Foto: Peščanik
Beograd, 19.1.2025, foto: Peščanik

Kako se meri obustava rada? Pa, zavisi ko meri. Iz nezavisnog sindikata nastavnika kažu da je preko 55 odsto škola stalo u ponedeljak. U Beogradu čak preko 80 odsto svih škola, a 90 odsto gimnazija. Ministarka prosvete ima drugačije podatke. Ona kaže, prvo, da samo (ej, samo!) 20 odsto škola nije radilo juče. Da bi kasnije rekla da je čak 90 odsto škola radilo. Vučić, pak, iz dalekog Davosa gde ugovara kupovinu tri (ej, tri!) leteća automobila kaže da je 77 odsto škola radilo, a među onih 22 odsto čak njih 12 odsto malo je radilo a malo nije. Neko očito laže. Što da ne, možda i svi lažu. Nebitno je ovde ko govori istinu.

Evo šta je bitno – sasvim sigurno neke škole nisu radile i sasvim sigurno tih škola nije bilo manje od 10 odsto, a verovatno ih je bilo i (mnogo) više od 20 odsto. Bitno je takođe da na 20 odsto škola u totalnom štrajku (drugo ime za obustavu rada u prosveti), ministarka i njen šef Vučić ležerno odmahuju rukom – nije to ništa, kažu. Samo što ne proglase pobedu. Pobedu nad kim, zaista? Hajde da vidimo, ako se nađemo na 20 odsto, šta to u stvari znači. U Srbiji ima preko 100 hiljada nastavnika. Ima i preko 700 hiljada đaka u osnovnim i srednjim školama. Ako ih 20 odsto nije radilo, to je preko 20 hiljada nastavnika i preko 100 hiljada dece. Ma, koga briga – kažu ministarka i Vučić – pobedili smo.

A zapravo, stvari po ministarku i Vučića u školama stoje još gore. Ministarka procente računa prema broju škola. U Srbiji ih ima preko 1.700. Od tih 1.700, tvrdi ministarka, njih preko 300 bilo je u nekakvoj obustavi, totalnoj ili delimičnoj, računa Vučić. A šta u stvari znamo: u Novom Sadu, Beogradu, Kragujevcu, Čačku, Nišu, Užicu… većina škola je stalo. Znamo još i da su u tim gradovima škole veće, sa više nastavnika i dece nego u drugim mestima, onda tih 20 procenata škola zapravo znači mnogo veći postotak nastavnika i dece u potpunoj blokadi. Ministarka ne mari. Ona ne koristi brojeve da bi dala tačne podatke, već da bi stvarala lažne slike. Nju zanima privid, a ne stvarni nastavnici i živa deca.

Kako su ministarka i Vučić brojali škole u obustavi rada, tako su takozvani reprezentativni sindikati brojali ko je za predlog vlade a ko za obustavu rada. Pa su manjinu za predlog izračunali kao većinu, a većinu za obustavu predstavili kao manjinu. Umesto da broje glasove, brojali su odbore, gradove… šta god. I lagali besomučno, kao što su slagali i da je ponuda ministarstva tačno ono što su sindikati i nastavnici tražili. Nije i ne može biti. To smo već objasnili više puta. Nema razloga da objašnjavamo ponovo, jer više nije ni bitno. Ovde se više ne radi o zahtevima. Tupava ministarka prosvete, sa još glupljim predsednikom vlade i svojim šefom Vučićem saterali su nastavnike u ćošak.

I nastavnici iz tog ćoška sada izlaze kako se jedino može – po svaku cenu. Jer, evo šta se pokazalo, uprkos svim pretnjama, veliki broj nastavnika odlučio se za totalni štrajk. Time su zalepili šamar svojim sindikalnim predstavnicima, samoj ministarki i predsedniku vlade, te Vučiću. Naprosto su pokazali da se ne plaše. A onda se, u drugom koraku, pokazalo da i nemaju čega da se plaše. Pretnju inspekcijama fino su razgolitile dve inspektorke iz Zrenjanina. One kažu, ako primenimo uputstvo, moramo da tražimo otkaz za nastavnike u obustavi rada, a ako ih sve otpustimo, moramo, po zakonu, da ugasimo školu. Inspektorke jedino greše jer veruju da bi ministarka imala problem s tim da se pogase škole u Srbiju.

Jer, da ponovimo, šta nju kao ministarku prosvete briga ima li ili nema škola u Srbiji. Za nju su škole čisti višak i treba ih pregaziti da ne postoje, ako prave problem njenom šefu. I pošto je to tako, i pošto je to ministarka jasno dala nastavnicima do znanja, nastavnici su odgovorili na jedini mogući način – spremili su i kovertirali svoje ostavke. Barem u dve beogradske gimnazije, celi kolektivi su se obavezali da će napustiti svoju školu ako samo jedan od nastavnika u njima dobije otkaz. E pa sad, hajmo ministarka, predsedniče vlade i Vučiću – pretite i zastrašujte, ako imate koga.

Što se inspekcija po školama tiče, ima se još mnogo toga reći o njima. Recimo, kako to da nigde drugde nema inspekcija, niti se njima preti, nego jedino u školama gde se govori da će potencijalno pljuštati otkazi? Gde su bile inspekcije na novosadskoj železničkoj stanici, recimo? Nijedan jedini otkaz još nije stigao u vezi sa nesrećom na toj stanici. A za nastavnike, otkazi se potežu kao od šale, pa makar reč bila i o stotinama otkaza. Kako su to nenamerne ali ipak ubice s novosadske železničke stanice abolirane od odgovornosti, a nastavnici u školama treba skupo da plate… šta tačno? To što hoće da budu dostojanstvena i čestita ljudska bića?

Iz kog god ugla da se gleda, i sa koje god strane, lepo se vidi da u domaćoj prosveti trenutno imamo haos. Šljam na vlasti rešio je da zakine nastavnike za ono što im je već obećao i potpisao da će im dati. Nastavnici se pobunili, i onda je krenula totalna destrukcija. Režim je, da bi na nastavnicima uštedeo zaista bedne pare, prvo uništio njihove sindikate, u pokušaju da ih zloupotrebi i preko njih disciplinuje nastavnike. Sad više nemamo sindikate, nego niz posebnih škola i okruga u kojima se nastavnici samoorganizuju i pružaju otpor. Prosvetna gerila – to smo dobili. U najboljem, partizanskom smislu te reči. Samo, to nisu nastavnici hteli, u to ih je gurnula tupava ministarka.

I umesto da sad ministarka, predsednik vlade, Vučić stanu, vrate se više koraka unazad, povuku pretnje i zaista prihvate sve zahteve nastavnika i daju im i više od toga, oni – ministarka, predsednik vlade i Vučić, dakle – prete inspekcijama. Videli smo, jedini rezultat inspekcija, ako zaista urade posao prema uputstvu iz ministarstva, biće gašenje škola širom Srbije, i to pre svega u gradovima. Ministarki bi bilo pametnije da povuče inspekcije i da bar zna gde može da nađe nastavnike i đake, jednom kada se opameti i odluči da se ponaša razumno. Ali, nema ona pamet za to. Pa bi lako moglo da se desi, kada se pogase škole, da dobijemo paralelni obrazovni sistem, nešto kao ilegalni pokret nastavnika i učenika, uz veliku podršku roditelja, za oslobođenje srpske prosvete od idiotske vlasti.

Što se mene tiče, to bi bio najbolji scenario i verovatno jedan od efikasnijih načina da se obnovi domaće obrazovanje i postavi na solidnije pedagoške temelje. Hoću da kažem, režim je tako loše postupao sa nastavnicima, da od ove tačke nadalje, šta god da nastavnici urade u pružanju otpora pogubnim obrazovnim politikama vlasti – mogu, zajedno sa svojim učenicima, biti samo na čistom dobitku.

Peščanik.net, 21.01.2025.

NADSTREŠNICA
RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun) bio je urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)