Zbog dobro poznatih prilika posljednjeg i čak pretposljednjeg vremena, zbog prilika dobro poznatih svima onima koji me čitaju, u kulturnoj zajednici neobično se zaoštrila vječna tema, koja se uvjetno i odokativno može nazvati „odnos umjetnika i vlasti“. Taj odnos je u različitim vremenima „čas tinjao, čas se gasio“, a danas je u razgovorima prisutan kao osjetljiv problem suradnje s državom. Razgovori se vode o uvjetima, mogućnostima i – ono što je najvažnije – o pretpostavljenim ili već ostvarenim posljedicama takve suradnje.
Oni se najčešće, naravno, srozavaju do popularnog ruskog narodnog pitanja „tko je kriv?“.
Je li kriva vlast, koja uvijek pokušava podjarmiti kulturu pod sebe i pod svoje dežurne ideološke i političke doktrine? Ili, pak, sama kultura, čiji se mnogobrojni „radnici“ radosno hvataju za skut najrazličitije vlasti?
Ako se već bavimo prigovorima, onda s jednakim pravom možemo predbacivati i jednima i drugima. I na taj popis možemo dodati još ponekog.
Živo se sjećam razgovora, koji sam vodio u prvoj polovini 90-ih godina s jednim mojim davnim poznanikom. On je bio prilično uspješan biznismen za ona vremena. Obrazovan čovjek, građevinski inženjer, a svoj biznis je, izgleda, također razvio u građevini.
Razgovor je nekako skrenuo u kulturu. Sjećam se da sam u jednom trenutku počeo vrbovati njega i njegove poslovne kolege da pomognu suvremenoj umjetnosti.
„Ulažite u kulturu, dečki“ – uvjeravao sam ga. „Objavljujte knjige eksperimentalnih autora. Otvarajte izložbene dvorane, u kojima će se izlagati vama nejasna umjetnost. Doći će vrijeme kad ćete je shvatiti. A ako ne, ništa strašno. Vaše sudjelovanje u kulturi ionako nema dobrotvorni karakter. Ona vam donosi korist. Zato što je suvremena umjetnost uvijek saveznik svima potrebne slobode. Ni vi niste, naravno, iznimka“.
Ne prekidajući, on me pristojno slušao, a zatim rekao da nema šanse, da treba ulagati u nešto što je razumljivo i pouzdano, a ne u nekakav vakuum, pa čak ako se radi i o vakuumu slobode.
„Tvoju knjigu“ – kaže – „ipak mogu izdati. Jer smo jarani“.
Odbio sam srdačno, ali odlučno. „Nema potrebe da je objavljuješ“ – rekoh – „iz prijateljstva. Pogotovo ne starog. Izdat će je drugi. I to ne iz prijateljstva, već iz ljubavi“.
Nismo se tad posvađali, dapače – prasnuli smo u smijeh i promijenili temu. No prilike su se tako složile da smo se viđali sve rjeđe – više nismo dijelili iste životne prioritete i družili smo se u različitim ekipama. A zatim sam ga sasvim izgubio iz vidokruga. Čak ga nisam tražio. Niti on mene, očito.
A onda se postupno nad našim glavama nadvila jedna sasvim druga epoha, ova ista usred koje mi sad sjedimo i pokušavamo o nečemu palamuditi.
Dok pišem ovaj tekst ne znajući kamo će me on dovesti, istovremeno razmišljam, kako to često kod mene biva, o naslovu. I čini se da sam ga smislio. A kako ga ne bih zaboravio, zapisat ću ga ovdje. Poetika odbijanja – tako će se nazivati moj tekst. Pokušat ću objasniti zašto. Ali ne odmah, već postupno.
Jesi li primijetio, ljubazni moj čitatelju, da među onima koji danas demonstriraju intenzivnu lojalnost prema institucijama vlasti, koji s različitim angažmanom pristaju biti nečije „lice od povjerenja“ ili sudjelovati u predizbornim šouima na trgovima, koji pristaju biti upakirani u tkivo boja državne zastave i zamotani prugastom lentom,1 jesi li primijetio da među njima ima bitno manje književnika ili umjetnika od, recimo, estradnih umjetnika, redatelja i glazbenika?
Naravno, ne radi se o tome da je „estradni umjetnik glup i primitivan“, da je „glumac govoreći plastelin“, da „glazbenik po čitave dane samo tandara po strunama i dirkama, pa nema vremena za razmišljanje o društvenoj odgovornosti“, a da „pjevaču njegova glava odzvanja kao rezonator“.
Jako, jako često sam slušao takve i slične sudove.
Nikako se ne slažem. Iskustvo mojeg višegodišnjeg druženja i s jednima i s drugima odavno me uvjerilo da prosječni estradni umjetnik nije ništa gluplji i neobrazovaniji od prosječnog, recimo, umjetnika. A da tek vidite većinu pisaca, kao što je poznato, inženjera ljudskih duša, u onim situacijama kad su prisiljeni zbiti se u „kolektive“, kad ih prilike utjeraju u prostore zajedničkog suživota kao što su festivali ili književni sajmovi! Jeste li morali nekad doručkovati u hotelskom restoranu u društvu tri-četiri prozaika? Ja jesam. No dobro – bolje o tome da šutimo.
Uglavnom, ne radi se, naravno, o intelektualnim razlikama, koje su tobože karakteristične za predstavnike pojedinih oblasti umjetničke djelatnosti. Radi se o kulturnim institucijama, čije tradicije sežu u daleku prošlost.
Institucionalnost i njezine osobine uvijek su isključivo utjecale na osobine društveno-kulturnog ponašanja pojedinačno uzetog „kulturnog djelatnika“.
Kazalište, film, glazbena izvedba u sovjetsko pa i postsovjetsko vrijeme (izuzev kratkog razdoblja) bili su intenzivno povezani s državom, koja je u odnosu na estradnog umjetnika uvijek igrala ulogu pokrovitelja, naručitelja, mecene i – sukladno tome – strogog kontrolora.
Naravno, nije bilo ništa drugačije ni s književnošću i likovnom umjetnošću. No bila je jedna bitna razlika, opet institucionalna.
U drugoj polovini 20. stoljeća nastala je važna i za mnoge doslovno sudbonosna pojava, koja je nešto kasnije dobila naziv „neslužbena kultura“. Pod tom pojavom nije se shvaćala samo cjelokupnost različitih estetskih orijentira i potencijala nadarenosti umjetnika, pjesnika i prozaika (nešto kasnije – i rock-glazbenika). Već i stihijska pojava u tom miljeu institucija (a to mi se čini puno važnijim), koje nemaju nikakve veze s državom: izložbe u stanovima, pjesnička čitanja i koncerti…
Kao svjedok i sudionik tog pokreta, ja bih sad, naravno, mogao likujuće smatrati da su razlike između službene i neslužbene kulture bile isključivo kvalitativne. Odnosno, ako bi govorili maksimalno pojednostavljeno, onda ono što su radili neslužbeni umjetnici i pjesnici mogli bismo odrediti kao dobro i talentirano, a ono što su činili službeni – loše i nedarovito.
Ruku na srce, dugo vremena sam tako mislio, a uz izvjesne ograde – neka ovo ostane među nama – mislim i danas. Iako znam da najvjerojatnije nije uopće tako. Niti je u tome bit.
Njihova razlika nije bila u umjetničkim metodama ili estetskim orijentirima, u potencijalu talenta, pod kojim su se najčešće podrazumijevale njegove različite čisto plastične sposobnosti. Reći za nekoga da je pisac ili umjetnik „zato što je talentiran“ isto je kao hvaliti glazbenika zbog toga što ima dobar sluh. To još uvijek nije dovoljno.
„Nas“ od „njih“ nije razlikovala prisutnost ili odsutnost „dobrog sluha“, već principijelno različite predstave o higijeni društveno-kulturnih odnosa. Grubo rečeno, nekome je polazilo za rukom „priheftati se“, a netko ili nije želio, ili organski nije mogao čak i da je želio.
Samu činjenicu neslužbenosti i samu neslužbenost isprva su usvajali oni koji su svjesno odabrali tu društveno-kulturnu strategiju kao prinuđeno stanje, kao obilježje nekakvog, makar i ponosnog, otpadništva.
Neslužbenost se postupno počela usvajati kao, ako hoćete, stvaralački princip, kao strukturni element poetike. Iz uvjeta postojanja pretvorila se u metod postojanja, u način razjašnjenja odnosa s društvenom i kulturnom stvarnošću.
Treba još uzeti u obzir da se mi uopće nismo nalazili u stanju rata sa službenom kulturom.
Naša strategija bila je radikalnija od nekog tamo rata: mi smo sve to naprosto odbijali.
Rat pretpostavlja taktički prodor na teritoriju protivnika. A mi tamo nismo željeli. Tamo je vladala malodušnost, dosada, provincijalizam.
Rat nije postojao, no zato je permanentna revizija granica bila za nas vjerojatno najvažnija stvar.
„Radili“ smo s granicama – međutipskim, međužanrovskim – znajući da se ono najzanimljivije i najvažnije u umjetnosti događa na rubu ne samo žanrova, nego i vrsta umjetnosti.
I ne samo to. U neposrednoj blizini onih nevidljivih, no svaki put ponovno opipljivih granica, koje odvajaju prostor umjetnosti od nečega drugoga što se ponekad naziva, recimo, životom, događale su se najburnije i najplodonosnije kemijske reakcije.
Službena kultura je kroz svoje predstavnike, koji su zapravo odražavali barem nekakav interes, također neprestano „radila“ s granicama. Uglavnom s granicama kompromisa, čas sužavajući pod vanjskim pritiskom prostor stvaralačkog manevra, čas ga šireći ali nikad ne narušavajući njegove granice.
Pokušat ću biti objektivan i reći da je i taj rad bio u potpunosti napet, on je zahtijevao estetsku i intelektualnu rafiniranost, duševne muke i autentično nadahnuće.
Dopuštam da on nije bio ništa manje napet od onog prvog. I oba ta „posla“ postali su – sukladno tome – osnove za dvije potpuno različite strategije. A te različite strategije postale su, ako želite, stvaralačke metode, poetike.
Međutim, sve ono o čemu pričam nije moglo nastajati, niti se razvijati u svim umjetnostima, nego samo u vizualnim i književnim.
Zbog specifičnih osobina, takve institucije i, u skladu s tim, takve poetike nisu mogle nastati ni u kazalištu, ni u filmu. Jednostavno iz tehničkih razloga.
Ako je zbornik pjesama ili roman mogao postojati u strojopisnom obliku u mizernoj nakladi, no koji će ipak sigurno pročitati svi oni čija su mišljenja važna za autora, ako slika postoji u umjetnikovom ateljeu, u kojem ga mogu vidjeti uvjetno „svi“, čak ako te „sve“ čini 15 ili 20 ljudi, onda se kazalište ne može zamisliti bez prostorije, film ne može postojati bez studija, bez specijalnih uređaja i bez bitnih troškova snimanja, a orkestar ne može živjeti bez dvorana bilo za koncerte, bilo za vježbanje.
Ukratko rečeno, netko je mogao postojati mimo države, a netko ne.
Naravno, to ne znači da u kazalištu, u filmskoj umjetnosti, u glazbi nije bilo vrhunskih dostignuća i čak proboja. Bilo je, i to kakvih. No estradni umjetnik, čak onaj najnadareniji, genijalan i svjetski poznat, psihološki se naviknuo percipirati samog sebe kao neslobodnog estradnog umjetnika, koji mora biti zahvalan gospodaru zbog njegovog dobrog ili barem pokroviteljskog odnosa prema njemu. Takav odnos se obnavlja danas s poražavajućom stilističkom monotonijom.
Početkom 80-ih godina prošlog vijeka jedan stariji književnik, „iz kruga podobnih“, pričao mi je o tome kako je njegov prijatelj, također ugledan pisac „spašavao svoj roman“.
„Suviše oprezan – da ne kažem plašljiv – urednik jednog debelog časopisa“ – pričao je književnik – „pristao je tiskati roman Paškin (izmišljeno ime) samo uz uvjet da autor izbaci otamo jedno poglavlje, koje je za autora bilo glavno, a za urednika – iz nekog razloga – prebuntovno. Paška je dugo mislio, završio gotovo u bolnici zbog stresa, a zatim se ipak složio da će maknuti poglavlje. Paška je napravio kompromis, ali je zato spasio roman“.
Odnosno „Paška“ se u toj priči pokazao kao odvažan čovjek, koji je napravio žrtvu radi onog glavnog, radi rezultata, radi objavljivanja.
„Mislim da se ne radi toliko o tome da je spasio roman, koliko da ga je upropastio“ – rekoh. „Ma kako upropastio!“ – čudio se moj sugovornik. „Pa roman je izašao! Okej, bez jednog poglavlja. No ipak je vani! U časopisu!“
Čini mi se da taj kratki dijalog zaista sjajno objašnjava dubinsku razliku između službene i neslužbene kulture.
Nepokolebljivo smatrao sam tad, a bome i danas, da su takvi kompromisi opravdani samo ako se radi o životu ili zdravlju ljudi. A što se tiče „spašavanja romana“? Od koga? Od čega?
Nikakvi romani, predstave i izložbe to ne zaslužuju i to ne opraštaju. I oni će se obavezno osvetiti svojem autoru zbog njegove izdaje. Otići će od njega kao neoprane šalice i zamazani lonci od prljavice Fedore.2
Sve je to u redu, ali mi zajedno živimo sad, baš u ovom – a ne sovjetskom – vremenu. I ovdje su potrebne drugačije strategije.
Potrebne. No pritom mi se čini da su danas – kao i onda – strategija i izrada kodeksa individualnog ponašanja važnije od kolektivnih strategija. Da je „lična stvar svakoga“ važnija od ozloglašene „zajedničke stvari“.
Jasno i uvjerljivo artikulirana individualna pozicija je najpouzdaniji temelj za nastanak i učinkovito funkcioniranje zajednica, ujedinjenih zajedničkim osnovnim principima.
A ako već govorimo o zajedničkim strategijama, onda mi se čini da pojam „odbijanja“ postaje danas ključnim. Jasno je da se u svakodnevnoj praksi – bilo kulturnoj, bilo životnoj – ne možemo doslovno i u potpunosti ravnati tim principom. Ali tu nastupa lična odgovornost – svatko je dužan rješavati taj problem na osobnoj razini te sam određivati i utvrđivati granice.
Da li sama umjetnost nešto gubi zbog dosljedne i jasno artikulirane strategije odbijanja? Pogotovo ona koja u svakom slučaju ovisi o državi. Ne znam. Možda gubi, no možda i dobiva. Recimo, novu publiku. Nove motivacije. Novu poetiku, poetiku odbijanja.
InLiberty.ru, 06.02.2019.
Stengazeta, 30.06.2020.
Preveo Ivo Alebić
Peščanik.net, 25.07.2020.
