Mirza Delibašić
Mirza Delibašić

Mirza jasno vidi i hladno komentira ono što se ovdje događa. Pa, kada o Bosni – o njenom spasu i o njenoj budućnosti – govori, on nema na umu politiku, nego ljubav, ne govori on o državnim institucijama, već o, za njega, veoma precizno definiranom MI: “Ovu će zemlju spasiti ljudi čistoga srca, a ima nas dovoljno”, kaže

Poslije nastave svraćali smo u kafanu Tenis, gimnazijsko sastajalište. Na terasi su bile na rančaste plastične stolice koje se užare od sunca; na njima sjedimo, pijemo kokakolu i gledamo na redove teniskih igrališta koje razdvaja uredno njegovana živa ograda, zeleno šiblje. Ne sjećam se da li smo to pominjali, ali smo imali svijest o tome da je na jednom od tih terena igrao pionirski prvak Bosne i Hercegovine u tenisu Mirza Delibašić. Bješe u tome nekog adolescentnog ponosa zbog našeg čovjeka uspješnog tamo, u bijelom svijetu. Bilo je, naravno, i tipičnih provincijalnih rituala: Gajo, profesor fizičkog, deset minuta nas drži u vrsti poredane, u hladnoj fiskulturnoj sali, da se mrznemo, i prijeti svakome onome ko je riješio da postane vrhunski sportista da tada mora nositi barem dres viška u torbi (“Jer je na onom košu Mirza toliko trenirao da je u toku dana mijenjao nekoliko atlet-majica”, govorio je).

U Tuzli, koju ja pamtim, Mirza je bio legenda u najčistijem značenju te riječi, sa pomalo patetičnim odnosom grada prema svom heroju. Taj odnos je, na neki poseban način, veličanstven, i čistiji od sarajevske verzije legende, u kojoj je Mirza institucionaliziran putem songova o njemu, televizijskih spotova… glamura koji uz zvijezde ide. Kada je Delibašić na olimpijadi u Montrealu odbio – i u tome ostao usamljen – da raskine ugovor s Pumom zato što je Adidas ugovorom nudio petsto dolara više, i ostao u Puma patikama, u Tuzli je identifikacija sa njegovom gestom bila tolika da je još domišljena priča o tome kako je on odbio da oblači oficijelnu odjeću jugoslavenske reprezentacije, pa izašao šetati gradom u majici na kojoj piše Tuzla. Ali, to je odnos obostrane iskrenosti; puno je topline u načinu s kojim Delibašić, danas, govori o Tuzli. Sasvim je razumljiva ta toplina, možda je puki zavičajni patriotizam, ali to je ona nježnost za koju vjeruješ da ti se samo tamo, u tvojoj kafani, u nekom Tenisu, može dogoditi da, u sunčano majsko popodne, na tvoju ruku sleti bubamara.

Mirzina tuzlanska priča govori o zaboravljenom moralu. Njegov otac je bio gimnazijski profesor i dao je otkaz na svom poslu, preselio se u medicinsku školu, kada se u gimnaziju upisao njegov sin, Mirzin stariji brat, e da neko ne bi pomislio kako će se tom srednjoškolcu gledati kroz prste zbog oca profesora. Mirza je imao 13 godina kad su se u gradu pojavile samoposluge. I, sad, u skladu sa imenom tih novih prodavnica – i kao pravo dijete komunizma – uđe, napuni džepove i izađe napolje. Uvečer dolazi kući i nalazi ublijedjelu majku (“Zbog tebe nam je dolazila milicija”, kaže ona), koja ga uputi ocu. Otac leži na kauču, nudi ga da sjedne do njega na stolicu; Mirza sluti rasplet, sjeda trudeći se da bude izvan dometa očeve šake. A onda uslijedi takav šamar da je on do osamnaeste godine hljeb i druge potrepštine kupovao isključivo u granapima, preko pulta. Pet godina nije prešao vrata samoposluge.

Tako skrojenog morala, on ima otpor prema svakoj vrsti laži. A ljudi, nažalost, tako rado lažu, ne shvatajući kakve sve posljedice može imati laž (“Sve je počelo od neke male laži koja se počela uvećavati i umnožavati i tako je došlo do rata”, kaže). Mirza ne taji da je doživio delirijum tremens i kaže da svi govore o bijelim miševima koje su u tom stanju vidjeli; a to nije tako; ne vide svi isto. I to je laž. Delirijum tremens je stanje u kojem se ima puna svijest o ljudima u svojoj okolini; gledao je na zidu ekran i, oprezno, da društvo s kojim je sjedio ne navede na pogrešne zaključke, na tom je monitoru mijenjao kanale sve dok nije našao neki od filmova Sergia Leonea koje je, u to vrijeme, rado gledao.

Sa lažima prestaju prijateljstva. Bit će da je to razlog što je Mirza toliko voljen čovjek. Cijeli stol prati Kemu Montena; i Mirza Delibašić, također, nadahnuto gestikulira i pjeva pjesmu Mirza, hvala ti… Da on šuti dok traje pjesma o njemu, to bi bila obmana, ili bi to, naprosto, odavalo osobu taštu i nezanimljivu. Ovako, nema obmane. Zato je Vejn Brabender, kada se Mirzi dogodila nesreća u Italiji, već sutradan došao u bolnicu; zato je on, kada je na početku rata, uspostavljen televizijski most Sarajevo – Madrid, svoj razgovor s Kinđetom završio uplakan.

Mirzina sarajevska priča je priča o prijateljstvu. Ima tome nekoliko godina, prolazio je kroz neku depresivnu fazu, budio se rano ujutro, umorniji nego je zaspao; tako je na praznoj ulici zaustavio taksi i rekao: “Vozi kod Sultana.” Taksist mu je odgovorio da ne zna gdje je to, a on mu objasnio put i dao mu savjet koji je bio cijena te vožnje; taj savjet glasi: “Ako nekada budeš loše k’o što sam ja loš sada, odi kod Sultana. To je čovjek koji najbolje na svijetu umije da sluša.”

E, sad, kako nekome ko ima takav otpor prema svakoj vrsti laži, pada priča beogradskih medija o tome da je Mirza Delibašić mudžahedin ili da je konvojem Dječije ambasade pobjegao u Moskvu. On je u vojničkoj uniformi bio svega jedanput: nakon što je s prijateljem proveo ugodnu noć u ćaskanju, uz vino, obukli su pancirke, šljemove, zaprtili puške i pod punom ratnom opremom zakucao je na vrata Fisa. Ko je? Policija, otvaraj. Kad je ušao, na stol je stavio flašu viskija, flašu vina, raspakovao šteku i cigarete razbacao prijateljima: “Ja sam Djed Mraz.” S istom je, vjerovatno, radošću, u jedno madridsko jutro, Angelu, oružaru Reala koji je obožavao motore a mučio se sa svojim svakodnevno mu popravljajući kvarove, poklonio koverat sa novcem za novi motor. To je tipična bosanska radost u darovanju.

Mirza je Bosanac (“Moja žena je Bosanka i moje dijete je Bosanče”, kaže). Najviše njemu zahvaljujući, Bosna je – otkad je u Jugoslaviji bila – postigla svoj kulturni i politički legitimitet 1979. godine, kada je Bosna osvojila Kup evropskih šampiona. Zbog toga je prirodna, a istovremeno i fantastična, njegova odluka da, na poziv Reala da sebe i svoju porodicu iz ratnog Sarajeva evakuira za Madrid, ne otputuje. Ostao je tu, sa svojim borcima, s poštovanjem za svaki trenutak života; jedne je večeri, za kafanskim stolom, dok je – na njegov nagovor – Zlaja Arslanagić pjevušio Noćas mi se snilo, prepričavao, a zapravo homerovski recitirao svoj san iz protekle noći. O tome kako su mu, u san, došli sinovi da ga pitaju. Svaku patetičnost cijeloj situaciji je pobrisala posljednja rečenica, pitanje koje mu šestogodišnji sin postavlja: “Jelde, tata, da je situacija u Bosni – zajebana?”

Taj Mirzin lirizam, odnos prema prijateljima, ima neku antičku dimenziju; on jasno vidi i vrlo lucidno komentira ono što se ovdje događa. Kada o Bosni – o njenom spasu i o njenoj budućnosti – govori, on nema na umu politiku, već ljubav, ne govori on o državnim institucijama, već o, za njega veoma preciznom MI: “Ovu će zemlju spasiti ljudi čistog srca, a ima nas dovoljno”, kaže. Mirza je čovjek čistog srca i valjda se zbog toga ne uspijeva osjećati strano ni na jednom mjestu na Zemlji. Pitao sam ga da li se osjećao strancem u Španiji. Da, dok nije naučio jezik. Sad je, dakle, u Sarajevu. To je veoma mnogo za ovaj grad. To je veoma mnogo za ovu državu. To mnogo znači i za Tuzlu, grad koji tone i koji je pojeo svoja stepeništa, a, eto, zna da se bori.

Važno je da ovdje, sada, postoje ljudi pouzdani, oni koji u krajnjem slučaju dobijaju opklade kao Mirza Delibašić, Kinđe, koji se na Svjetskom košarkaškom prvenstvu u Moskvi, u zadnjim sekundama utakmice sa Brazilom – bacajući slobodna bacanja koja treba da odluče pobjednika – opkladio s Mokom Slavnićem u stotinu dolara da će od tri bacanja pogoditi prva dva. Tako je i bilo.

Sarajevo, Decembar 1992

BH Dani, Sjećaš li se Sarajeva, 04.04.2008.

Peščanik.net, 29.04.2008.

SARAJEVO