U svom autobiografskom romanu Primirje (La tregua) italijanski književnik Primo Levi povjerio je ljudskom sjećanju priču o malome Hurbineku, djetetu iz Auschwitza. Čitamo i prevodimo: “Hurbinek nije bio ništa, bio je dijete smrti, dijete Auschwitza. Izgledao je kao da nema više od tri godine, nitko o njemu nije ništa znao, nije znao govoriti i nije imao imena: čudno ime Hubinek nadjenuli smo mu upravo mi, možda neka od žena koja je tako protumačila neartikulirane glasove što ih je maleni ponekad ispuštao.

Bio je paraliziran od krsta prema dolje i imao je atrofirane noge, tanke kao čačkalice; ali njegove oči, izgubljene na trouglastom i ispijenom licu, strijeljale su strašno žive, preklinjuće, potvrdne, pune htijenja da raskinu lance, da prekinu grob onijemjelosti. Riječ koja mu je nedostajala, koju ga nitko nije potrudio naučiti, potreba za riječju izbijala je iz njegova pogleda razornom snagom; bio je to istodobno divlji i ljudski pogled, zreli pogled koji sudi, koji nitko od nas nije mogao podnijeti, toliko je u njemu bilo snage i bola”.

Pogled koji nitko nije mogao izdržati osim Haneka, mladog Mađara koji je u ambulanti logora koju su Rusi upravo oslobodili provodio sate uz “malu sfingu”. Za razliku od mladih Poljakinja koje su mu dosađivale milovanjima, a da nisu ulazile u njegovu unutrašnjost, ili za razliku od ostalih zatočenika, zbunjenih, posramljenih strašnom snagom njegova pogleda, Henek je bio strpljiv i susretljiv. Bavio se Hurbinekom, prao ga, namještao njegove pokrivače.

I jednog dana objavio da je Hurbinek izgovorio jednu riječ: nešto kao “mass-klo” ili “matisklo”. “Bijaše li to njegovo ime? Što je rekao? Premda je oko Hurbineka bilo predstavnika svih nacija Srednje Evrope, riječ nije odala svoju tajnu i “Hurbinek”, koji je imao tri godine, koji se možda rodio u Auschwitzu, koji se kao muškarac, do posljednjeg daha, borio da uđe u svijet ljudi iz kojega ga je isključila bestijalna sila, Hurbinek, bez-imena, čija je sićušna podlaktica nosila utetovirani znak Auschwitza, taj će Hurbinek umrijeti u prvim danima marta 1945. godine, slobodan, ali ne i iskupljen (libero ma non redendo); on svjedoči kroz moje riječi”.

Hurbinek, dijete bez porijekla i bez jezika, trebao je umrijeti ravnodušnom smrću, smrću bez riječi. Nikakav trag nije smio ostati o njegovom kratkom boravku u svijetu. Pripovijest iz Primirja izigrava taj plan; ništa, doduše, ne ostaje od djeteta koje nije bilo ništa, ali riječima u koje pohranjuje pokojniku njegovu posebnu fizionomiju, a tek najavljenom životu, kakav je bio njegov, njegovu ljudskost, njegov nezamjenljivi karakter. Hurbinek nije imao vremena postati subjekt, čak niti ući u verbalno postojanje, ali je već bio “posebna individua, osoba, jedinstveno nenadoknadivo biće, koje ništa neće nadomjestiti”.

Ova priča očarala je i francuskog pedagoga Philippea Meirieua. “Nalazimo se s tom pričom pred radikalno poučnom situacijom”. Jedan adolescent, jedno dijete, jedan govori, drugi ne. Što čini onaj koji govori? On postupa sa svojim partnerom lišenom riječi kao sa sebi ravnim, obraća mu se kao da ovaj zna govoriti, očekuje njegov odgovor i događa se čudo, odgovor dolazi: “Nije važno što ne razumijemo ono što kaže Hurbinek. Možda je čak u tome udio svakog odgoja. Prihvatiti da na naš razgovor drugi odgovori, a da doista ne razumijemo ono što kaže. Otrgnuti se našoj težnji za shvaćanjem svega onoga što se događa između “djece i ljudi”, otrgnuti se našoj želji da vidimo kako je edukativni odnos završio, poput trgovačkog odnosa, u savršeno čitljivoj razmjeni, transparentnoj, mjerljivoj i nimalo dvosmislenoj. Prežaliti vještinu kako bismo prihvatili izdizanje drugog u njegovoj drugosti”.

Auschwitz, dakle, pedagogu dodjeljuje da raskine stoljetnu vezu između odgoja i kolonizacije duša – preodgoja. Podučavati nakon Auschwitza, podučavati unatoč Auschwitzu, znači dopustiti, a neprenijeti…To znači da moramo sebi uskratiti da dajemo nekome ono što imamo kako bismo napravili mjesta onom nekom koji nismo. Umjesto da saopćavamo znanje kroz riječ, zauzimamo se da potaknemo izviranje riječi (iz duha) koju je nemoguće diktirati unaprijed.

I Philippe Meirieu izvlači zaključak iz svojega putovanja u sjećanje: “Odgoj je ono suprotno totalitarizmu”. Iskusan pedagog poistovjećuje čovjeka koji ima učenike (magister) s onim koji ima robove (dominus). Ako i postoji razlika, ona je u dvama modalitetima despotizma. Dominus svrstava bića u hijerarhiju, magister radi na njihovoj homogenizaciji. Rob je negiran u svojoj humanosti, učenik u svojoj drugosti i drugačijosti. Ne, zaključuje Meirieu. Valja nam završiti s gnusnim poslom proizvodnje ljudi i prepoznati u svakom djetetu biće koje ima pravo da ga se čuje. Neka tlačenje ustupi mjesto izražavanju i ponovo će se zbiti Hurbinekovo čudo.

Nakon što riječ učitelja bude skinuta s prijestolja, dijete kao čovjek neće više nailaziti na blokade za svoje ispunjenje. Gotovo je s jedinstvenim svijetom, s jedinstvenom mišlju, s dominantnom kulturom prerušenom u kulturu općenito: svatko će napokon moći slobodno izreći svoju tajnu, objaviti šifru svojega bića, oglasiti se i saopćiti matisklo koji se nalazi u njegovoj najdubljoj unutrašnjosti. To, drugim riječima, znači da u središtu više ne bi smio biti odgoj za bogobojažljivost niti odgoj za čovjekovu oholost, nego odgoj za suštinsku dopustivost. Odgoj za otvorenost spram bivstvovanja svakog, ma koliko drukčijeg bivstvujućeg.

Pitanje kako doći do takvog odgoja, kako doći do odgajatelja koji neće biti ni dogmatičari ni skeptičari, govorimo li Kantovim jezikom, ali niti samo kritički liberalci ili liberalni kritičari, jedno je od najtežih pitanja našega vremena. Jer njegovo rješavanje nije zavisno toliko od školskih vlasti koliko od samog načina života, od našeg svakodnevnog odgovaranja na pitanje: kako biti? Kako biti kao čovjek? A jamac afirmativnih odgovora, odgovora koji izražavaju smisao bivstvovanja i koji potvrđuju smisao života, može biti samo naša duhovna sloboda, sloboda koja se podudara s čovjekovom otvorenošću za otvorenost bivstvovanja, za otvorenost iz koje se razvedrava svjetlost svijeta, iz koje izrasta sam svijet kao prostor bivstvovanja i time prostor čovjekove slobode.

 
Peščanik.net, 24.05.2010.

Leave a Reply