Foto: Neda Radulović-Viswanatha
Foto: Neda Radulović-Viswanatha

Nedavno sam ponovo imao nesreću da nabasam na razgovor u kojem je učestvovala jedna od perjanica ovdašnje desno-ekstremističke scene. Ovoga puta nepomenuti je, u uobičajeno budalastoj tiradi, drvio o „evropskim vrednostima“. Referišući, naime, na pominjanje „pripadnosti evropskim vrednostima“ u Ustavu Srbije, izgovorio je nešto u smislu: „Evropske vrednosti nisu isto što i vrednosti EU“.

Suprotstavljanje nekakve „prave Evrope“ Evropskoj uniji odavno je jedno od omiljenih opštemestašenja ovdašnje desne političke bratije. Kao biva: postoje neke druge „evropske vrednosti“, neka „prava Evropa“ koju je potisnula i utamničila aždaha Evropska unija. „Evropske vrednosti“, međutim, barem kada tu sintagmu izgovara neko ko zna o čemu govori i može da u njima prepozna nešto pozitivno, nisu ništa drugo nego upravo vrednosti EU i to sa dobrim razlogom. Štaviše, te vrednosti su ono što Uniju, koja ih je prihvatila i obavezala se da će ih poštovati, i čini, u najmanju ruku, prihvatljivim okvirom za svakoga kome su baš te (i, višemanje, nijedne druge) „evropske vrednosti“ na srcu. Da tih vrednosti nije, malo šta bi u EU zapravo i bilo privlačno. O čemu se radi?

Odgovor na postavljeno pitanje je jednostavan. Iako svako sam za sebe može da dokona šta se sve može podvesti pod „evropske vrednosti“, sama Unija se potrudila da ih jasno eksplicira. Drugim rečima, „evropske vrednosti“ nisu proizvoljni utisak o onome što tobože „Evropu čini Evropom“. Nisu ni nekakav ekskluzivni koncept evropske izuzetnosti, imanentna i distinktivna svojstva Evrope, shvaćene kultur-rasistički, kako to čine ovdašnji i „svagdašnji“ desni fanatični protivnici EU i zazivači „prave Evrope“. Kada se upotrebljava sintagma „evropske vrednosti“ reč je upravo o vrednostima EU, koje su dobile punu afirmaciju u Ugovoru o EU i za koje ova organizacija garantuje da će ih se pridržavati: „Unija se temelji na vrednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokratije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, uključujući i prava pripadnika manjina. Te su vrednosti zajedničke državama članicama u društvu u kojem prevladavaju pluralizam, nediskriminacija, tolerancija, pravda, solidarnost i jednakost žena i muškaraca.“ Ove vrednosti su ovako jasno pobrojane u Ugovoru, iako su bile prepoznate kao okosnica njenog postojanja i pre toga: Ugovor ih samo čvrsto i na obavezujući način eksplicira.

Budući da je svojevremeno i u Ustav Srbije, sa perspektivom njenog članstva u EU, uneta odredba o „pripadnosti evropskim vrednostima“, to znači da je sadržaj tih vrednosti (na način koji je ekspliciran u Ugovoru o EU) neposredna smernica i za realizaciju odredbe sadržane u Ustavu Srbije. To su te, a ne neke druge evropske vrednosti, na njih se referiše u Ustavu RS i, po logici stvari, ni u Srbiji koncept „evropskih vrednosti“ ne bi trebalo da ima bitno drugačije značenje, ma koliko pomenute vrednosti kod srpskih desničara izazivale reakcije netrpeljivosti i napade „pravog evropejstva“ nasuprot „evrounijatskom“. A i zašto bi imale drugačije značenje? Šta pomenutim vrednostima iko ima da zameri, osim onih koji javno tvrde da su za njih „prave evropske vrednosti“ ipak nešto drugo? (Ne pitam se šta drugo, jer dobro znam).

Razume se, kritika upućena EU koja bi – iz perspektive pisca ovog teksta – bila umesna jeste ona koja bi bila usmerena na nedovoljnu ispunjenost ovih vrednosti, kritika koja bi zahtevala njihovo sadržajnije i potpunije ostvarivanje, njihovu snažniju afirmaciju, a ne kritiku samog koncepta. Daleko smo još uvek od, primera radi, jednog takvog iskoraka kakav bi bila socijalno pravedna EU (slabo se ostvaruje princip jednakosti), ali sam, bez mnogo razloga za sumnju, uveren da je EU ne samo prihvatljiv, već i neophodan okvir progresivnih promena – budućnost će pokazati da li reformskih ili revolucionarnih – u pravcu više dostojanstva, više demokratije, više slobode, više jednakosti… Ali evropske vrednosti, odnosno vrednosti EU već danas nisu samo mrtvo slovo na papiru, ma koliko da im je još potrebno udahnuti života i novog, progresivnijeg sadržaja.

„Prava Evropa“ za kojom kukumavče konzervativci raznih provenijencija, Evropa pre svoje savremene integracije – danas to moramo konstatovati – jeste rasističko-pljačkaška, predatorska, beskrupulozna, i ka spolja i ka iznutra. Gotovo svi velikani te „prave Evrope“ su, u svom vremenu, bili tragični ljudi, protivnici svega što je ta i takva Evropa predstavljala i začetnici onoga čemu će se, uz mukotrpnu borbu njihovih sledbenika, kroz niz generacija, upravo savremena EU ne tako beznačajno približiti.

Evrointegracije su u svakoj svojoj fazi bile izraz nekad manje, a nekada veće pobede razuma, oplemenjenog makar i malograđanskim humanizmom, nad iracionalnošću šovenskih nacionalizama, nad rasističkim divljaštvom, verskim fanatizmom i najsurovijim oblicima kapitalističke eksploatacije. Jasno je, otuda, o kakvoj to „pravoj Evropi“ i „evropskim vrednostima“ koje „nisu isto što i vrednosti EU“ sanjaju ovdašnji ljotićevski propagandisti, nikolajevci i političko-pravoslavni fundamentalisti. Nasuprot svima njima, usuđujem se da tvrdim da neke „bolje Evrope“ od EU nikada nije bilo niti su ikada neke bolje „evropske vrednosti“ bile makar i u neformalnoj cirkulaciji, a kamo li fiksirane, proklamovane, garantovane i u značajnoj meri nego danas ostvarivane.

Nikada politika na evropskom kontinentu nije bila manje uprljana partikularnim interesima nacija i klasa, masovnim nepravdama, nehajnim odnosom prema socijalnim pitanjima i, na kraju krajeva, krvlju nevinih i svakovrsnim zločinima. Iako svega toga i danas ima, naročito u odnosu na vanevropski svet, iako je nesporno da svedočimo povremenom koračanju unazad, hladna glava i razuman pogled u prošlost i sadašnjost ne daju za pravo posprdnom odnosu prema EU, vrednostima koje je proklamovala, pa čak ni prema nivou njihove realizacije. O njihovom odbacivanju, kao što listom čini savremena desnica u Srbiji da i ne govorimo.

Za svaku od savremenih vrednosti EU, zapisanih u njenim aktima sa obavezujućom snagom, bilo je potrebno boriti se protiv te „prave Evrope“, „hrišćanske Evrope“, „Evrope država-nacija“, antikvarnih monarhija, grčevito držanih ostataka feudalizma i razobručenosti kapitalizma, na koje lično gledam sa osećanjem odvratnosti. Da Evropa nikada više ne bude takva, garanciju predstavlja upravo EU, najviše zahvaljujući vrednostima koje je proklamovala i jedino u meri u kojoj ih realizuje, predstavljajući na taj način važan i samokritičan iskorak u odnosu na najogavnije epizode prošlosti „prave Evrope“.

Peščanik.net, 01.10.2022.


The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.