Veliki vojvoda još je pogledom sumašedšeg streljao velegradske prolaznike koji su upirali prst u njega tumačeći sitnoj dečici da je čika s kokardom izvesno bolestan, te mu se ne treba smejati (o, da, sad krvavo dobro i mi to znamo), kad je jedan pometeni dugajlija, gotovo ispustivši pravnička skripta, prišao bulumenti u masnim jagnjećim šubarama da sasluša reči koje će mu promeniti život, napuniti glavu idejama, a džepove nečim mnogo opipljivijim od izglodanih studentskih olovaka.

Mladić je i inače vodio dvostruki život, njegova duša bila je meki vosak za utiskivanje svakojaština. Tokom nedelje bubao je zakone, a vikendom, zakukuljen u crveno – beli šal, odvaljivao betonske tribine stadiona da što pre razbije koju, već tada mrsku, hrvatsku navijačku glavu. Klicao je kralju Petru i Deji Geniju (zbog ovog poslednjeg živ se ojeo kad je Crna Gora prigrabila nezavisnost), urlao u slavu čiča Draže, junio na bajonete ispoljavajući hrabrost koja će mu, godinama kasnije, umalo dohakati dok bude leđnim perajama dočekivao pendreke Dačićevih domobrana.

Tu prvu brazdu agresivnosti sačuvaće do danas, vešto je kombinujući sa slinavom pojavom čoveka koji je rođen povređen, kome su se već babice smejale u brk umusan mlekom, šikanirale ga i uvrtale mu ušesa. Da, umeo je on po neprijateljima (od njegovog daha nicali su kao pečurke) raspaliti i bojevom municijom fraza, ali to je uvek činio duševno, sa suzama u oku! Kad su makedonske vlasti onomad kinjile vladiku Jovana, pokazao je (figurativno) i svoju muškost preteći tadašnjim vrhovnicima Borisu, Koštunjavom i Vuku da će ih ošišati na nularicu, a ovom potonjem obećav i brijanje na suvo.

Počeo je, ugledavši se na majku, kao novinar paljanskog šumskog TV klozeta. Uskoro je pružio krake da se uvuče u domicilnu skupštinsku klupu kao najmladja uzdanica Šešeljeve momčadi, gde je, budući retka intelektualna biljčica, zalivan pažnjom i tapšan po kotiledonima. Skupština će postati njegova druga (gotovo večna) kuća sve do najnovijih naprsnuća radikalnog krčaga. Već 1997. direktor je hale „Pinki“ u Zemunu, a iz tog doba vuče se rep afere oko poslovnog prostora, te čičak u njemu vezan za oglas u „Velikoj Srbiji“ da ponovo radi bazen koji je plaćen (oglas, a ne bazen) paprenih 30.000 rajhsmaraka. No, to su smešne sume kad se premere sa drakonskim kaznama koje je iz svog zakonskog ćitapa ovaj šiparički ustreptali ministar informisanja u horor–vladi Mirka Marjanovića odmeravao nezavisnim medijima sve čuvajući podsvest građana na koju su tiskane laži „suptilno i opasno“ delovale.

Ipak, on će ovo popečiteljstvo verovatno pamtiti po zabaštinjenoj skromnoj stančini od preko 100 kvadrata u koju se smestio. A.V. je više voleo da ispostavlja račune (u Šešeljevom stilu – do poslednje kapi tuđe krvi) nego da ih plaća, pa su ga povodom nekih zaturenih telefonskih cehova ganjali iz pošte a on se pravdao da ne postiže sve poplaćati jerbo je poslanička crkavica, kao što znamo, itekako bedna.

Tih godina, A.V.-a je bivalo svugde: podmetao je glavu gde drugi ne bi ni stražnjicu, pseće verno pratio vojvodu, škropio mlazom svoje nacionalističke ideologije svaki žbun, šenio po potrebi, kidisao kad ga se nahuška, za svoju odanost tražeći samo šašoljenje između ušiju ili svežu kost (ispalu iz hladnjače, provirelu iz plitko kopane rake) za oštrenje očnjaka. Gde god se vojvoda,  utegnut u preusku uniformu nedostojnu državničke stomačine, zaputio da dune i vatru sune, oko cokula usirenih krvlju motao mu se ovaj dragi, slinavi četvoronožac. Režao je na sve nesrpsko što je usudilo da se rodi i razmnožava, merkao nesoj da u njemu ugrizom grčevito sastavi zubalo. Drugi džukci su dolazili i odlazili, a on je uvek bio tu i veselo mahao repom kad bi škvadra krenula dalje odnoseći mir, iluzije i belu tehniku, a ostavljajući lažne nade i zarđale kašike u praznim manjerkama.

Uživao je u svojoj popularnosti, nadimao se osećajući kako izaziva  strah i divljenje, propinjao na prste da ispadne značajniji i veći. A samo on je znao koliko malo toga ima; premalo toga u njemu. Dok je katančio protivnike, morbidnim doskočicama parafirao spiskove za odstrel, optuživao otporaše da su naslednici Maksa Luburića, ćaskao o pitanjima rase s Le Penom, otirao bolesnički znoj sa Šešeljevog čela dok je ovaj mlatio pištoljem, tražio najopakiji izraz da prokune, zapljune i ponizi svoje protivnike – mladunac je osećao nadnaravno uzbuđenje što se, evo, baš pred njim i njim samim u negovanim kicoškim dlanovima rađa istorija, krvava šaka vlažnog mesa i kože koja počinje da kmeči. Ali, ta nova istorija iz klanice neće postati nikakva učiteljica života već, kako to reče Кiš, „krik, bes i mrmljanje jednog idiota.“

Bežeći od ove naslućene istine (jer dečko i nije tako glup) – letao je po TV prčvarnicama, pevao uz balalajku, naslanjao glavu na grudi pevaljki (Karleušin omiljeni političar, heej, malo li je to), duvao u diple nacionalizma, mahao rupčićem s crvenim tufnama tenkovima koji su brekteći nosili srpski barjak da ga usade na Peristilu… Podlegao je vrtoglavici, nije dozvoljavao da izgubi svežinu svojih neuroza i histerija. Uporno je stvarao svet po svojoj meri, samozadovoljan njegovom mesožderskom dovršenošću. Na protivnike je krlještio očima kao divlji kokot, dokazivao svima da je „drčnost nemirenje sa svojim formatom“, pa zatim, kad se čovek najmanje nada, klizao u plačevnost, kukanje i jal. I retko ko je tih godina, kako već reče jedno britko novinarsko perce – „tako uporno i brutalno kao Vučić iskušavao ljudskost u svakome od nas.“

A onda je vetar nekako zaljuljao ovaj kukurek iz pukotine novobeogradskog asfalta i on se, naprečac, zablenuo u grad. Bila je to ljubav na prvi pogled, doduše ne obostrana, ali ko mari, poželeo je cvet – zanovet da prestonicu opije mirisom, bude bunika promene, njen fantom slobode, da je povede…ravno do dna!!! U duhu svog bezmernog poštovanja ženskog roda (‘Ženo, kad postanem predsednik neke zemlje koju ne volimo previše, onda ću te slušati, kako bismo je uništili.’), obećao je da će „Njujork na Balkanu“ biti lep kao Beograđanke, dočim će on lično raniti pre petlova da proveri da li su autobusi krmeljavi, ulice naglancane, svaki opušak sklonjen, Dunav i Sava pravilno temperirani, pećnice pekara dobro podmazane.

Ako pobedi, najavio je i zgradu opere za uzdarje (zamislite samo taj repertoar – „Čedo s onog svijeta“, „ Čarobna kama“, „Serijski berberin“…) Takođe, izvesno je Aca imao nameru lišiti Beograđane nametljivog prisustva kulture. Možda je baš zato, uz pomoć svojih restauratora mržnje, iz Stare kapetanije izbacio biblioteku staru tričavih 175 godina, a deo zgrade iznajmio politički podobnom kafedžiji kod koga je sa belosvetskim gladnicama često svraćao na čuvenu “četničku pljeskavicu” s krstom i četiri mesna ocila. Magistrat, čiju su zgradu radikali bezecovali za naredne tri decenije po vreloj ceni od 50 evra mesečno, renoviran je i namalan u duhu radikalske estetike, a u dvorištu (gde su nađene rimske iskopine) posađen je tržni centar.

U XXI veku u kome svi (osim Koštunice) živimo -„dovoljno je da ostanete bez doručka, pa da postanete nepredvidljivi“. Vučiću se desilo nešto mnogo gore: jednog jutra ovaj idol ravnih tabana se budi i namreškanim čulima shvata da mora prelomiti kako će, s kim i kuda dalje. Oseća da se sredio otpozadi, meškolji se u punim pelenama, a boji se da ga ne uhvate, jer je već veliki dečko za takve nemirisne incidente. Počinje da drhti pred vlastitom senkom, shvata kako je lako postati magarac. I to ne ono beslovesno ušato, tvrdoglavo, pa samim tim i simpatično čeljade, već Buridanov magarac koji gleda na dva plasta sena, neodlučan i zbunjen. Na jednom plastu sedi vojvoda, drago laprdalo, vrač–trovač, vruć krompir (usput i isklijao) koji ne treba nikom, a na drugom, sređen za daću, ukočen  kao proštac – striček Toma širi ćebe sigurnosti da zagrne zblanutog magu.

I šta će ludo dete drugo, osim da brizne u plač, prekrije se ćebetom i zaćuti, svestan da će njegov muk izazvati smrtonosne spirale u nedopečenim mozgovima bivših saboraca.  Ali, A.V. je već izvikani autoritet polusveta desnice i nema prava da se osami u svom strahu. Pokušava da se ućuška u erektivne snove gde je sve kao nekad: pobede se s lakoćom pretvaraju u kiselinu vlasti koja nagriza fondove, radikalke se roje oko nasmejanog Ace, partneri ne vrdaju kad daju besu, granice se (kao i veselje) šire na sve strane, balije i ustaše padaju snopljem… Ali buđenje je drugačije kodirano, i golać Aca se, budući utronjan, odlučuje na samoostrakizam, rešen da uvuče rogove i odsluzavi iz politike. Pa čak ni za taj potez, gotovo muški, nije imao dovoljno petlje. Nešto ga je, avaj, teralo nazad…

Kako god da okrene, nije mu lako: uvek je bio mali od palube sapet pridikama svog Čaruge. Pocupkivao je čekajući da zaveže neki mrtvi politički čvor, pritegne omču oko izdajničkog vrata, raširi crni barjak na jarbolu. Naviknut da se ne istura previše, nije više znao čak ni da li će se kao predvodnik nametnuti bašibozluku preostalom uz Šešelja, ili će večito ostati gensek, mlađi referent na poslovima genocida, tek „prilježni šegrt Hlapić srpskog fašističkog pokreta“(termin – T.P), potreban da uvede trubače u izborni štab, proveri da li je vo dobro pečen, podeli letke s vođinim kezom i ostane svestan da ga je partija stvorila i da može svakog časa da ga ubaci u WC šolju…A,  već bi se našao neko da povuče vodu!

I taman kad je, ipak naslonivši glavu na Tomino rame, pomislio: „Kako smo ga derali, nije toliko ni krvavo“, desilo se nešto što će našeg junaka dotući. Bivši plačidruzi su mu prineli ogledalo u kome je zabezeknut ugledao odraz sopstvenih mana. Uzalud je pred takvim zrcalom stajao, pokušavao s lica sprati pečat izvitoperenog karaktera, prevrtao svoje posudice ne bi li pronašao baš onaj komadić sapuna kojim su demonstranti uz povike „operi svoje krvave ruke“ gađali Šešelja. Nije bilo pomoći, morbidna retorika otrovnih i neopranih jezika punih baruta vratila se kući. Pokazalo se tačnim da „niko ne može poznati u tuđim ustima svoje razloge i krivice, kao što niko ne poznaje svoj glas na magnetofonskoj traci“.

Mali Aca je stao, nespreman da poveruje da su se baš protiv njega okrenuli ti prokleti mehanizmi mržnje, pogledi u kojima je dovoljno prezira za genocid nekog manjeg naroda. I premda Kami kaže da je „i na optuženičkoj klupi ugodno slušati šta govore o tebi“, AV-a su slomile optužbe da je šizofrenik, razmetljivi gavan, lopov sitnih interesa i čovek koga treba zatrti u hodu.

Sad mu te brutalne uvrede, kletve i psovke koje je, dok su odapinjane ka drugima, pratio (i izgovarao) s oduševljenim osmehom, kopaju po mozgu kao zubarska bušilica. Sve ono što je bilo tako slatko dok je zajedno činjeno sad je bedno, kora od banane koja se našla i na Acinom putu pre nego što je poljubio patos. I on se čudi kako je mogao ne primećivati taj primitivizam. „Oni su sve ono što ti i ja nismo, pa još gore od toga“, panično dovikuje satrapu Tomi, koji se samo nadmoćno smeje, budući da u glavi ima nešto kvalitetnijeg espapa od bolesne fasciniranosti sobom.

I Vučić je bio nadomak spoznaje da je kada u kojoj se godinama brčkao okružen svojim gumenim patkicama (ajd, dobro, bojnim brodovima) i u koju je s uživanjem potapao sve one koji bi se usudili da mu baš to kažu – zapravo moralni brlog pun žabokrečine, taloga, krvi i prljavštine.

Kažem, bio je… Da li se isplati onda verovati da će se naprednjačka kamarila promeniti, upristojiti, obrisati krvave tragove s brade, zalizati da se svidi, kao alkoholičar kad se rastrezni, pa pretera u lickanju? Da li su Toma i njegov posinak došli do izgubljenog ključa odgovornosti za izlanutu reč, shvatili da je našoj političkoj zbilji potreban vod dobro obučenih psihijatara koji bi redom navlačili bele košulje s predugim rukavima (hajde, nek bude i sa Šešeljevim likom)?

Ne, naivni moji, od toga nema ništa… Oni bi da tankim slojem kreča prikriju masni katran rasističkih doskočica iz prošlosti na kojima su kao političari odrasli, ali tako da pažljivom oku te zapovesti mržnje ostanu čitljive. Dobro, neće Vučić doduše voditi svoje horde na Split i Makarsku (možda će čak i letovati tamo, pozivajući se na prijateljstva s Bed Blu Bojsima), ali će i dalje nešto u njemu da se usija pri pomisli da san dozivan u Šešeljevom zaštitničkom krilu nije lipsao, te se smrad koji izbija iz njega može oduvati ako se napravi promaja od par naučenih fraza o modernosti nove stranke…Dosetiće se Aca da se guzicom nikad ne zatvaraju vrata, da nijedna priča nije ispričana do kraja, i da se handžari ideja izvlače i iz skorenih futrola. Da je ovaj mladi luzer čitao Šekspira (a nije, nije se stiglo od Dobrice i njegovih tomova jada) mogao bi, u to ime, citirati kralja Lira: „Ima mnogo čega u utrobi vremena što čeka porođaj.“

   
Peščanik.net, 09.11.2008.