Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Na severoistoku Amerike sam na nekoj priredbi izviđača udahnula pravi, nefiltrirani američki duh: uniformisani dečaci su recitovali američku zakletvu ispod džinovske zastave, molili se neodređenom američkom bogu, zahvaljivali se za ovo i ono i tražili još snage i zaštite. Onda su odrecitovali izviđačku zakletvu: da će pomagati, biti iskreni, verni i… veseli.

Kao filozofkinja pod uticajem Fridriha Ničea, veselost sam oduvek zamišljala kao bolešljivo dete iz neobaveznog susreta stoicizma i hrišćanstva. Međutim, te večeri sam shvatila da je veselost britansko siroče, prošvercovano u SAD početkom 20. veka, koje se sada hrani savremenim američkim kičom. Ima ga svuda: po ukrasnim jastučićima, šoljama za kafu i papučama. Veselost je duboko ukorenjena u američkom tlu, pa je i jadni izviđači smatraju velikom vrlinom.

Stari Grci su imenovali četiri vrline: odmerenost, mudrost, hrabrost i pravednost. Aristotel tu ima šta da doda, ali ne pominje veselost. Grčki filozofi su izgleda manje marili za osećanja, a više za dela. Aristotel je rekao da bi bilo idealno da se osećamo dobro dok činimo dobro, ali zadovoljstvo nije smatrao nužnim sastojkom dobrih dela. Delanje u vrlini znači balansiranje između preterivanja i manjkavosti. Da bi se postigla ta sredina treba se otarasiti svega suvišnog. To je teško, ali ako treba da se bira između dobrog osećaja uz loše delo ili lošeg osećaja uz dobro delo, Aristotel nalaže ovo drugo. On je razumeo da je osećanja teško kontrolisati, ponekad nemoguće, ali je znao da dobra dela u principu izazivaju pozitivna osećanja. Dok čekamo da se ona pojave, Aristotel nas poziva da radimo na svojoj umerenosti, mudrosti, hrabrosti i pravdenosti. Ali nigde ne preporučuje da se pritom smeškamo.

Starorimski stoici su učinili pomak ka propisivanju veselosti kada su preporučili obraćanje pažnje na osećanja. Verovali su u čovekovu kontrolu na svojim stavovima, ali čak ni oni nisu glorifikovali veselost, uprkos podmetanjima američkih prevodilaca. Na primer, Marko Aurelije u svojim Meditacijama savetuje sebi da bude εὔνους što bukvalno znači „dobrouman“. U Škotskoj su Frensis Hačinson i Džejms Mur 1742. to preveli na engleski kao „dobronameran“, da bi britanski prevodilac Džordž Long 1862. to preveo kao „benevolentan“; onda se 1916. prevod vratio na „dobronameran“ pod uticajem još jednog britanskog prevodioca, Č.R. Hejnsa. A onda je Gregori Hejz iz Indijanopolisa 2003. εὔνους preveo kao „veselost“. Možda je Hejz bio izviđač. Ili hrišćanin. Ili i jedno i drugo.

***

Stoičkom spisku vrlina hrišćani su dodali veru, nadu i ljubav. One su dar od boga, za razliku od strpljenja i pravednosti koje možemo postići sami. Vera je uverenje da je s bogom sve moguće; nada je testiranje tog uverenja u realnom vremenu; a ljubav je spremnost na to da je ovo uverenje pogrešno. Tako je vrlinama pridodat emotivni sastojak, ali Isus nije tražio veselo raspoloženje. Najdalje je otišao kada je svojim učenicima rekao da ne bi trebalo da su toliko snuždeni dok poste. Pavle je bio nešto bliži tome kad je objavio da „bog ljubi onoga koji dragovoljno daje“.1 Ali na izvornom grčkom to nije baš izviđačka definicija veselosti, već više zvuči kao „bog voli kada daješ, a da niko ne mora da te nagovara na to“. Pavle je rekao i da bi hrišćani trebalo da postupaju „bez vike i premišljanja“.2 Ovaj tok promene stavova od stoika ka hrišćanima omogućio je istorijsku scenografiju za izviđačku zakletvu u SAD.

Savremeni svetski pokret izviđača začeo je 1908. britanski poručnik Robert Baden-Pauel, koji je hteo da usadi dobre stare hrišćanske vrednosti u britanske dečake. Vedrina i druge novokomponovane vrline ubrzo su obišle svet, da bi u Ameriku stigle 1916. Na kraju će udruženje izviđača u Britaniji odustati od njih: prema novoj zakletvi, oni više ne moraju da budu veseli, iako je to prvo bila njihova ideja. Brisanje obavezne vedrine odražava savremenu britansku kulturu, kao što njeno uterivanje u SAD odražava našu, američku.

Američki izviđači povezuju vedrinu sa pozitivnošću: izviđač treba da „traži vedru stranu života. Veselo izvršavaj zadatke koje dobijaš. Pokušaj da pomogneš drugima da budu srećni“. Umesto da gunđa dok dirinči, veseli izviđač neguje razdragani stav. On će „ugrabiti priliku“ koju drugi propuštaju i uživaće u teškim zadacima. Konačno, dobar izviđač veruje da je vedrina zarazna i da se širi na druge.

Nije čudo da su to prihvatili ne samo izviđači već i šira američka kultura: SAD je mešavina hrišćanstva, stoicizma, kognitivno-bihejvioralne terapije, kapitalizma i budizma, a svaki od ovih vrednosnih sistema, u manjoj ili većoj meri, smatra da smo mi odgovorni za svoje stavove i, konačno, za svoju sreću. Letimičan pogled na odeljak sa knjigama za samopomoć u bilo kojoj američkoj knjižari ukazuje da mnogi Amerikanci očajno pokušavaju da se prebace na vedriju stranu. Malo je tekstova o prihvatanju bednih životnih uslova. Knjige o učenju optimizma donose milione svojim autorima. Govore nam da je pozitivnost ključ za sreću, dok je veselost ključ za pozitivnost. Žila kucavica američke ekonomije pumpa optimizam, pozitivnost i veselost, dok usisava američke dolare naivno uložene u šeme za brzo bogaćenje zasnovane na vedrim emocijama.

Sokrat je u pravu kada u Gozbi kaže da nas privlači ono što nismo, a psiholozi koji stoje iza proizvodnje i marketinga znaju bolje od nas koliko su anksioznost, depresija i nespokojstvo sveprisutni u Americi. Mnogi od nas koji nismo veseli po prirodi, trpimo pritisak preovlađujućeg uverenja da smo samo mi odgovorni za svoju sreću. Pogledajte izloge u bilo kom gradu srednje klase i otkrićete potrošačku kulturu koja se očajnički trudi da se uskladi sa izrekom „Misli kao proton: uvek pozitivno!“ Prodavnice su prepune podsetnika na to koliko bismo bili srećni kad bismo samo poslušali svoje kič šolje sa pseudofilozofskim porukama kao što su „Stalna vedrina je znak mudrosti“. Jedino što šolje nemaju pojma o vedrini i mudrosti, ni o njihovoj vezi sa srećom. Pogledajte Dansku: Danci nisu naročito veseli ali, ako je verovati statistikama, srećniji su od većine. Bila sam u Danskoj i ona nije zatrpana porukama „samo mirno i fokusirano na veselost“.

Ako je nekome potrebno reći da bude veseo, znači da se on ne oseća tako. Divna je vedrina koja se spontano oseća i slobodno širi, ali to nije vrlina, kao što ni hrabrost nema smisla bez straha. Aristotel je zahtevao da delo vrline bude nezavisno, a ponekad i suprotno našim osećanjima. Drugim rečima, postupak mora biti nameran da bi se računao kao vrlina.

Baden-Pauel je to znao pa je 1908. podsetio svoje izviđače da, kada im se desi nešto neprijatno, „treba sebe da primorate da se odmah osmehnete i počnete da zviždućete neku melodiju, pa ćete biti dobro. Izviđač ide s osmehom i zvižduće. To uveseljava i njega i druge, naročito u vremenima opasnosti, jer je on uvek bodar“.

Reči Baden-Pauela bile su dovoljno jake da prinude čitavu generaciju dečaka da se pretvaraju da je život dobar i kada to nije. Zagovornici veselosti još uvek misle da je ta šarada vrlina. Neobuzdana vera u dobro raspoloženje nalazi se u mnogim poslovicama: „Med hvata više muva“, „Misli na nešto lepo“, „Život je dobar“, „Udri brigu na veselje“ i „Smeh je najbolji lek“. Sve su to varijacije na Baden-Pauelovu temu prisilne vedrine. „Ljubazno iz Minesote / Minnesota nice“ odražava tu uvrnutu posvećenost američkog Srednjeg Zapada pozitivnom stavu po svaku cenu.

***

Postoji temeljna razlika između praktikovanja grčkih vrlina strpljenja, pravednosti ili hrabrosti, i upražnjavanja američke vrline veselosti koja se graniči sa psihozom. Strpljenje od nas traži da promenimo ponašanje, a ne da se osećamo drugačije niti da se pretvaramo da se osećamo drugačije. Istini za volju, Aristotel je verovao da bi nas praktikovanje strpljenja vremenom prirodno učinilo strpljivijima, ali on ne preporučuje pretvaranje. Možemo se ponašati strpljivo, a da osećamo nestrpljenje i to nije laž. Ali kada se pretvaramo da smo veseli, poručujemo da se osećamo dobro iako to nije istina. Otud idu i usklici sa iritantnih majica i kecelja: „Osmehni se! Sreća ti odlično stoji!“

Veselost kao vrlina – à la izviđačka zakletva – umesto spontanog osećaja je obmana. To nije postupak, ali jeste čin. Ima smisla zviždukati dok radite, ali primoravati sebe na osmeh je obično laganje ljudi oko sebe. Kada se primeni na emocije, poruka „pretvaraj se dok ne postane stvarno“ ima brutalne posledice. Kao pokušaj da se okolina zavara da pomisli da ste dobro raspoloženi, veselost je daleko od vrline. To je porok i ukazuje na nedostatak poverenja. Previše poverenja je naivnost i porok je preterivanja. Ali veselost je podjednako loša. Ona poručuje da nemamo poverenja u druge da im saopštimo svoja najteža osećanja, da mislimo da nisu dovoljno odgovorni da podnesu naš unutrašnji život. Prinudna veselost je poricanje života. Svoja iskustva proživljavamo na razne načine, a ako se nateramo na osmeh tokom onih teških, to znači da ne živimo iskreno. Možda želimo da isključimo pojedine ljude iz svojih osetljivih stanja, ali veselost je porok jednakih šansi – on drži izvan domašaja čak i one koje volimo. Svako kome serviramo veselu verziju sebe, neće videti istinske nas.

Veselost takođe nehotice poriče hrišćansku vrlinu vere. Ona poručuje: ti ne možeš da podneseš moja osećanja, ali ja ti ne dozvoljavam ni da pokušaš. Budući da se oslanja na sigurnost da će nas drugi razočarati, veselost je bez vere. Poriče joj mogućnost. U stvarnom životu, ljudi će nas verovatno razočarati. Ako im pokažemo kako se stvarno osećamo, verovatno će nas izneveriti. Imajući u vidu važnost veselosti u Americi, one ugrađene u izviđačku zakletvu, nije ni čudo što nas izneveravaju. Čak je i neuspešan pokušaj saosećanja bolji od oduzimanja šanse za neuspeh. To bi bio stav protiv veselosti, ali za vrlinu: očekuj da će drugi izneveriti, ali im daj šansu. Takođe, priznaj i kad neko tebi pruža priliku da ga izneveriš. Ranjivost je i rizik i dar.

Toj novoj vrlini možemo dati staro ime – poštenje. Umesto osmeha, bolje je da nađemo snage za svoj prirodan izraz – onaj koji je Mister Fred Rodžers zvao „najbolja vrsta izraza“. Nositi svoj prirodan izraz lica bi bio znak da kažemo da umesto ne životnim mukama, tuzi, anksioznosti, bolesti, patnji, depresiji, usamljenosti i besu, svim takozvanim negativnim osećanjima. Potvrda da je život težak može olakšati mrštenje ili grč ili plakanje. Zauzvrat, odobrenje da izrazimo negativno osećanje može olakšati razgovor, iskreno razmatranje teškoća. Naše novo ranjivo biće bi onda videlo ranjivost ljudi oko nas. Ta razmena fragilnosti bi mogla biti ključna za empatiju. Ako se dogovorimo da prestanemo da traćimo emotivnu energiju na maskiranje našeg razočarenja veselošću, postali bismo slobodni da razumemo tugu drugih ljudi. Španski filozof Migel de Unamuno smatrao je da je razmena izraza bola između dvoje ljudi ono što presudno izjednačava čovečanstvo. Verovao je da se u ruševinama stvaraju dublje veze nego u blagostanju.

Ali, duboke veze imaju cenu. Veselost nije samo američki fenomen, ali je ovde ugrađen u identitet nacije kao nepobedivost, i možda nismo spremni da je se rešimo. Amerikanci bi prvo morali odustanu od ideje da je sreća stvar stava. To prkosi ne samo istoriji izviđača, već i vladajućoj slici samoostvarenog Amerikanca, pojedinca koji drži glavu uspravno i nikad ne dozvoljava da drugi vide njegovu muku. Taj narativ je bio suštinski za rađanje Amerike i ugrađen je u njen status supersile.

Odustajanje od veselosti bi značilo izlaganje riziku da se kaže da smo obični, ljudski, smrtni. Međutim, ako bismo naučili da saučestvujemo u jadu drugih, ne pokušavajući da ih oraspoložimo, pa ako bi oni to još mogli da nam uzvrate, bila bi to šansa za istinsko bratstvo, ono na koje Aristotel misli kada kaže da treba da živimo sa svojim prijateljima. Ono za kojim žude izviđači, na koje je Baden-Pauel mislio da će razviti kada nam je propisao veselost. Duboka ljudska povezanost i zajedništvo – drugim rečima, ljubav – nema koristi od prisilne veselosti uz lažne izraze lica. Ako želimo bolje da volimo, da tražimo istinsku sreću i prijateljstvo, vreme je za gajenje čestitosti umesto veselosti.

Mariana Alessandri, Aeon, 02.05.2019.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 06.09.2019.


________________

  1. Druga poslanica Korinćanima, 9:7; prevod prema Vuku St. Karadžiću. Engleska verzija ovde zaista kaže „God loves a cheerful giver“, ali je Karadžićev izbor bliži značenju izvorne grčke reči ἱλαρός (prim.prev).
  2. Poslanica Filibljanima, 2:14; prevod prema Vuku St. Karadžiću (prim.prev).