Sad kad su Radu Šerbedžiju Vučićevi kadrovi, stupidnim birokratskim objašnjenjima, pokušali spriječiti u tome da održi koncert u dvorani Velikog bioskopa u Baču, krug se zatvorio. Pri čemu informacija da se navodno radilo o tome da totalitarna država nije mogla dopustiti to što je organizator koncerta Zdravko Vulin sklon opoziciji, pa su zato, zbog tzv. nedostatka koordinacije s lokalnim SNS-om, radnici upali na binu koja se već počela slagati i izbacili Šerbedžiju na ulicu, predstavlja zanimljivu crticu, ali ne mijenja poantu. Jer pokušajmo zamisliti da su, bez obzira na organizatora i njegove političke preferencije, trebali nastupiti Riblja čorba, Željko Joksimović, Jelena Karleuša ili Oliver Mandić, posve je izvjesno kako se ovo naprasno izbacivanje ne bi dogodilo.
S ovom zabranom krug se zatvorio, pa je tako Rade, koji je godinama bio i, u raznim krugovima, ostao stigmatiziran u Hrvatskoj, sada i javno otkazan u Srbiji. A to nije slučajno, jednako prvo, kao i ovo posljednje.
Dok je s hrvatskim nacionalistima i dugogodišnjom državnom politikom stvar bila i ostala jednostavna, u slučaju srpskog nacionalizma i tamošnje državne politike stvar je malo kompleksnija. Pojednostavljeno govoreći, hrvatski nacionalisti i vladajuća partija jednostavno nisu podnosili Šerbedžiju ponajprije zato što je Srbin, a onda tek jer je bio ekstremno uspješan i talentiran, potom jer je ostao na neki način Jugoslaven i ljevičar u duši, a onda je, da stvari po njih budu nepodnošljivije, postao i svjetska zvijezda, pa se još drznuo vratiti u Hrvatsku i pokrenuo privatni teatar te godinama radio sa studentima u Rijeci. Dakle, ne samo što ih je iritirao sa svojom pojavom i svakim novim uspjehom nego je tako tvrdoglavo ostao svoj, a onda se još i odlučio vratiti. I to su jedini razlozi silne pizme koju je taj čovjek podnio na vlastitoj koži, a o čemu dosta piše u svojoj autobiografskoj knjizi „Do posljednjeg daha“. Isti su motivi stajali i iza napada na Hrvatski audiovizualni centar prije par godina i na činjenicu da je Radin sin, redatelj Danilo Šerbedžija, dobio novce za dugometražni film. Sva ta silna briga za novce iz proračuna kojima se sufinancirao Teatar Ullyses na Brijunima, sve te izmišljotine o tome da je snimao „Dezertera“ u okupiranom Vukovaru, koje se ne prestaju ponavljati, idu uvijek iz temeljnog izvora nacionalne netrpeljivosti prema Šerbedžiji, koji k tome uporno odbija da ostane nevidljiv, a istovremeno širi neku pozitivnu i nimalo revanšističku energiju u javnosti. To profesionalne mrzitelje izluđuje i bez obzira na to što je takvim stavom, nevjerovatnim teatrom i činjenicom da je previše velik da bi bio gurnut u stranu, na neki način kupio pravo građanstva u današnjoj Hrvatskoj, čuvari kontrarevolucije su uvijek tu da ga podsjete na čijem terenu igra, zahvaljujući čemu mu je po sličnom obrascu, uz pozivanje na branitelje, nedavno otkazan koncert, i to u njegovim Vinkovcima, u kojima je odrastao. A on opet pomirljivo kasnije održao koncert u drugom terminu, jednako kao što je sada održao koncert u parku u Baču.
Sa Srbijom i odnosom srpskog nacionalizma prema njemu stvari su drukčije utoliko što su ga takvi podržavali upravo iz svih navedenih razloga, odnosno iz onog jedinog, kad stvari svedemo na njima bitno, što je Srbin iz Hrvatske, koji je dovoljno velik i bitan da iritira Hrvate.
Rade, međutim, nikad nije bio poželjan Srbin tog tipa, prečesto je istupao javno i govorio što misli i o stanju u Srbiji i o odgovornosti za ratove, i uostalom snimio je još odavno tog svugdje osporavanog „Dezertera“ Živojina Žike Pavlovića, koji je bio i ostao punokrvni antiratni film i najsnažnija istina o užasu i zločinu opsade Vukovara. A i onda kad je uoči početka rata došao u Beograd, nije to učinio na velika vrata, a mogao je. Nije to učinio baš zbog toga što nije želio tu ulogu i što se nije politički slagao s onim što se događalo, pa je na kraju zajedno s Lenkom i otišao u Ljubljanu, a onda skoro i u trajno izbjeglištvo i život u siromaštvu, iz kojeg je izišao slučajno, zahvaljujući Vanessi Redgrave i Milču Mančevskom. Srpska državna politika je naprosto u jednom času hladno procijenila ne samo da im takav Rade više nije ni na koji način, pa makar i protiv njegove volje, iskoristiv, nego da je upravo zbog povratka u Hrvatsku i mirnog života u toj zemlji, svim onim preprekama i podapetim nogama unatoč, zapravo primjer kojeg treba skloniti iz javnosti.
Ovakav Rade Šerbedžija, Srbin po porijeklu, Jugoslaven po izboru, Hrvat po domovini i odluci da se u tu zemlju vrati, čovjek, humanist, pacifist i veliki umjetnik koji svjesno održava jugoslavenski kulturni prostor u svom teatru na Brijunima živim, zapravo je hodajuća negacija svega što državna politika u Srbiji i jeste i svega onoga što za sebe tvrdi da jeste.
I baš zato se na njega odlučilo ići đonom.
Smiješno je na kraju to da nisu ništa naučili iz iskustva hrvatskih nacionalista, da to u Radinom slučaju ne donosi nikakav efekt, štoviše rezultira nečim sasvim drugim. Jer davno je taj čovjek, još od singla „Neću protiv druga svog“ i sarajevskih mitinga za mir, pokazao da je savršeno svjestan gdje je, ali da to njega neće doticati.
Oslobođenje, 29.12.2023.
Peščanik.net, 03.01.2024.
