Usred pustinje Negev, usred Izraela, ima mjesto koje se zove Chicago. To, naravno, nije grad u kojem obitavam, nego je dio vojne baze Tze’elim, gdje služi da se izraelske trupe obučavaju za urbani rat. Taj pustinjski Chicago ima oblik palestinskih gradova, kao što su Ramallah ili Nablus: ulice su uske, građevine male, na zidovima su natpisi na arapskom, tu su radnje i džamije, neki dijelovi su nasuti pijeskom da podsjećaju na neasfaltirane izbjegličke logore. Tu su uvježbavane mnoge zloglasne operacije izraelske vojske, a i američke jedinice su se tu pripremale za iračka iskušenja, kao što je to, recimo, bila bitka za Faludžu. Pustinjski Chicago je tako model za arapske gradove, ali u njemu nema nijednog Arapina, osim u obliku kartonskih meta, te tako otjelovljuje, tvrde Adam Broomberg i Oliver Chanarin u svojoj fotomonografiji pod nazivom Chicago, militantnu utopijsku fantaziju mnogih izraelskih nacionalista – arapski grad očišćen od Arapa. To čudesno, sablasno mjesto se zove “Chicago” jer izrešetani zidovi, navodno, podsjećaju na Chicago iz vremena Al Caponea, kada je grad, navodno, bio pun gangstera kao što su arapski i palestinski gradovi danas, navodno, puni terorista. Tako su i Arapi i Chicago svedeni na svoje navodne suštine – Arapi su kartonski teroristi, Chicago je gangsterski vilajet.

Svaki grad negdje u sebi i svojoj historiji sadrži nekakvu fantaziju o sebi, fantaziju koja reprodukcijom postaje karikatura ili, kao u slučaju pustinjskog Chicaga, negativna utopija. Fantastični, gangsterski Chicago je, naravno, sklopljen u holivudskim fabrikama, od historijskih dijelova, mitova, legendi i gluposti, pa turisti sluđeni holivudskim fantazijama mogu autobusom obići znamenita gangsterska mjesta na kojima, zapravo, nema ni traga toj navodnoj prošlosti. Chicago je gangsterski grad lišen gangstera – čikaški mafijaši, ono malo što ih je ostalo, već odavno žive u predgrađima i umiru od srčanih udara.

Gradske čikaske vlasti se, naravno, na sve moguće načine odupiru tom gangsterskom imidžu Chicaga, koji je u bliskom srodstvu sa Chicagom kojim vječno hara korupcija. Otud grad ulazi u javne prostore i parkove, u grandiozna umjetnička djela koja su fizički dostupna građanstvu, pa su tako, recimo, stotine miliona dolara uložene u Milenijumski park, sa koncertnom pozornicom koju je dizajnirao čuveni Frank Gehry i (divnom) skulpturom Anishe Kapoorae koja se zove Pupak (Navel), ali koju svi u Chicagu iz nekog razloga zovu Zrno pasulja (The Bean).

Krunski napor u tom pogledu je kandidatura Chicaga za Olimpijadu 2016., koja bi zacementirala sliku Chicaga kao svjetske metropole i, akobogda, eliminisala Al Caponea kao simbol grada. Olimpijada bi omogućila Chicagu da se vidi i predstavi u najboljem mogućem svjetlu, kao što je to onomad bio slučaj sa Sarajevskom olimpijadom.

Jer Olimpijada je bila i dugo će biti najveće dostignuće Sarajeva, ostvarena kratkoročna utopija koja će zauvijek hraniti sklonost mnogih Sarajlija da o svom gradu neometano fantaziraju kao o mjestu gdje su siromaštvo, korupcija, gangsterluk, prljavština, provincijalizam, rupe od metaka, rutinska mržnja i vjerski fanatizam izuzeci koji ni u kom smislu ne narušavaju pravilo dokazano 1984. – Sarajevo je svjetski grad. Olimpijska nostalgija je, kao i svaka nostalgija, retroaktivna utopija, proces prisjećanja koji eliminiše neugodne činjenice i, na kraju krajeva, kompletan problematični kontekst. Olimpijada je, nekako, izražavala suštinu Sarajeva, s kojom gorespomenuti raspon od siromaštva do vjerskog fanatizma nema nikakve veze – istinsko Sarajevo je bilo potpuno ostvareno tokom te dvije olimpijske hefte i ako smo mogli tada, moći ćemo opet.

Ima, naravno, nešto potresno u svoj toj olimpijskoj nostalgiji, nalik na nostalgiju starca koji prije spavanja i moguće smrti ljubi sliku svoje prve, gimnazijske ljubavi. Kao što ima i vrijednosti u vjeri da Sarajevo može sada zato što je jednom davno moglo, jer bez te vjere sigurno ne može. Pa ipak, fantazija o olimpijskom Sarajevu je na izvjestan način fantazija koja je operacijom nostalgije lišena svih neugodnih činjenica i aspekata stvarnosti, uključujući i mnoge Sarajlije.

Na zvaničnom web siteu grada Sarajeva pored linka za ZOI 84, koji uopšte ne fercera, ima i link za Knjigu gostiju gdje gosti mogu da napišu svoje utiske i primjedbe. Osim nekoliko stranih turista, koji su na engleskom izrazili svoje oduševljenje gradom, ostali gosti su domaći koji psuju gradske vlasti što nešto ne urade u pogledu uređenja grada. Sudeći prema mišljenjima brižnih građana, glavna operacija bi trebalo da bude eliminacija “Cigana” i “ciganluka” koji po ulicama prose i kaljaju ugled olimpijskog grada, a mnogi od njih, kaže jedno mišljenje, pričaju i ekavski.

Nostalgični povratak istinskom Sarajevu, olimpijskom ili neolimpijskom, uvijek zahtijeva eliminaciju nekoga ko se u datu utopijsku sliku ne uklapa, neku vrstu urbanog čišćenja. U zavisnosti od toga koga se pita, Sarajevo bi povratilo svoju suštinu ako bi se eliminisali papci, Sandžaklije, došljaci iz istočne Bosne, homoseksualci, “Cigani” i “ciganluk”, oni što pričaju ekavski, pretjerani muslimani, svi osim fine gradske raje, kao i svi oni koji nekome nekako idu na kurac. U idealnom Sarajevu tako ne bi bilo nikoga, bilo bi kao pustinjski Chicago, samo što bi umjesto izraelskih boraca ulicama švrljali autobusi puni presretnih turista u obilasku znamenitih lokacija: ovdje je nekad prosila Romkinja sprženog lica, znana kao Lauda, ovdje gori Vječna vatra u slavu odsutnim antifašistima, ovdje su tukli homoseksualce, ovdje je počeo Prvi svjetski rat, ovdje je Ćelo strovalio Antićelu, ovdje je pala granata na red za hljeb, ovdje je gorio olimpijski plamen, ovdje su nekad živjeli ljudi i komšije, a sad je pustinja, naša i ničija druga.

Ali suština svakog grada je da nema suštinu – gradovi se mijenjaju, nepredvidivo i često izvan kontrole vlastitih građana. To je posljedica proste činjenice da u svakom gradu na jednom mjestu živi i umire veliki komad svijeta. Veliki – ili samo pristojni, ljudski – gradovi otud ne zasnivaju svoj opstanak i razvoj na čišćenju nepoželjnih, nego na sposobnosti da prihvate i uključe sve one koji tu žele da žive. To očigledno isključuje mogućnost ostvarenja bilo kakve fantazije, kako olimpijske, tako i pustinjske. Sarajevo tako nikad više neće biti olimpijski grad. Radi se o tome da ne smije postati pustinjski.

BH Dani, 06.03.2009.

Peščanik.net, 07.03.2009.

TEMA – SARAJEVO