Prvi stih slovenačke himne, Ljubljana, foto: chripell/Wikimedia Commons
Prvi stih slovenačke himne, Ljubljana, foto: chripell/Wikimedia Commons

Prošle nedelje u Ljubljani je održana Nedelja srpske kulture u Gradskoj biblioteci. To je deo redovnih aktivnosti ove ustanove – predstavljanje raznih kultura. U ovom slučaju „predstavljanje“ je bilo malčice neobično, zbog odsustva većeg broja gostiju (možda zbog nedovoljnih sredstava), a delom i zbog programa. Retko se desi da broj domaćih organizatora i pomagača bude tako veliki: sem Odeljenja za slavistiku Filozofskog fakulteta u Ljubljani, tu su se pojavile i mnogobrojne srpske, manje ili više kulturne organizacije. Jedino kulturni centar „Danilo Kiš“ (KCDK), kome je ime dao pokojni Dušan Jovanović, i koji već dugo istrajno neguje i propagira drugačiju, nezavisnu i savremenu srpsku kulturu, nije pozvan da učestvuje. Citiram deo iz programa: „Srpski kulturni centar „Danilo Kiš“ je nastao 2009. godine. Inicijativu za davanje imena neke velike ličnosti srpske kulture dao je Predsednik Republike Slovenije dr Danilo Tirk, ime Danila Kiša je predložio Dušan Jovanović: ime govori sve o našem centru. Naš cilj je da uspostavimo novi nivo saradnje između slovenačke i srpske kulture, da istražujemo zaboravljene i neistražene aspekte te saradnje u prošlosti. Sarađujemo sa svima koje ove teme zanimaju, bez ikakvih nacionalnih, jezičkih ili drugih ograničenja“. A citiram zato, što je centar u tih 13 godina ostvario mnogo više i povezao pažljivo odabrani izbor organizacija sa sličnim ciljevima. Otvoreno rečeno, ne sa kumovsko-crkveno-jagnjećim krugovima. Uspeo je da se pojavi kao promoter i izdavač mlade književne dijaspore, bilingvalne i neopsednute kolektivnim identitetima… a pre svega, pismene. Otvorio je područja koja nisu bila u prvobitnom programu – druga muzika Balkana, radio, pozorište senki, poučavanje jezika, škole pisanja, prevođenja, fotografije, zapošljavanje žena iz migrantskih krugova, izložbe, mnogobrojne humanitarne akcije. I naravno, muke sa novcem smanjile su još mnogo ambicioznih planova i sjajnih ideja. Ne treba ni naglašavati da centar nije posebno omiljen ni u Sloveniji, a još manje u Srbiji, jer nikako ne ispunjava folklorni, kontrolisani i poželjni nivo „saradnje“. Prvi osnivači imali su plemenitu ideju da crkva i civilno društvo sarađuju, daleko od domovine, čak je i tadašnja Janšina vlada namakla sredstva, pa je do pravoslavne crkve u Ljubljani sagrađen „pastoralni centar“ koji bi služio svima. Crkva to naravno nije dozvolila: pošto je više godina bio zaključan zbog interne svađe, postao je prostor za izdavanje za svadbe, pa je čak nudio Airbnb apartmane…

No vratimo se današnjici, i Nedelji srpske kulture u Gradskoj biblioteci Ljubljane. Mesec dana pred početak događaja javio mi se organizator iz biblioteke Marko Lakovič i predložio jedno predavanje, s tim što je lagao o navodnoj saradnji sa KCDK (direktorka Biljana Žikić je potvrdila da centar nije pozvan i da nikada nije bilo saradnje sa bibliotekom). Ja sam pristala, i dala temu „Srpski književnici i odgovornost za rat, seksizam i rasizam“. G. Lakovič je od mene zahtevao „sadržaj“ predavanja, koji nisam dala, jer mislim da je nepotreban: napisala sam o tome dve knjige i priličan broj studija i članaka, a konačno, treba da ostane i neka napetost: naslov je tako očigledan! Pojavio se zatim program, i u njemu mene više nije bilo. Planirano je predavanje o Emiru (Nemanji?) Kusturici, očito važnom činiocu u srpskoj kulturi, i prikazivanje slovenačkog prevoda knjige priča Aleksandra Gatalice, prvog sekretara srpske ambasade u Sloveniji, inače poznatog kao Vučićev kadar. Tako me je u Sloveniji dosegla vučićevska cenzura…

Događaj po sebi nesumnjivo sadrži komične elemente – čitaoci su pozvani da ih sami pronađu i osmehnu se. Meni ostaje pouka o oblicima i mobilnosti cenzure.

Peščanik.net, 28.03.2023.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)