Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Čitalac, moj vršnjak, prepoznao je, naravno, referencu iz naslova. Nadam se da mu je kroz glavu odmah prošao i početak stiha – Ustajte. Taj stih je važan jer se u njemu događa revolucionarni preobražaj. Svet, dakle narod ili ljudi u tom stihu prestaju da budu žrtve i postaju akteri promene nabolje, to jest oslobođenja. O tome je reč u ovom tekstu, o razlici između žrtve i protagoniste – u pesmi, priči i životu.

Verovatno nije pravi trenutak da se priča o terminima. Odmah da kažem, svako ko je protiv kopanja litijuma u Srbiji, kako god to da izrazi, što se mene tiče, apsolutno je u pravu. A opet, možda bi bolje bilo kada se protivimo kopanju litijuma u Srbiji da izbegavamo termine kolonija, kolonijalno, neokolonijalno… Ne čini to stav protiv kopanja litijuma slabijim. Ali, ti termini priču o kopanju litijuma u Srbiji smeštaju u diskurzivni ram koji zavodi na krivi trag.

Kao prvo, same činjenice o kopanju litijuma u Srbiji se ne daju smestiti u kolonijalni/postkolonijalni/neokolonijalni diskurs. Srbija nije bila kolonija, iako njena teritorija jeste bila u sastavu Otomanskog carstva. Kao i teritorije Grčke i Bugarske, na primer. Sumnjam da čitalac na Grčku i Bugarsku gleda kao na bivše kolonije. Što se tiče bivših imperijalnih sila, Srbija je bila daleko od toga da bude njihova kolonija, pored ostalog i zato što je njena teritorija bila u sastavu Otomanskog carstva.

Ali, evo, manimo se Otomanskog carstva i Srbije, uzmimo teritorije nekada u sastavu Austrougarske – i o njima je teško govoriti kao o bivšim kolonijama, je l da? Slovenija i Hrvatska, ili Češka i Slovačka na sebe sigurno ne gledaju kao na bivše kolonije. Hoću da kažem, ako nije bilo tog kolonijalnog odnosa između kolonijalne sile i kolonizovane zemlje, teško je govoriti o neokolonijalizmu. To pod uslovom da taj termin vidimo kao skopčan s terminom postkolonijalizam.

Otprilike i ugrubo ovako: pošto su se kolonizovane zemlje oslobodile od kolonizatora, u njihovoj istoriji je posle kolonijalnog razdoblja došlo – šta drugo nego – postkolonijalno doba. Teoretičari postkolonijalizma u fokus će mahom staviti identitetska pitanja – kako novooslobođene zajednice vide i razumeju same sebe. (Mislim na teoretičare kao što su Gayatri Chakravorti Spivak, Homi Bhabha, Partha Chatterjee. Zanimljivo je da njima nasuprot, takođe kao postkolonijalni teoretičar, stoji na primer Robert J.C. Young: on će mahom govoriti o promeni kulture u metropoli pod uticajima iz kolonizovanih zemalja.) U središtu tih proučavanja biće jedan paradoks – sticanjem nezavisnosti, zajednice će požuriti da stvore nove kolektivne identitete, ali će to u stvari predstaviti kao obnavljanje starih pretkolonijalnih identiteta. Paradoks je u tome što su i ti tobože stari identiteti izmišljeni, i to u velikoj meri pod uticajem teškog i mučnog kolonijalnog nasleđa.

Taj uticaj ogledaće se dakle u preuzimanju i prisvajanju elemenata kulture kolonizatora, bilo direktno, bilo u pokušajima da se spram njih stvori drugačija, nova kultura. Naravno, ona će se predstaviti kao drevna, ali će po svemu biti nova i bitno određena, da ponovimo, kolonijalnim nasleđem. Naravno taj uticaj je trebalo objasniti, pa se tako stiglo i do neokolonijalizma. Iako su se kolonizovane zemlje oslobodile, odnosi zavisnosti od imperijalnih metropola su ostali. Samo što više neće biti reč (samo) o goloj sili. Podređeni, zavisni, (neo)kolonijalni odnos stajaće nadalje na ekonomskoj, političkoj i kulturnoj sili imperijalnih centara.

Neka mi čitalac oprosti na ovom dugačkom uvodu. Sve je to, čini mi se, bilo važno reći iz samo jednog razloga. Sve i ako se može povući analogija između neokolonijalne slike odnosa (ekonomske, političke, kulturne) moći između (bivših) kolonizatora i (bivših) kolonija i odnosa moći između nekih bogatijih i manje bogatih zemalja, ako potonje smestimo u izrabljivački neokolonijalni okvir, gubimo jednu važnu stvar iz vida. Objasnimo to na primeru Srbije. Nije stvar samo u tome da Srbija nije bila, niti je sada kolonija. Stvar je u tome da Srbija sama bira da bude nešto što nam očigledno liči na koloniju.

Ali, taj aspekt izbora, to jest slobodne volje, suštinski menja na stvari i izbacuje Srbiju iz neokolonijalnog diskurzivnog rama. Kolonijalni, postkolonijalni i neokolonijalni narativi su uvek priče o moći s jasno podeljenim ulogama na jake i slabe. Pri čemu, slabiji imaju – ako ga uopšte imaju – sužen prostor da slobodno biraju i demonstriraju svoju (kolektivnu) volju. Na neki način, bivše kolonije, zbog svoje slabosti, prisiljene su na nove, dakle neokolonijalne odnose. Nikada ne bismo rekli da su žitelji nekadašnjih kolonija sami krivi za podređeni položaj u kome se nalaze, za to što se njihove zemlje kao i oni sami i dalje izrabljuju od strane (bivših) kolonijalnih sila.

Sa Srbijom stoje stvari drugačije. Srbija nije ni tako siromašna, niti ima istoriju izrabljivanja kao bivše kolonijalne zemlje. Naprotiv, pogledajte Hrvatsku i Sloveniju – to je ono što je danas Srbija mogla da bude, jer je s te dve zemlje krenula od istih (jugoslovenskih) startnih pozicija. Niko Srbiju nije mogao da ucenjuje, niko nije ni na jedan direktan način spolja nasilno oblikovao njenu kulturu, niti je na neki surov i dramatičan način prekinuo u bilo kom trenutku kontinuitet te kulture (što su sve iskustva kolonijalnih zemalja što su se danas našle u neokolonijalnim odnosima).

Hoću da kažem – i time da završim – ako se bude kopao litijum u Srbiji, kopaće se zato što smo mi na to pristali, a ne zato što smo na to bili prisiljeni. Ni Nemačka pod Scholzom, ni EU s Ursulom von der Leyen na čelu, ni Britanija ni Sjedinjene Države – ako je čitaocu tako draže, čitav kolektivni zapad – niti imaju snagu niti bi išli do kraja da na silu nametnu žiteljima Srbije da se litijum kopa u njihovoj zemlji. Sasvim drugačije stvari stoje s Vučićem. Njega oni mogu da ucene, njemu mogu da nametnu, njega mogu da prisile da im dozvoli da razvale Srbiju zbog litijuma. Samo što Vučić i Srbija nisu jedno te isto.

Vučić se predstavlja kao predsednik Srbije i krade izbore jer smo mi na to pristali. Kao što je neophodan i naš pristanak na Vučićevu dozvolu da se kopa litijum u Srbiji. Ako hoćemo da sačuvamo Srbiju od kopanja litijuma, neophodno je povući pristanak na vlast SNS-a s Vučićem na čelu. A to zavisi samo i isključivo od nas, to s kolonijalnim silama – ili, ako je nekome tako draže, kolonijalnim nasiljem – nema nikakve veze. Za razliku od kolonizovanih ili „neokolonizovanih“ zemalja, politička (a s njom barem delimično i ekonomska) sudbina Srbije zavisi isključivo od nas. Priča o neokolonijalizmu žitelje Srbije predstavlja kao nemoćne žrtve velikih sila. Ništa dalje od istine. Sve u priči o litijumu u Srbiji zavisi od nas.

Za sam kraj, možemo se poslužiti i jednom patetičnom metaforom. Neokolonijalni diskurs predstavlja kopanje litijuma u Srbiji kao simbolično ubistvo zemlje. Ali, ako ćemo pravo, nije reč o ubistvu nego o – samoubistvu.

Peščanik.net, 26.07.2024.

EKOLOGIJA
LITIJUM

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun) bio je urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)