“Crna ovca” i kraj švicarskog “konkordatskog modela”
U srijedu, 27.02.2008. godine, je i švicarska vlada donijela odluku da prizna Republiku Kosovo, cime je implicite slijedila logiku i volju SAD i vecine zemalja Evropske unije, iako na to nije bila formalno prisiljavana. Ova je zemlja, naime, svijet za sebe, tek odnedavna je clanica Ujedinjenih naroda, nije clanica EU, par puta je takvo što odbila na referendumima, za što je glasalo preko 50% i obicnih ljudi, koji nisu ni shvatili da time slijede volju ne samo njihovih ultra nacionalista, nego i bankarskog establishmenta, koji znade da bi se clanstvom u EU ugrozila i švicarska pozicija “poreske oaze”…
O tomu se ovih dana u Evropi mnogo govori, jer svatko znade da je ova zemlja zbog njene cuvene “bankarske tajne” i njene napadne neutralnosti i dalje omiljenija medu onima koji taje poreze, nego što su to manje “poreske oaze”, kakve su Liechtenstein, Andora i Monaco …
Zapitajmo se, dakle, kakva je ova zemlja bogatstva i izobilja u politickom pogledu, o tomu se kod nas manje znade nego što bi se trebalo znati. Kazat cemo odmah i bogohulnu misao, ako je suditi po njenim posljednjim izborima slicnija nam je nego što bi se smjelo i pomisliti, iako bi se Švicarci sva tri-cetiri etnicka korijena i jezika smrtno uvrijedili kada bi im takvo što u lice kazali. Pa, ipak, samo je u još ovoj evropskoj zemlji – izuzev kod nas – posve legitimno da ekstremni nacionalisti i anti-evropljani sjede u vladi i truju parama državnog proracuna svoju stranacku klijentelu. Razlika je, pak, drasticna i baš u tomu što je nekim drugim Švicarcima takvo što dojadilo pa je “švicarski Nikolic” li bijaše to, ipak, “švicarski Koštunica”, konacno dobio kakav-takav racun za njegove višegodišnje majmunarije. O Christophu Blocheru je, dakako, rijec…
Sličnosti Švicarske i Srbije
“Blocher je mnogo opasniji od od Haidera”, ocijenio je bivši socijaldemokratski poslanik i vodeca glava švicarske “ljevice”, 73.godišnji Jean Ziegler u liberalnom berlinskom listu “taz”. Jedan od najoštrijih kriticara švicarskog društva osjeca, inace, olakšanje jer je Christoph Blocher propao u reizboru za ministra pravosuda, odnosno “što je rasisticki diskurs izgubio svoju ofcijelnu legitimaciju”. On je, naravno, još uvijek tu, ali nije isto dolazi li ksenofobija u jednom društvu od strane ministra pravosuda ili od nekog drugog.
Naravno, i kod Zieglera je prisutna svijest da je “Konkordanz”, dakle permanentna koalicona vlada bez koalicionog ugovora, u opasnosti, pa da postoji, cak, i opasnost raspada švicarskog društva, ali je istovremeno olakšan što se ovaj švicarski specifikum, proizišao iz gradanskog rata od 1848. godine, primako svom kraju.
Važno je za sada da je Blocher udaljen iz vlade, misli Ziegler, jer je on mnogo opasniji od svih populista i desnicara slicnih njemu. Blocher je opasniji od “desnoekstremistickog playboya Haidera”, jer je multimilijarder i otjelovljuje protestantsku nepopustljivost. Doduše, priznaje i Ziegler, i Blocher se kao i Le Pen i Haider samostilizira u “outsidera”, ali on je, ipak, globalni poduzetnik koji zagovara prevazidene politicke koncepte. Njegova snaga je, pak, u tomu što govori rijecima i tonom koji se dopada mnogim Švicarcima, posebno onima u financijskim vrhovima, financijskoj oligarhiji, dakle, jer moc Švicarske i pociva na tome da je drugacija, što u njoj važe pravila “financijske oaze”. Drugim rijecima, Blocher nije uopce anti-establishment politicar, kako se nekima može uciniti, neko je upravo onaj politicar kojeg treba establishment. (Slicnosti sa Srbijom bivaju najkasnije ovdje, pak, toliko velike da možete mirne duše zamijeniti ova švicarska s odgovarajucim srpskim imenima iz politike i svijeta businessa i ništa necete pogriješiti.) Nije više pristojno braniti bijeg kapitala u Švicarsku, ali ako Blocher zagovara “bankarsku tajnu” i u švicarskom ustavu, te uz to kaže “davo sjedi u Bruxellesu”, tada je to upravo ono što i želi švicarska financijska oligarhija, objašnjava Jean Ziegler. No, ovoj duploj igri je konacno kraj, a to je dobro za Švicarsku, porucuje Jean Ziegler. Bilo bi dobro, narrvno, kada bi mogao biti ucinjen kraj i raznim duplim igrama u Srbiji, ali o tomu nema ni govora, makar do daljnjega…
Najružniji izbori u švicarskoj povijesti
Poslije švicarskih izbora od 21. oktobra prošle godine prvo je izgledalo da u Švicarskoj ostaje i dalje sve po starom, unatoc izvjesnih pomjeranja u glasackom tijelu. Iza ove alpske zemlje obilja ostala je upravo najogorcenija predizborna kampanja u njenoj povijesti, koja je izazvala pozornost, cak, i u Ujedinjenim narodima, jer su se u njoj kršile norme civiliziranog ponašanja, jer je sve vrvilo od ružnih poruka, pa i neskrivene mržnje na racun stranaca u ovoj zemlji, koji cine petinu švicarske populacije i koji ovoj zemlji cine samo dobro. Plakati Blocherovih “desnih konzervativaca”(SVP) su bili ružniji nego ikada u povijesti, to i nije bio više populizam, nego neonacizam, stranci su oznaceni kriminalnim i nepoželjnim elementima, koje treba prvom zgodom istjerati iz zemlje.
Najoštrija izborna kampanja u švicarskoj povijesti je rezultirala, inace, pobjedom Švicarske narodne partije (SVP) Christopha Blochera, koja je osvojila nešto više od 29%, što je, pak, samo par procenata više nego na prošlim izborima. Izgledalo je posve izvjesno da ce i ubuduce Švicarskom upravljati tzv. oprobani švicarski model konkordatske demokracije, jedne od formi konsocijacije, koja u praksi znaci da ce cetiri velike partije, ciji se politicki dijapazon proteže od umjerene ljevice do ekstremne desnice, sudjelovati u vlasti, kao što to i cine od 1959. godine.
Nacionalni konzervativci dosadašnjeg švicarskog ministra pravosuda Christopha Blochera osvojili su, inace, dodatnih sedam mjesta u Nacionalnom vijecu, donjem domu švicarskog parlamenta, u kojem sada s 62 poslanika predstavljaju najjacu politicku snagu u zemlji. To je, pak, tocno duplo više nego što u Nacionalnom vijecu imati kršcanski demokrati (CVP) i švicarski liberali (FDP), tradicionalne partije tzv. švicarske sredine. Debakl švicarskih socijaldemokrata ogleda se egzaktno, pak, u gubitku devet poslanickih mjesta i cetiri procenta izbornog tijela. Dakle, izgledalo je odmah poslije izbora da ce Švicarskom i dalje vladati sedmoclana vlada (Savezno vijece) u kojoj ce biti dva nacionalna konzervativca, jedan kršcanski demokrata, dva liberala i dvojica socijaldemokrata. Stanje redovito, dakle, ništa nova s ovu stranu Alpa…
“Puč” na švicarski nacin
No, krajem prošle godine se desilo nešto nepojmljivo, svi su stari clanovi švicarske vlade potvrdeni i na izborima za novu vladu, izuzev dosadašnjeg ministra pravosuda, populistickog vode i multimilijardera Christopha Blochera. Tako je na kraju balade baš on ispao “crna ovca”, kako su na predizbornim plakatima oznaceni stranci u Švicarskoj. Za svojevrsni “puc” pobrinuli su se Blocherovi tradicionalni protivnici socijaldemokrati i “Zeleni”, ali neocekivano i kršcanski demokrati. Oni i liberalnije krilo unutar SVP-a su odlukom o Blocherovom neizboru odnosno prihvatanju dvije ministarske funkcije ni manje ni više nego srušili oprobani švicarski model tzv. konkordatske demokracije.
Pomenute partije su odigrale, u stvari, na kartu sve neskrivenijih sporova unutar Blocherove SVP, predloživši– nakon njegovog ponovljenog neizbora – za ministricu pravosuda liberalniju clanicu SVP-a Eveline Widmer-Schlumpf. Ona, pak, u momentu ovog izbora u Bundesratu nije uopce bila u Bernu, pa prvo zatražila “vrijeme za razmišljanje”…
Eveline Widmer-Schlumpf se kratko premišljala, de facto samo jedan dan, pa je odlucila da prihvati izbor i dužnost ministrice pravosuda umjesto Blochera, unatoc Blocherovih prijetnji da ce je iskljuciti iz frakcije Švicarske narodne partije, što su Blocherovi nacionalisti potom i ucinili. SVP-frakcija je iskljucila, uzgred receno, i svog drugog izabranog clana u švicarskoj vladi, ministra obrane Samuela Schmida, jer “nije smio prihvatiti izbor”.
Christoph Blocher sada govori o “komplotu” protivu njega i SVP. U neku ruku je Blocher u pravu, kao što je dijelom u pravu i šef SVP-ove frakcije u Bundesratu Caspar Baader, koji tvrdi da su ovim cinom socijaldemokrati, Zeleni i Kršcansko-narodna partija definitivno raskinuli “konkordat, kolegijalnost i toleranciju sa SVP-om…, a za ovu odluku morat ce odgovarati narodu ove zemlje”.
Christoph Blocher je ogorcen, pa najavljuje kako ce se ubuduce još potpunije angažirati u politici. Njega je – ma koliko bio nesimpatican – i razumijeti, jer je na kraju baš on ispao “crna ovca”. Kao da mu se narugao vlastiti predizborni plakat! Blocher je, inace, neposredno poslije izbora njegove nasljednice kazao da njegovo raspoloženje trenutno lebdi “izmedu olakšanja, razocarenja i ogorcenja”. On nije ogorcen, precizirao je Blocher, što je parlament izabrao nekog drugog, nego kako je to ucinio. Pri tomu nisu igrali nikakvu ulogu dosadašnji uspijesi, narodna volja i dobro naroda, požalio se Blocher. Ali, on je istovremeno i olakšan, jer ce “ubuduce moci slobodno govoriti, bez obaziranja na konkordat i kolegijalnost”.
Kako li ce sve to izgledati ostaje da se vidi. Za sada se može kazati samo da je Blocher doživio istu sudbinu kao i njegova prethodnica Ruth Metzler-Arnold, koju je baš on potisnuo s pozicije ministrice pravosuda prije cetiri godine. Pa, ipak, ovakve vrste obracuna su u švicarskom konsensualnom društvu prava rijetkost, o cemu svjedoci i podatak da je ovo tek cetvrti neuspjeli re-izbor od osnutka Švicarske kao savezne države 1848. godine.
Christopha Blochera nije, naravno, za žaliti, truli bogataš i populista je u mnogome zatrovao atmosferu u Švicarskoj i prema strancima i prema Evropskoj uniji. Njegovi “konkordatski partneri” su ga trpili cetiri godine u vladi, pa im dosadilo naduravati se s njim. Nevolja je, pak, što Švicarska sada ne zna kako dalje, kako bez “konkordata”, pa bi se mnogima baš Blocherova oporbena SVP mogla uciniti alternativom, iako je sve što ona može ponuditi “vec videno” ovdje i/ili negdje drugdje.
*******
Nažalost i kod nas. Kod nas se, naime, sve ovo gleda in vivo vec 15 godina, bez prestanka, upravoo je kod nas na djelu medjupartijski lažni “Konkordanz”. A takvih kao što je Blocher je isuviše mnogo u politickom establishmentu zemlje, rodila godina. Pa, ipak, nema druge nego poceti ih se lagano riješavati na prvoj krivini, jednogpo jednog, nema druge. Cita li itko razuman u DS-u pešcanik.net ???
Berlin,
Peščanik.net, 27.02.2008.
