlikom što ih je Grlić kreativno i opušteno uspio progutati i umjetnički sagledati, dok mnogi to, nažalost po naša društva, nisu bili u stanju.

Velike priče, 10.10.2024.

Peščanik.net, 19.10.2024.


The following two tabs change content below.
Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Latest posts by Dragan Markovina (see all)