Komsomolsk-on-Amur, foto: English Russia

Komsomolsk-on-Amur, foto: English Russia

Prema poslednjim podacima koji su dostupni javnosti, u Rusiji ima 146,5 miliona ljudi. U taj broj su uključeni svi – i pametni i glupi, i lažljivi i iskreni, i podli i pristojni. Ali Putinova Rusija je tako konstruisana da su u medijima uglavnom okoreli lažovi, a u politici nitkovi i glupaci, tako da se ona svetu prikazuje samo u svetlu ovakvih i njima sličnih lica.

Cela prošla i pretprošla nedelja bile su u znaku fudbala i Rusija je Evropi i svetu prikazala svoj specifično ruski „fudbalski folklor“. I pored svih spoljašnjih sličnosti sa britanskim, italijanskim ili poljskim (zemlje sa najagresivnijim navijačima), ruski fudbalski folklor se u mnogome razlikuje od ostalih. Samo članovi ruskog fudbalskog folklora ili tačnije, samo retorika te grupe običnih bandita se u potpunosti poklapa sa retorikom glavnih političkih njuz-mejkera Putinove Rusije. Rusija je jedna od retkih, možda čak i jedina zemlja na svetu u kojoj je ova banda delimično integrisana u politički establišment zemlje, pri čemu je partija na vlasti aktivno koristi za nasilno gušenje opozicije.

Samo je u Rusiji moguće da takva ličnost kao što je Aleksandar Šprigin, otvoreni simpatizer nacizma i osvedočeni nasrtljivi napadač novinara, bude postavljen za pomoćnika potpredsednika parlamenta i da u državnoj činovničkoj nomenklaturi zauzima mesto rukovodioca Sveruske organizacije navijača.

Samo je u Rusiji moguće da državni zvaničnici javno pravdaju nedela kriminalaca koji s predumišljajem sakate ljude po stadionima i ulicama evropskih gradova i da se potom, izveštavajući javnost o događajima sa evropskog šampionata 2016, značajan deo ruskih medija i društvenih mreža posveti samo tim opravdanjima.

Nakon što je ruski „navijački“ borbeni korpus priredio pravi pogrom na tribinama engleskih navijača, bukvalno osakatio nekoliko desetina Britanaca, a jednog među njima doveo do ivice smrti, UEFA je uslovno diskvalifikovala reprezentaciju Rusije, što je značilo da će biti oterana sa šampionata ako se nešto slično bude ponovilo. Vladimir Markin, general-major pravosuđa i državni činovnik koji je od strane Istražnog komiteta Ruske Federacije zadužen za odnose sa medijima, na svom blogu je napisao sledeće: „To su momčine – pravi muškarci – a ne one „sekaperse“ što se šepure po gej-paradama“.

Igor Lebedev, potpredsednik Dume, baš onaj koji je za svog pomoćnika odabrao nacistu Šprigina, takođe je bio veoma ushićen odvažnošću naših huligana: „Tuča između dve suprotstavljene grupe navijača je nešto sasvim normalno. Ja u tome ništa strašno ne vidim, naprotiv – bravo momci! Samo napred!“ U atmosferi potpunog trijumfa koja je zahvatila pojedine segmente ruskog interneta i određeni deo ruskih medija, pobedu naših nad britanskim navijačima je najslikovitije izrazio glavni urednik radija „Govorit Moskva“ Sergej Dorenko: „Rusija ima najbolje navijače na svetu. Dvesta Rusa je prosto počistilo sto hiljada Engleza. Hej, celih sto hiljada! Očistili su Marselj od tog gadiluka!“ Onda je Dorenko u okvirima svoje procene ruskog potencijala predložio: „Mi svetu treba da prodajemo ono što imamo. Fudbal nemamo, i nikada ga nećemo ni imati. Ruski fudbal ne vredi ni pišljivog boba! Ali zato imamo najbolje navijače na svetu. Hajde da još jednom isprašimo te Engleze, da se izborimo za časnu diskvalifikaciju i da se sa turnira vratimo kući kao pobednici!“

Uz veliki trud, ovo ushićenje „podvizima“ naših fudbalskih huligana možda bi se i moglo razumeti. Radovati se i dičiti našim fudbalom je zaista apsolutno nemoguće. A s druge strane, duša našeg prosečnog građanina, nakljukana „krim-našističkim“ zanosima, zahteva redovne doze ushićenja i gordosti. I evo, pojavio se jedan dovoljno dobar razlog koji tu potrebu može da zadovolji. Naši su na smrt izmlatili ne-naše! Ura! To smo mi – Rusi (ako niste znali)! O kakvo ushićenje – kakvo zadovoljstvo!

Istina, sve to izaziva i određene protivrečnosti i probleme. Jer teško je dičiti se „pobedom“ koja za epilog ima deportaciju naših „heroja“ kao da su šugavi psi. A i sama činjenica da je grupa profesionalno obučenih i treznih ljudi prebila grupu pijanih amatera osećaj odvažnosti čini veoma sumnjivim.

Izgleda da je to bio razlog zašto su u federalnim medijima naši podvizi u Marseju bili propraćeni nešto uzdržanije. Bilo je tu mnogo licemernog skrivanja iza konstatacija o vatrenom temperamentu ruskih momaka. Bilo je tu i dobronamernih saveta da je ponekad bolje obuzdati svoje emocije. Ali pre svega izgovora kako bi svaki normalan muškarac na njihovom mestu isto postupio.

Naravno, bilo je i par govornih emisija na državnim televizijskim kanalima u kojima gosti nisu propuštali priliku da daju svoj doprinos našoj gordoj krvoločnosti. Meni je najzanimljivija bila jedna od onih koju vodi Pjotr Tolstoj, sa jednostavnim nazivom „Politika“. U ovoj emisiji su našu liberalnu političku manjinu predstavljala čak dva učesnika: krajnje pomirljivi liberal partije na vlasti Boris Nadeždin (očaravajući samonikli politički hibrid, rođen tokom ovogodišnjih izbora, koje je po ugledu na svoje američke kolege, marketinška mašinerija Jedinstvene Rusije nazvala – prajmeris), a drugi, pripadnik partije Jabloka Ribakov. Obojica su tokom cele emisije ličili na uskršnje zećiće i sa „oponentima“ su se u jedan glas slagali sa svime što je bilo izrečeno: „naši su pravilno postupili; tu gamad i treba tući; da sam se kojim slučajem tamo zatekao, rado bih im se pridružio“ (liberal Jedinstvene Rusije, Nadeždin), i „ko god gazi našu zastavu, ne može proći nekažnjeno“ (Ribakov iz partije Jabloka). Stav Ribakova se Pjotru Tolstoju učinio isuviše mlakim i zato mu se obratio direktnim pitanjem: da li bi i on „tresnuo po glavi“ britanskog dušmanina ili ne. Ribakov je, koristeći se veštinama dobro uvežbane političke retorike, pokušao da se izvuče – ali džabe. „Da ili ne?“ – kinjio ga je Tolstoj. I kada je u ćošak pritešnjeni Rubakov iz sebe najzad iscedio „da, tresnuo bih ga“, umorni ali zadovoljni Tolstoj ga je ostavio na miru. Obe zalutale liberalne ovce uspešno su saterane u tor patriotizma.

Ponesen svojim uspesima u prevaspitavanju liberala, Pjotr Tolstoj je odlučio da iz svoje emisije izvuče maksimum društveno-korisne političke dobiti. Obraćajući se svima u studiju, a kroz oko i uvo kamere i sveruskom televizijskom gledalištu, on je objasnio šta u vojno-političkom smislu znače pobede naših navijača. „Uzalud nas NATO plaši“ – rekao je Tolstoj, a onda detaljnije pojasnio: „Dovoljno je da naši zapevaju „Kaćušu“ i ceo NATO će se, kao svileni engleski navijači, u panici razbežati“. Armija raznih tolstoja zaposlenih na ruskoj državnoj televiziji očigledno ne razume veoma prostu stvar: u nekom, ne daj bože, realnom sudaru sa profesionalnom armijom, Putinova hibridna vojska bi prošla kao ruska reprezentacija na ovom fudbalskom prvenstvu.

Pseudofudbal – umesto fudbala, „Politika“ Tolstoja – umesto normalne politike i zdrave uravnotežene političke javnosti, hibridni ratovi – umesto normalne spoljne politike, to je naša stvarnost. A umesto države, tokom Putinove vladavine je osnovano nešto nalik na privatno preduzeće, nešto što liči na zatvoreno deoničarsko društvo „Rusija“, koje nema nikakve veze sa njenim stanovništvom. U toj čudnoj tvorevini, najlagodnije se oseća i daleko je najbezbrižnija raznorazna fukara, kao što su kradljivi činovnici, ratnički nakinđureni kozaci, od države finansirani bajkeri i zlom zaraženi navijači.

Kasparov.ru, 16.06.2016.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 22.06.2016.

Srodni linkovi:

The Guardian – Huligani i navijači

Kontrapress: Ivan Čolović – intervju

Ivan Čolović: Navijači – huligani i novi fašizam

Dubravka Stojanović – Ponovo na Gazimestanu

NOGOMET / FUDBAL