Fotografije čitateljki, Mina Milenković
Fotografije čitateljki, Mina Milenković

Vladimir Todorić je ovde analizirao osnovne probleme levice zapadnih demokratija. To je velika tema, pa se njegovoj analizi može još mnogo toga dodati. Ona nije uzela u obzir ogromne promene u društvenoj strukturi post-industrijskog društva, pre svega dramatično smanjenje radničke klase, koja je sada politički prepuštena desnici, dok se levica pomerila ka srednjim slojevima. To je važan faktor koji je dodatno učvrstio jak politički centar, koji je stabilizovao poredak u kome je kapital znatno oslabio rad, odnevši pobedu nad radnim slojevima društva, naročito nižim i srednjim. Ako je rodno mesto političke levice i desnice fundamentalna podela i sukob između rada i kapitala, balans između ovih dveju struktura je poslednjih decenija narušen. Otuda zaključci da više nema podele na levo i desno, jer su „svi isti“; dominira politički centar nagnut udesno, koji je i nacionalno i inter-nacionalno stabilizovao postojeći poredak ekonomske moći. Ide se i korak dalje, pa se u ekstremnoj varijanti osporava levica, kao nepotrebna i nenormalna. A ona je proizvod kapitalizma i njemu je inherentna, kao princip rektifikacije – popravljanja nepravdi koje stvara tržište. Funkcionalno gledano, kritika kapitalizma održava kapitalizam i slobodno društvo jednakih šansi, mada u praksi nikad nije bilo tako, ali se ka tom idealu težilo („od čistača cipela do milionera“). Sistem socijalnog uravnotežavanja preko državne redistribucije i definisanja javnog dobra, ublažavao je klasne sukobe. I danas je taj mehanizam na delu, mada znatno tanji nego nekada, a finansira se iz ogromnih profita koje kapital bogatih država ostvaruje u azijskim zemljama.

Komplikovanim pitanjem zašto je došlo do jačanja centra nagnutog udesno, nećemo se ovde baviti. Dovoljno je samo dodati da jak politički centar ne zaustavlja samo radikalnu levicu, već ponajviše nacionalističke i profašističke organizacije, čija snaga raste zbog permanentnog nadiranja imigranata. Naši problemi i njihovi strukturni uzroci nemaju nikakve veze sa onima u razvijenim zapadnim društvima. Oni mogu biti tek daleki eho tih zbivanja, naročito u pogledu dotoka investicija i finansijske potpore koja pristiže kandidatima za članstvo u EU. Kao slaba ekonomija, Srbija nekako opstaje kada privredni motor radi u EU; kad tamo motor stane, Srbija kolabira i ne može da se izvuče iz fiskalne i ekonomske krize. Ovdašnja privredna kriza nije povezana samo sa svetskom krizom iz 2008; ona je naše permanentno stanje, s time da je Srbija krenula samostalno u privredni ambis u devedestim, zajedno s Miloševićevim nacionalističkim ratovima sa susedima i „celim svetom“. Posle 5. oktobra pokrenut je rast, ali nedovoljan da se privreda stabilizuje. Probleme je stvarala neuspešna tranzicija, i to u svim domenima: nacionalizam i srpsko nacionalno pitanje su i danas glavna ideološka i „državna pitanja“, što ugrožava stabilan međunarodni položaj Srbije; kapitalistička i tržišna priveda nije uspela, pretvarajući se u sistemsku partijsku korupciju (klijentelizam i spregu države, partija i kapitala); fragilna demokratija se nije stabilizovala, pretvarajući se u semi-autoritarne vladavine; pravna država i nezavisne institucije nisu izgrađene već dodatno i namerno razarane.

Kada se ovo stanje i skorašnja prošlost imaju u vidu, pitanje zašto u Srbiji nema prave levice visi u vazduhu, jer u njoj nema ni pravih stranaka centra – socijaldemokratije i liberalne desnice. U Srbiji ne postoji klasična podela političkog prostora na levo i desno, kao sistemsko preformulisanje socijalnih sukoba u političku formu. Da bi ta podela nastala, potrebno je da između politike i privrede posreduje racionalna (pravna) i demokratska država, koja propisuje pravila igre, ne dozvoljavajući da se država pretvori u golo oružje bilo koje političke i vrednosne orijentacije. Ako nema tog posrednika i njegove infrastrukture – u liku pravne i demokratske države – dobijamo autoritarnu vlast, zasnovanu na monističkom shvatanju društva – jednoj veri, naciji ili ideologiji.

Nekontrolisana državna vlast s kojom je Srbija ušla u tranziciju, uspostavila je vlast nad celim društvom, i nad privatnim i državnim vlasništvom, pa ni jedno ni drugo nije bilo uspešno, jer se i u jedno i u drugo ugrađivala korumpirana partijska kasta sa svojom partijskom vojskom. Ona je učvršćivala svoju autoritarnu vlast politizacijom države, privrede, medija i javnog sektora, postavljanjem na rukovodeća mesta partijskih funkcionera i zapošljavajući članove partije u državne i lokalne organe vlasti, javna preduzeća i ustanove. Pošto je politizacija neprekidno napredovala, od jedne promene vlasti do druge, mi se još uvek nalazimo u polaznoj političkoj podeli iz devedesetih: delimo se na vlast i opoziciju. Razlika je samo u tome što je sada, pod Vučićevom vlašću, opozicija oslabila do ivice cenzusa, a mobilizacija građana gotovo presahla.

Mnogima se ne sviđa ovakvo stanje i hteli bi da dobiju jasniju političku ponudu, koja bi predstavljala alternativu postojećem sistemu vlasti. Opozicione stranke se ne percipiraju kao takve, bilo zato što su opterećene gresima kao bivša vlast, bilo zbog toga što su tek nastale i nisu uspele da se razmahnu i zadobiju ozbiljniju podršku građana. U ovoj političkoj oskudici, postavljeno je pitanje zašto nema prave leve stranke. Tačno je da radikalne, antisistemske levice nema (sem na margini), ali je pogrešno misliti da u Srbiji imamo sve druge stranke levog i desnog centra, pa sad prava levica nedostaje zato što su klasične stranke prevaziđene, jer ne predstavljaju interese prekarijata neoliberalnog kapitalizma. Ta priča ima neke, ali ne mnogo veze sa nama. Mi ne prevazilazimo ništa, već stojimo u mestu ili idemo unazad. Od kada je Milošević došao na talasu ekstremnog srpskog nacionalizma, i komunističku partiju prekrstio u socijalističku, njegova vlast ne koristi samo jednu ideologiju; on je spojio dve najjače ideološke dogme, nacionalističku i socijalističku. Taj amalgam ne mogu da sruše liberalizam i socijaldemokratija, već samo ratni poraz i totalna nacionalna i socijalna katastrofa kroz koju je prošla Srbija. Miloševića nije mogla da sruši jedna stranka neke određene ideologije, nego su to mogle biti samo udružene demokratske stranke opšte prakse. Leve i socijaldemokratske stranke su u drugim tranzicionim zemljama nastajale iz reformskih komunista, a kod nas je takve pokosio Milošević, odstranjujući Ivana Stambolića kao glavnog protivnika. Još tada je bilo odsečeno levo krilo, a i nije bilo potrebno, jer se Srbija izdavala za poslednje utvrđenje autoritarnog socijalizma, koje se brani od kapitalističke globalizacije borbom za svoju nacionalnu državu.

Glavni problem Srbije je autoritarna vlast čiji je dom srpski narod bez društva i države, koji su na čekanju dok se ne reši nacionalno pitanje. I pored nekih poboljšanja posle 5. oktobra, to se stanje nije suštinski promenilo, a sada se ponovo utvrdilo u vlasti Aleksandra Vučića i njegove lumpenske partije. Ono pak nije isto kao u Miloševićevo doba. Dok je onda ideološki amalgam stvaran spajanjem socijalističke i nacionalističke dogme, sada se kombinuju dve desničarske dogme – nacionalizam i neoliberalizam; taj novi amalgam Nebojša Popov s pravom naziva „srpski kapitalizam“. Ove dve ideologije, kao dve jake pumpe, iscrpljuju i slabe društvo, koje rapidno gubi kapacitet i motivaciju da se organizuje i brani. Samoodbrana se oslanja na već oprobani recept emigracije u razvijene zemlje, pod devizom: „Što da gradim Nemačku u Srbiji (Skadar na Bojani), kad mogu da se preselim u Nemačku“.

Vladine mere štednje, te smanjivanje plata i penzija, uz povećavanje svih poreza i dažbina, prirodno dozivaju levicu, koja bi odbacila i nacionalizam i (neo)liberalni kapitalizam. Ali, levica bilo kog tipa po pravilu traži više države i novca, a tu u našem slučaju dolazimo do paradoksa, jer je upravo država glavno uporište autoritarizma, bacanja para, nacionalizma i sistemske korupcije. Opet se potvrđuje ono što već znamo: da je ozbiljna alternativa sadašnjoj Srbiji samo ona politička snaga koja bi stvarala racionalnu, socijalno osetljivu i upristojenu demokratsku državu. I to je i glavni uslov uspešnije ekonomije i boljeg života. Sledeći je odbacivanje ideologije srpskih nacionalnih interesa, koja ne dozvoljava da se Srbija definiše kao funkcionalna i moderna država. U kontekstu ekstremnog nacionalizma, autoritarizma i populističkog desničarenja, ovakva, sređena i dobro organizovana leva opozicija socijalno-demokratske provenijencije je ono što nam najviše treba.

Rasprava o levici je legitimna i ona se odvija gotovo neprekidno, samo se u javnosti o tome ne zna mnogo. Levičarski list Republika izlazi 25 godina i još pretrajava. Žene u crnom deluju već 25 godina. Kritika neoliberalizma je u tim krugovima postala redovna rubrika. Zato mi se čini da je ova iznenadna priča o radikalnoj srpskoj levici isforsirana. Još je više takvo insistiranje da je baš radikalno leva stranka hitno potrebna Srbiji. Zašto tako mislim? Zbog toga što se takve organizacije ne prizivaju, već nastaju od dole, jer im je potrebna masovna baza iz koje bi nastale. Ovaj uslov priznaju i radikalni levičari, što se može videti na sajtu Levi samit Srbije. U Srbiji se ovaj uslov sudara s činjenicom da su niži slojevi u Srbiji duboko autoritarni i patrijarhalni, te svetlosnim godinama vrednosno udaljeni od bilo kakve progresivne i prosvećene levice. Oni su do sada bili verno biračko telo SRS i SPS, a sada Vučića i SNS. Pretendovati na to da oni budu predstavljeni na radikalno levoj platformi stvarno je nadmeno i patronizirajuće. Pa kod njih će Palma, Krka, Mrka i Velja uvek biti popularniji od Borka Stefanovića, Jove Bakića i sličnih. Ti slojevi ne mogu da budu agens bilo kakvih promena, već eventualno tihi saveznik, kad im baš dogori do nokata, kao kad je srušen Milošević.

Agens promena i progresa u Srbiji može da bude samo srednja klasa, a u okviru nje verovatno postoji izvestan broj ljudi koji podržava ideje o socijalizmu i rušenju kapitalizma. Najveći deo srednje klase hoće posao i pristojne plate, poštovanje sposobnosti i znanja (meritokratije) pri podeli radnih mesta, “preduzetnička prava”, uređen poreski sistem, sređenu državu (umesto ove korumpirane), ukidanje privilegija, poštovanje privatne svojine i građanskih prava, dobre škole i zdravstvo, fizičku i pravnu sigurnost.

Možda bi se prava, radikalna levica izborila sa svim napastima koje muče Srbiju, ali verovanje u demokratski socijalizam kao ozbiljnu alternativu i to u zemlji Srbiji, iz koje bi se svetlo širilo nadaleko, zvuči zaista salonski. I kad bi se to nekim čudom moglo dogoditi, ko će preživeti razbojništva koja svakodnevno priređuju Vučićevi lumpen-partijci i uspeti da takvo čudo dočeka? To nikako ne znači da ne treba kritikovati neoliberalizam i da ne treba udariti po vladinim merama smanjivanja plata i penzija i drugim štetnim potezima, jer znamo da to ne vodi nigde, dok korumpirana elita i njena nekompetentna država bacaju pare na sve strane i nemilice ih trpaju u sopstvene džepove.

Peščanik.net, 30.06.2015.

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)