Kada bilo gdje u svijetu umre u stravičnim mukama devetoro ljudi, a još k tomu stranog podrijetla, to izaziva pažnju ne samo istražnih organa te zemlje. U zemlji kakva je Njemačka, obzirom na povijest, odmah se rađaju i sumnje u podmetnuti požar, prosto jer su i prije i takorekuć jučer ovdje  gorjeli Turci u Solingenu, a  Vijetnamci u Moellnu i Rostocku. Tada se dokazano radilo o neonacističkim napadima na strance, pa se u sjećanja ovdašnjih Turaka pojam “Solingen” urezao za sva vremena kao opomena…


Paralelni svjetovi i u životu i u smrti…

Vjerojatno je trauma iz Solingena  i bila makar  dijelom uzrok što su se  visokotiražni turski listovi, u prvom redu  višemilijunski “Hürriyet”,  opredjelili za apriorne tvrdnje kako i iza posljednjeg  tragičnog događaja u Ludwigshafenu stoje neonacisti.  Za takvo što nema, pak, dokaza, niti je ikakav dokaz to što je već od ranije i na ovoj kući, kao i na mnogim ovdašnjim kućama, urezana poruka  “Hass” (“mržnja”), pri čemu su posljednja dva slova napisana u formi znaka za “SS”. Od samog  se početka igralo, dakle, emocijama, pri čemu se zaboravilo i na poginule i na obzire…

Šef evropskog izdanja “Hürriyeta”, izvjesni Kerem Caliskan je, u stvari,  ovim tužnim povodom krenuo u  frontalnu ofenzivu protivu njemačke vlade i Angele Merkel osobno, izjavivši, između ostalog, kako “Frau Merkel diskriminira Turke”, pri čemu nije mislio samo na njeno protivljenje punopravnom članstvu Turske u EU. Odmah su se potom i na mjestu nesreće pojavili i transparenti – “Jučer Hitler, a danas Koch”, što su nemala pretjerivanja, ma koliko Koch, o kojem smo pisali za “www.pescanik.net”, bio nesimpatičan.

Povodljivosti, utemeljenoj na međusobnom nepovjerenju i predrasudama, pogotovu u tragičnim situacijama, se, dakle, nije čuditi. Pogotovu što su  i  “Hürriyet”, ali i drugi turski listovi, “Milliyet” na primjer, iz dana u dan govorili  o namjernoj neonacističkoj paljevini turske kuće u Ludwigshafenu, a slično je izvještavala i turska televizija.

Ovdašnji Turci, uostalom kao i većina migranata, uključivo Srbe, gledaju skoro isključivo svoje televizije i čitaju  – ako uopće nešto  čitaju – svoje novine, koje su u pravilu grozne, u rangu tabloida, pa i ne čudi što se stvorila pregrijana atmosfera u Ludwigshafenu i u cijeloj Njemačkoj.  O tomu i  svjedoče riječi jedne mlade Turkinje: “Mi se vrlo nadamo da istraga, u kojoj učestvuju i turski organi, neće pokazati da se ovdje radi o nacističkom napadu, inače bit će rata na ulicama”. Uzgred rečeno, turski migranti imaju – i inače – osjećaj da je njima teže nego drugim strancima ovdje, zato što su muslimani …

Ergo, već se sada može ustvrditi  kako je ova uistinu velika tragedija nes(p)retno iskorištena za tursko-njemačka razračunavanja, posebice za liječenje turskih kompleksa u odnosu na Nijemce i Njemačku. Na žalost, ne smije se ništa isključiti, iako prvi rezultati istrage, kako je upravo  dok pišemo ovaj  tekst izvjestio ovdašnji “Prvi” tv kanal (“ARD”) s pozivom na “povjerljive izvore”, govore “o amaterski položenim i oštećenim kablovima” u podrumu zgrade kao mogućem uzroku požara. Svatko objektivan znade, pak,  da se unaprijed ne smiju isključiti niti  tursko-kurdski obračuni u situaciji kada se u Kurdistanu vodi pravi rat između PKK i turske armije.

Uzorci su i dalje nejasni, sve se zasniva na “totalnoj pretpostavci”, kazao je jedan policijski glasnogovornik iz Ludwigshahena, ispituje se, također, što su kazale i dvije maloljetnice medijima. One su, naime, odmah poslije tragedije ispričale da su vidjele jednog čovjeka, koji govori njemački,  kako u ulazu zgrade podmeće požar u jedna dječja kolica. Izjava ovih djevojčica je “vrlo značajna”, istraga će ići i tim tragom, ali se ne smije isključiti “tehnički defekt kao uzrok požara”, kazao je odmah na početku istrage Lothar Liebig iz Državnog tužiteljstva Frankenthal, nadležnog za ovaj slučaj. Nije nezanimljivo  što je Liebig potvrdio da je na ovu zgradu već u 2006. godini izvršen napad paljevinom. Inače, osmoro od devetoro umrlih Turaka pripadalo je jednoj familiji, koja potječe iz južno anadolskog mjesta Gaziantep, gdje  su jučer i položeni u rodnu im tursku zemlju.  U spektakularnoj akciji spašavanja zarobljenih u plamenu moglo se pomoći, na žalost, samo dvoje djece iz ove nastradale turske obitelji. Pomoglo se onima koji su stanovali ispod stana na trećem katu odnosno potkrovlja, pa, ipak, oko 60 ljudi je povrijeđeno, od toga troje vrlo teško. Za preživjele je otvoren konto na kojem je ubrzo prikupljeno više  od 50.000 eura pomoći. Mjesto nesreće obilaze i dalje  brojni građani, pale svijeće i ostavljaju cvijeće i poruke. Turci imaju osjećaj da je malo Nijemaca …

Za sada je, dakle, jedina surova izvjesnost da je u Ludwigshafenu u mukama umrlo devetoro Turaka, među kojima je bilo petoro djece. Na njihovom posljednjem ispraćaju okupilo  se u nedjelju oko 5.000 ljudi baš na mjestu tragedije, potresenih i uplašenih. “Naš bol je veliki”, progovorio je iz turske duše  na ispraćaju nazočni turski premijer Recep Tayyip Erdogan, kojemu se mora priznati da je barem tu u , u izrazito pregrejanoj atmosferi, održao mudar govor, podsjetivši da su Nijemci otvorili vrata Turcima prije 4o godina, te da nema druge do živjeti u miru i razumijevanju.

Njegov višednevni posjet Njemačkoj je, međutim, podigao veliku prašinu, između ostalog jer je  u Berlinu zahtijevao škole i na turskom jeziku, a u Kölnu se otvoreno suprotstavio asimilaciji Turaka u njemačko društvo, pri čemu treba znati da je milijun Turaka uzelo njemačko državljanstvo. Učite njemački jezik, ali se ne dajte asimilirati, bila je poruka “najvećeg predsjednika”, kako Erdogana oslovljavaju ovdašnji Turci.

Uzgred rečeno, nije nimalo jednostavno vrednovati Erdogana kao političara, kojemu se  ne daju nijekati privredno-politički uspijesi, ali mu se ne mogu lako zaboraviti niti  njegova miniranja Artaturkova koncepta sekularizacije, niti, pak, one  radikalne eskapade iz političke prošlosti, kada je na skupovima njegove partije znao poručiti: “Naše su munarete naše bajonete”!

Istraga je, dakle, u tijeku, a i Turci i Nijemci mole boga da se pokaže da tragediji u Ludwigshafenu nije uzrok neonacistička paljevina.  Turci žive, uglavnom, u njihovim paralelnim svjetovima, koji su u smrti postali samo još  vidljiviji. Turski premijer Erdogan se vratio kući, ali se o njegovom  govoru u  Kölnu ovdje i dalje živo diskutira. Prvo je njemačka kancelarka  Angela Merkel na jučerašnjem predizbornom skupu CDU u Hamburgu prigovorila Erdoganu “pogrešno poimanje integracije”.  Merkelova je kazala: “Tko posjeduje njemačko državljanstvo on je državljanin bez ograničenja, pa lojalnost pripada njemačko državi, mi ćemo o ovomu još morati diskutirati s turskim premijerom”.

Potom je  i potpredsjednik frakcije CDU/CSU u Bundestagu Wolfgang Bosbach upozorio tursku vladu da se ne miješa u njemačku unutarnju politiku. “Za zajednički život u Njemačkoj je nadležna njemačka politika, pa turska vlada ne bi trebalo niti pokušavati prakticirati politiku u Njemačkoj”, poručio je Bosbach Erdoganu putem “Westdeutsche Zeitung”. Tako kao CDU ne misle, pak, svi njemački političari, “crveni” i “zeleni” pogotovu, jer znaju da ova priča nije tako jednostavna, kako ju je Merkelova predstavila  (izbori u Hamburgu su već 24.o.m.). O  Turcima da se i ne govori, oni se i ovih dana osjećaju neshvaćenima , uplašeno i usamljeno. Paralelni svjetovi su, nažalost, njihova realnost i u životu i u smrti…

 
Berlin,

Peščanik.net, 12.02.2008.

Leave a Reply