Protokoli brionskih mudraca Ili kako je Franjo Tuđman opljačkao banku u Palma de Mallorci
Jedan od popularnijih žanrova u fun-rubrikama hrvatskih medija svakako je onaj o glupim kriminalcima. Svako malo izađe tako crtica poput one o dva lopova što su u kineskom gradu Changzhou ispraznila trgovinu elektronskom robom i danima se snimali ukradenim kamerama, prije nego su uhvaćeni kad su, shvativši da ne znaju izbrisati snimljeni materijal, pokušali prodati otuđenu tehniku zajedno s vlastitim video zapisima.
– Kakvi kraljevi! – iskreno se onda dive čitatelji.
– A pazi ovo! – obično se tada začuje u kafiću, gdje klinci čitaju neki tabloidni otpad. – “Najgluplji pljačkaš u povijesti: naoružani mladić u Palma de Mallorci službenici banke naredio da mu na račun prebaci sto milijuna eura!”
– Ma da, kako da ne – otpuhnu na takve stvari stariji i pametniji, komentirajući kako se ne zna tko je gluplji, navodni zločinački mastermind iz Palma de Mallorce ili budale što vjeruju u sve što internet i tabloidi pišu. Razumnom svijetu, naime, vjerojatnije je da glupi ljudi čitaju pizdarije u novinama, nego da pljačkaju banke.
– Što još neće izmisliti! – dodaje takav, razuman i skeptičan svijet. – Da nije službenici možda dao i OIB?!?
– Zapravo i jest – čita dalje onaj klinac. – “Španjolac je lako uhvaćen, jer je šalterskoj službenici uredno predao osobnu iskaznicu i bankovnu karticu. Teško da je tužitelj u Palma de Mallorci u cijeloj karijeri imao lakši slučaj.”
– Kakav kralj! – iskreno se onda divi ostatak društva.
Živimo, naime, u jackass-eri, vremenu vladavine idiota, idiokraciji u kojoj su samo najveće budale “kraljevi”: takvi pobjeđuju u reality-showu ili na lokalnim izborima i žene kraljicu mature, takve postaju kraljice mature i udaju se za pobjednika reality-showa ili gradonačelnika.
– Pazi ovo! – čitaju tako ovih dana srednjoškolci diljem svijeta. – “Najgluplji diktator u povijesti: dva hrvatska generala osuđena na ukupno četrdeset dvije godine zatvora zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu, nakon što je predsjednik Franjo Tuđman na sastanku pred oslobodilačku operaciju otvoreno iznio plan etničkog čišćenja, pa cijeli sastanak uredno snimio i transkript spremio u arhivu. Teško da je haški tužitelj u cijeloj karijeri imao lakši posao.”
– Kakav kralj! – iskreno se onda divi društvo u kafiću.
– Ma da, kako da ne – otpuhuje razuman ostatak svijeta, komentirajući kako se ne zna tko je gluplji, mastermind etničkog čišćenja u toj, kako se zove, Hrvatskoj, ili budale što vjeruju u sve što novine pišu. – Što još neće izmisliti!
Tako meni izgleda cijela ova barufa s historijskom presudom u Haagu. Svoju slavnu povijest Hrvati, eto, ne pišu “zlatnim slovima” i “u tvrdoj stini”, već na fun-stranicama internetskih portala i tinejdžerskih tabloida. Mračne tajne iz nepoznate povjesnice, kojima se kod nekih drugih naroda bave dokumentaristi BBC-a i History Channela, kod Hrvata izlaze u zabavnim rubrikama, pored notica o najvećim sisama na svijetu ili najglupljim pljačkašima u povijesti. “Kineski lopovi sami sebe snimali ukradenim kamerama!” “Hrvatski diktator snimao sam sebe kako planira etničko čišćenje!”
Ono pak što u cijeloj priči ohrabruje i ulijeva makar nejasnu nadu u budućnost, jesu rezultati istraživanja što ga je za Novu TV provela agencija Ipsos Plus: 53 posto razumnijih građana ipak smatra kako pripadnici Hrvatske vojske nisu činili pojedinačne zločine u Domovinskom ratu, ili ne zna ništa o tome, dok golema većina od 83 posto njih ne vjeruje da je postojao plan protjerivanja Srba.
– Ma da, kako da ne – otpuhuje na takva anketna pitanja razuman svijet, komentirajući kako se ne zna tko je gluplji, genij koji bi snimao i čuvao vlastiti povjerljivi plan etničkog čišćenja zemlje, s osobnom iskaznicom i OIB-om svakog sudionika te tajne operacije, ili budale što vjeruju u sve što u optužnici piše. Razumnom svijetu, naime, vjerojatnije je da glupi ljudi čitaju pizdarije, nego da planiraju genocid.
– Što još neće izmisliti! – dodaje razuman i skeptičan svijet, pa podrugljivo pita: – Da nije tužiteljima možda ostavio i motiv?!?
A zapravo i jest. Od onih glasovitih o NDH kao “izrazu povijesnih težnji hrvatskog naroda” i Srbima kao “remetilačkom faktoru”, do one najmračnije i iz nekog razloga najmanje citirane. “Sva ta izmjenična pogromaška nasilja nad ino-etničkim pučanstvom imala su uvijek za cilj neko ‘konačno rješenje’ – uklanjanje stranog, ako ne neprijateljski petokolonaškog, a ono zbog nečeg povijesno odvojenog i neuskladnog elementa iz etničko-teritorijalnog korpusa vlastitog nacionalnog bića. Promatrane s tog zreništa, ovakve nasilne, pa i genocidne promjene donose uvijek dvostrane posljetke”, kaže Tuđman, pa pojašnjava: “S jedne strane, neizbježno produbljuju povijesne razdore… S druge, dovode do etničke homogenizacije pojedinih naroda, do većeg sklada nacionalnog sastava pučanstva i državnih granica, pa to može imati i pozitivne učinke na kretanja u budućnosti.”
Navedeno revolucionarno “zrenište” o genocidu i njegovim pozitivnim “posljetcima” Tuđman pri tom nije izrekao u kafani, ili u društvu, kartajući belu, već je lijepo olizao plajvaz, napisao učisto i potpisao punim imenom, prezimenom, imenom oca i JMBG-om, pa objavio u knjizi “Bespuća povijesne zbiljnosti”, u nekoliko izdanja i desecima tisuća primjeraka. I na kraju, za svaki slučaj, dao prevesti na nekoliko svjetskih jezika.
– Ma da, kako da ne – otpuhivao je razuman svijet podrugljivo. – Da nije tužiteljima možda ostavio i precizne upute za “konačno rješenje”?!?
A zapravo i jest. “Riješiti, na koji način?”, pita se Vrhovnik i odmah odgovara: “To je sada tema naše današnje rasprave: da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu.” A ako slučajno koji ostane? “Jedan letak, ovako, Srbi, mi vas pozivamo da se ne trebate povlačiti, znači, na taj način im dati put, a jamčiti tobože građanska prava.”
Navedeno “konačno rješenje” uklanjanja “remetilačkog faktora” – odnosno, kako ono, “stranog, ako ne neprijateljski petokolonaškog, a ono zbog nečeg povijesno odvojenog i neuskladnog elementa” – Tuđman pri tom nije povjerio ženi, u krevetu, ili društvu, nakon partije tenisa, već je lijepo naredio ađutantu da provjeri rade li u sali za sastanke mikrofoni, pa olizao plajvaz, prepisao cijeli stenogram učisto i potpisao ga punim imenom, prezimenom, imenom oca i JMBG-om, te spremio u arhiv. I na kraju, za svaki slučaj, sačuvao tonski zapis, da povjesničarima i istražiteljima ne bi promaklo kako se izgovarajući “jamčiti tobože građanska prava” slatko smijao.
– Aha, kako da ne – rugao se i dalje razuman svijet. – Da nije tužiteljima možda ostavio i inventuru čišćenja?!?
A zapravo i jest. “I još ih ima, ovdje kod vas!”, upozoravao je Vrhovnik na dočeku Vlaka slobode u Karlovcu: “Od dvadeset dva suca u Karlovcu, sedmoro su Srbi!” Nešto zadovoljniji bio je na dočeku u Kninu – “Srbi su neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikada nije bi bilo!” – da bi ih na kraju trijumfalno pozdravio: “Neka im je sretan put!”
Navedene “pozitivne učinke” uočenih “nasilnih, pa i genocidnih promjena” na “veći sklad nacionalnog sastava pučanstva” i “kretanja u budućnosti”, Tuđman pri tom nije izrekao u vagon-restoranu Vlaka slobode nakon dvije čašice viška, nije se čak ni nesmotreno snimao na janjetini s generalima u nekoj Titovoj vili, već je lijepo naredio ađutantu da provjeri rade li novinarima kamere i mikrofoni, pa olizao plajvaz i sve potpisao punim imenom, prezimenom, imenom oca i JMBG-om, te spremio u arhiv. I na kraju, za svaki slučaj, sačuvao televizijske snimke, da povjesničarima i istražiteljima ne bi promaklo kako se slatko smijao konstatirajući da su “Srbi nestali kao da ih nikada nije ni bilo”.
– Što sve neće izmisliti! – odmahnuo je konačno rukom razuman svijet. – Da nije možda na konferenciji za novinare nakon Oluje zaljučio i da “Hrvatska ne želi da u njoj žive pripadnici drugih naroda”?!?
– Zapravo i nije – predao se najzad tužitelj. – To je na konferenciji za novinare rekao tadašnji potpredsjednik Vlade.
Globus, 19.04.2011.
Peščanik.net, 24.04.2011.
OLUJASLUČAJ GOTOVINA