Ilustracija: Slaviša Savić
Ilustracija: Slaviša Savić

Da li je Amerika duboko podeljena zemlja, kako se često kaže, ne može se znati na osnovu tesnih izbornih rezultata. U dvopartijskom sistemu, gde pobeđuje kandidat ne samo za predsednika već za bilo koju političku dužnost, koji ima više glasova od drugih, očekivani ishod bi trebalo da je tesan. To nije znak podeljenosti već ishod izbornog postupka kod kojeg se teži pobedi osobe, unutar partija i na opštim izborima, koja je najbliža interesima svih glasača u odnosu na bilo kog drugog kandidata do čijeg izbora bi se moglo doći većinskim načinom odlučivanja. Pri tom je važno imati u vidu da se glasa za pojedince, a ne za stranačke liste, a da izbori za predsednika države nisu neposredni.

Ovo drugo donekle opravdava ocenu da je Amerika podeljena na demokratske i republikanske države jer izbor većine ne mora da bude i federalni izbor, da se tako izrazim. Što, međutim, ne znači da je glasačka većina beznačajna. To je razumeo Buš Mlađi, koji je smatrao da je stekao „politički kapital“, što je drugi izraz za legitimnost, tek kada je osvojio drugi mandat i imao podršku većine.

Tramp bi mogao jedan deo problema koje je imao sa javnošću da pripiše činjenici da nije dobio većinu glasova 2016, mada je osvojio većinu glasova država, da se tako izrazim.

Taj problem legitimnosti Bajden neće imati. Komentatori greše kad kao primer podeljenosti zemlje ukazuju na to da je Tramp dobio veoma mnogo glasova, zapravo više nego bilo ko pre njega, sa izuzetkom Bajdena. Ali visok odziv glasača uz razliku od više od pet miliona glasova u Bajdenovu korist govori o visokoj legitimnosti novog američkog predsednika. Uz to, oba doma će, Predstavnički i Senat, imati tesnu većinu, demokratsku, odnosno republikansku (najverovatnije), što takođe govori o tome da izborno telo nije strogo podeljeno.

Konačno, Trampova kampanja je računala s podeljenošću, rasnom pre svega, dok je Bajdenova nudila jedinstvo – i pobedio je Bajden, i to sasvim ubedljivo. To je nezavisno od svih podela koje neminovno postoje u bilo kojoj, a posebno velikoj državi. Demokratski način odlučivanja je, kako se vidi, sposoban da obezbedi legitimno političko predstavništvo. Hoće li partije svejedno izabrati neslaganje, a ne saradnju, to zavisi od njihove procene o tome da li će im neispunjavanje interesa sopstvenih glasača štetiti manje nego neispunjavanje interesa glasača druge partije. Sistem je takav da podstiče konkurenciju, taktičku i stratešku, između grana vlasti i unutar zakonodavne vlasti. Obe strategije, saradnja ili neslaganje, mogu da budu uspešne jer se na izbore ide svake četiri godine, pa se može računati da će sledeći ishod biti bolji ukoliko se pokaže da konkurentska stranka ne može da vlada. To ne govori o podeljenosti interesa jer su razlike u interesima pretpostavka demokratskog odlučivanja već o strateškom izboru stranaka, koji može da bude valjan ili pogrešan, a za ovo poslednje primer je Trampova strategija.

Stvari stoje drukčije u autoritarnim sistemima. Da bi se to videlo, valja razumeti da glas vredi više ukoliko su pobedničke većine male. Uzmimo da je potrebno dobiti više glasova od konkurenata; jedan više je dovoljno. Taj jedan glas koji će prevagnuti, ukoliko je većina toliko tesna, očigledno je veoma uticajan. Kao i svaki od drugih 50 odsto glasova koji čine upravo tu većinu od jednog glasa. A onda i svaki od onih 50 odsto glasova koji su ostali u manjini. Jer svaki glas može da utiče na konačni ishod. Ukoliko je većina velika, mnogi glasovi nemaju nikakav uticaj. Tako da tesna većina podiže vrednost svakog glasa, bilo da je na pobedničkoj ili na strani koja je izgubila.

Uzmimo da svi glasaju za jednu stranku ili za njenog vođu. Vrednost glasa je mala kako za one koji se biraju, tako i za glasače. Zašto svi glasaju i zapravo zašto uopšte bilo ko glasa za jednu stranku i njenog vođu kad ne postoji izbor?

Zato što svaki pojedinačni glas ne vredni ništa jer ne menja ishod glasanja. Takođe, ako su posmatrači, da ih tako nazovem, sveprisutni i budni, nema mnogo smisla ne glasati. Jer eventualni otpor da se čini nešto što se neće nije naročito snažan zato što od jednog glasa ništa ne zavisi, dok neglasanje može da košta. Drukčije rečeno, baciti glas u glasačku kutiju ili u korpu za otpatke ima isti uticaj na ishod glasanja, mada možda ne i na osvetoljubivost vlasti.

Ako nije skupo ne glasati, onda se o eventualnoj podeljenosti može ceniti po izlaznosti na izborima. U Srbiji se ona smanjuje kako jača jednopartijski sistem ili narodno jedinstvo. Uz to se pojačava propaganda o podeljenosti na dobre i zle, gde je na dobroj strani vođa, njegova stranka i narod, a na drugoj su prodane duše jedne ili druge vrste. Vođa želi narodu dobro, a mizerna opozicija, onih 50 odsto koji ne glasaju, želi vođi, a to znači narodu, zlo. To je, dakle, podeljeno društvo kad je reč o vođi.

Ako glas na izborima ne vredi mnogo, kako se zemljom vlada? Neposredno, ako se tako može reći. Jedna stranka kontroliše sve nivoe vlasti, a članstvo u stranci je uslov za manje-više sve, od posla do bezbednosti.

Novi magazin, 23.11.2020.

Peščanik.net, 25.11.2020.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija