Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Ruski ministar odbrane Sergej Šojgu pozvao je 23. oktobra telefonom ministre odbrane 4 zemlje članice Natoa, kako bi svakom od njih rekao da Ukrajina planira da na svojoj teritoriji detonira „prljavu bombu“, konvencionalno oružje pojačano radioaktivnim materijalom. Troje od četvoro pozvanih, iz Francuske, Britanije i SAD, odgovorilo je istog dana zajedničkom izjavom kojom odbacuju takvu tvrdnju (četvrti Šojguov sagovornik bio je iz Turske). Ruski lideri i propagandisti, koji su pomno ispratili ove telefonske razgovore, ne misle nužno da će bilo ko bilo gde poverovati da bi Ukrajina upotrebila radioaktivno oružje protiv vlastitog naroda samo da bi okrivila Rusiju za napad. Šojguovi telefonski pozivi bili su preventivni, još jedan primer kako Rusija stvara informativni šum, seje sumnje i od rata pravi misteriozni kovitlac nesaznatljivih činjenica. Vladimir Putin je potom rekao da je lično naložio ministru odbrane da uputi ove pozive, što je ukazalo na njihovo pravo značenje: Rusija se sprema za nuklearni, ili udar nalik nuklearnom.

Nije to bio prvi, drugi, pa ni treći put da je Moskva poslala takvu poruku. Putin zvecka nuklearnim oružjem od početka invazije u februaru i slično čini već godinama. Mesecima nakon aneksije Krima 2014. i na vrhuncu inženjeringa proruskog pobunjeničkog rata u istočnoj Ukrajini, Rusija je menjala svoju vojnu doktrinu kako bi otvorila mogućnost nuklearnog prvog udara kao odgovor na Nato pretnju. Putin je 2018. prvi put obznanio da će u nuklearnom incidentu svetskih razmera Rusi otići u raj, dok će Amerikanci „samo da crknu“. Tu poruku je ruski javni servis reprizirao bezbroj puta. Pretnje nuklearnim udarom su učestale na ruskim propagandnim kanalima otkad je krajem leta počela ukrajinska kontraofanziva.

Što Kremlj više signalizira svoju spremnost da upotrebi nuklearnu bombu, to ostatak sveta traži više razloga da poveruje da se to neće desiti. Nedavno je britanski sekretar odbrane Ben Volas uveravao prisutne na konferenciji Konzervativne stranke da Putin, mada bi njegovi postupci mogli biti „totalno iracionalni“, neće upotrebiti nuklearno oružje jer ne može da rizikuje da izgubi podršku Kine i Indije koje su ga upozorile da to ne čini. Predsednik Bajden je ponudio drugačiju perspektivu: Putin je, kako je rekao, „racionalan akter sa pogrešnom računicom“ u pokretanju ofanzive na Ukrajinu, i to je razlog zašto neće upotrebiti nuklearno oružje. (Drugom prilikom, Bajden je rekao da bi ruski nuklearni udar pokrenuo armagedon.) Džejk Salivan, američki savetnik za nacionalnu bezbednost, dosledno ponavlja da Bela kuća ozbiljno shvata Putinove pretnje i da će odlučno odgovoriti u slučaju nuklearnog napada. Ipak, poslednjih nedelja, dok je Moskva pojačavala svoja upozorenja, postalo je pitanje pristojnosti reći da Putin neće stvarno upotrebiti nuklearno oružje. „Ruski predsednik Vladimir Putin verovatno neće baciti atomsku bombu na Ukrajinu“, glasio je aksiomatičan početak uvodnika Vašington posta u septembru. Blumbergov kolumnista za evropske poslove Andreas Klut započeo je svoju nedavnu kolumnu savetom čitaocima da „ostave po strani, ako mogu, rastuću zabrinutost zbog nuklearne pretnje ruskog predsednika Vladimira Putina u svom varvarskom ratu u Ukrajini“ jer je „rizik od toga i dalje mali“.

Sva ta uveravanja uglavnom se oslanjaju na argumente koje možemo grupisati u tri kategorije: Putin se plaši posledica nuklearnog udara; Putin nije spreman da dovede ruske građane u opasnost; i nuklearni udar ne bi pomogao u ostvarenju Putinovih strateških ciljeva. Još u julu je Džejms Stavridis, bivši vrhovni saveznički komandant Natoa, izneo većinu ovih argumenata u kolumni za Blumberg. Napisao je da Putin shvata da treba da sačuva političku podršku koju mu je Kina nevoljno dala, kao i ekonomsku saradnju sa zemljama Latinske Amerike, Afrike i južne Azije, posebno Indije, koje još uvek kupuju rusku naftu i gas. Putinu je takođe, prema Stavridisu, „drag njegov život i on voli svoju zemlju“, a upotreba nuklearnog oružja bi ugrozila i jedno i drugo. Stavridis nabraja moguće strateške ciljeve upotrebe nuklearnog oružja: preseći vojne linije snabdevanja uništenjem Lavova na zapadu; obezglaviti Ukrajinu uništenjem Kijeva; devastirati ukrajinsku ekonomiju uništenjem Odese. Ovi ciljevi su ostvarivi i uz manji rizik, konvencionalnim oružjem. Konačno, napominje Stavridis, ako bi Rusija upotrebila nuklearno oružje, ne bi to mogla da porekne, kao što je u stanju da barem pokuša da negira da je upotrebila hemijsko oružje u Siriji.

U svom blogu od 5. oktobra, istoričar sa Jejla Timoti Snajder, jedan od najbolje upućenih posmatrača rata u Ukrajini, upozorio je svoju publiku da ne pristaje na Putinovu „nuklearnu ucenu“ i izneo nekoliko novih argumenata zašto Putin neće upotrebiti nuklearno oružje. S obzirom na to da je vojna mobilizacija na snazi od kraja septembra, Rusija šalje stotine hiljada ljudi u Ukrajinu, a Putin ne bi rizikovao da ih ubije detonacijom nuklearne bombe, tvrdi Snajder. Rusija je jednostrano (i protivzakonito) proglasila komad Ukrajine delom Rusije, što sprečava Putina da baci nuklearnu bombu na istočnu Ukrajinu, gde bi verovatno opustošila zemlju i ljude za koje Rusija smatra da joj pripadaju. Rusija ima mnogo problema da sačuva svoju vojnu opremu, dok je Ukrajina pokazala veštinu u obaranju i zarobljavanju ruskog oružja; zato Moskva ne bi rizikovala da donese nuklearno oružje ni blizu Ukrajine. Konačno, tvrdi Snajder, s obzirom na to da Rusija mesecima trpi poraze od Ukrajine, da Putin namerava da detonira nuklearnu bombu kao očajnički odgovor na vojni poraz, on bi to već učinio. Ono što je Putinu zaista potrebno, navodi Snajder, jeste da ojača svoju poziciju kod kuće, što bi verovatnije postigao pronalaženjem načina da okonča rat, a nuklearna bomba bi ga gotovo sigurno produžila.

Snajder tvrdi da bi nuklearnim napadom na Ukrajinu Putin rizikovao preveliku kolateralnu štetu po svoj narod i vojne trupe, kao i da ga svest o tim rizicima uspešno sputava. Poput Stavridisa, Snajder smatra da Putin ne mora da koristi nuklearno oružje da bi završio rat. Međutim, kako kaže stručnjak za nuklearno oružje Ankit Panda, Putin je dosledno i neproduktivno sa stanovišta zapadne vojne nauke, trošio svoj konvencionalni arsenal; uskoro bi topovsko meso, iranski dronovi i nuklearno oružje moglo biti sve što mu je preostalo. „On donosi taktičke odluke koje zaista nemaju smisla iz perspektive racionalnog vojnog planiranja“, konstatuje Panda.

Kada kažemo da se neko ponaša iracionalno, mi u stvari kažemo da ne razumemo svet u kome su postupci te osobe racionalni. Problem nije toliko u tome što je Putin iracionalan, već u tome što postoji svet u kome je racionalno poslužiti se nuklearnim udarom. Većina zapadnih analitičara nije u stanju da shvati logiku tog sveta. Robert Džej Lifton, psihijatar i istoričar koji već pola veka piše o nuklearnom oružju, rado citira frazu filozofa Martina Bubera „zamislite stvarnost“. To je ono što nam ne uspeva kada govorimo o Putinu i njegovoj nuklearnoj pretnji: ne možemo da zamislimo realnu mogućnost da se takva pretnja ostvari.

***

Imamo tri izvora za razumevanje toga kako svet izgleda Putinu: Putinove izjave, rusku propagandu i glasove ruskih prebega. Tokom sovjetskog perioda, memoari ljudi koji su pobegli na zapad, kao što su bivši partijski funkcioner Abdurahman Avturkanov i bivši špijun Anatoli Granovski, generacijama istraživača su služili kao priručnik za razumevanje toga kako sovjetsko rukovodstvo razmišlja. Danas je mnogo lakše napustiti Rusiju nego tokom sovjetske ere, kada je građanima retko bilo dozvoljeno da putuju u inostranstvo, a ako jeste morali su da trpe stalni nadzor. Pa ipak, malo je visoko pozicioniranih Rusa nedavno otišlo, a do sada je o svom iskustvu detaljno pisao samo Boris Bondarev, diplomata koji je prebegao nakon invazije na Ukrajinu. Njegov tekst u časopisu Foreign Affairs je fascinantan prikaz zavere izobličavanja stvarnosti. „Čak su i neki od mojih pametnijih kolega po ceo dan gledali rusku propagandu“, piše Bondarev koji je bio stacioniran u Ženevi. „Kao da su pokušavali da indoktriniraju sami sebe.“

Nakon što je Rusija nezakonito anektirala Krim 2014. SAD, članice EU i neke druge zapadne zemlje uvele su joj ekonomske sankcije. Putin je odgovorio kontrasankcijama, čime je praktično još više izolovao rusku ekonomiju. Kremlj je sve to spinovao kao svoju pobedu i blagodat za domaću proizvodnju, što je u nekim sektorima zaista bila istina. Ali, piše Bondarev, neke bitne komponente za odbrambenu proizvodnju, na primer senzori za avione, potiču od zapadnih proizvođača, a sankcije su prekinule snabdevanje. „Mada je mom timu bilo jasno kako su ovi gubici podrili snagu Rusije, propaganda ministarstva spoljnih poslova se postarala da Kremlj to ne sazna“, piše Bondarev. „Posledice tog neznanja sada su u Ukrajini jasno vidljive: sankcije su jedan od razloga zašto Rusija ima toliko problema sa invazijom.“

Slično tome, diplomate su prikrivale gubitke na frontu međunarodnih odnosa. Kada je Rusija 2018. optužena za trovanje Sergeja Skripala i njegove ćerke u Solsberiju, Kremlj je pokušao da skrene pažnju pokretanjem inicijative za rezoluciju u međunarodnoj Organizaciji za zabranu hemijskog oružja. Predlog je odbačen, ali Bondarev piše da je u diplomatskim depešama Moskvi taj poraz sveden na jednu rečenicu, zataškanu paragrafima „o tome kako su pobedili brojne ‘antiruske’, ‘besmislene’ i ‘neosnovane’ poteze zapadnih država“.

Ta sprega propagande, ambicije i straha oblikuje Putinovu percepciju sveta. Kada je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, piše Bondarev, mnoge njegove kolege su se „ponosile našim sve ratobornijim ponašanjem“. Ako bi bio doveden u pitanje naš kapacitet za rat, „oni bi ukazali na naša nuklearna sredstva“. To je bilo u ranim danima rata, kada su i Rusi i većina sveta verovali da će Ukrajina brzo biti poražena. Kako je ruska ofanziva posustajala, nuklearna opcija se od trijumfalne pretvarala u preteću mogućnost. „Jedan zvaničnik, ugledni stručnjak za balističke rakete, rekao mi je da Rusija treba da ‘pošalje nuklearnu bojevu glavu u predgrađe Vašingtona’“, piše Bondarev. „Dodao je: ‘Amerikanci će se usrati i pohitati da nas mole za mir’. Činilo se da se delimično šali. Ali Rusi su skloni uverenju da su Amerikanci previše razmaženi da bi rizikovali svoje živote za bilo šta, pa kada sam rekao da bi nuklearni napad izazvao katastrofalnu odmazdu, on se podsmehnuo: ‘Ne, ne bi’“.

Mada bi nekom vojnom strategu van Rusije možda bilo očigledno da bi upotreba nuklearnog oružja bila strateški pogubna za Rusiju, Putin svoju misiju vidi u grandioznijim i manje pragmatičnim okvirima. On veruje da se, s jedne strane, bori protiv egzistencijalne pretnje Rusiji, a sa druge da zapadne nacije nemaju snagu uverenja da uzvrate ako dođe do nuklearnog udara. Svaka pukotina u zapadnom konsenzusu, na primer Makron koji vrši pritisak na Ukrajinu da uđe u mirovne pregovore, učvršćuje Putinovu rešenost. Armija poslušnika i propagandna mašina pojačavaju i pretnju s kojom se Rusija navodno suočava i podršku koju navodno uživa.

Krajem oktobra, Putin je bio domaćin godišnje konferencije o državnoj politici na Valdajskom jezeru, okupljanja za odabrane koje mu tradicionalno služi kao platforma za emitovanje poruka svetu. Ranije su publiku uglavnom činili zapadni novinari i ruski stručnjaci, ali je na ovogodišnjem događaju atmosfera bila značajno drugačija. Tema konferencije je bila „Posthegemonistički svet: pravda i bezbednost za sve“. Putin je održao skoro sat vremena dug govor o potrebi da se nezapadni svet oslobodi od stiska „kulture otkazivanja“ i „10 različitih rodova“ koje zapad nameće umesto „tradicionalnih vrednosti“. Potom je satima odgovarao na pitanja predstavnika Indonezije, Pakistana, Indije, Brazila, bivših sovjetskih republika u centralnoj Aziji i na Kavkazu i drugih; većina govornika bi počela svoje pitanje izražavanjem poštovanja na granici sa udvorištvom. „Mnoge zemlje su umorne od života pod vlašću spoljnih sila“, primetio je Putin u jednom trenutku. „Što više vide kako se mi suprotstavljamo tom pritisku, više nas podržavaju. Ta podrška će samo rasti.“

Putinov pogled na svet u kome on, nekada niži KGB birokrata, poseduje moć da ga sačuva od dekadencije i truleži, proizvod je njegovog specifičnog porekla i istorijskog trenutka, ali pripada i prepoznatljivom tipu mišljenja. Čarls Strožer, osnivač Centra za terorizam na Koledžu za krivično pravo Gradskog univerziteta u Njujorku, opširno je pisao o onome što naziva „fundamentalističkim mentalitetom“, uverenjima i načinu mišljenja koji mogu podstaći genocidno nasilje. Nedavno je opisivao primere koji sugerišu da Putin deli takav mentalitet sa Adolfom Hitlerom i Osamom bin Ladenom. Strožer mi je rekao: „Ono što psihološki utiče na način rukovođenja kod nekoga kao što su Putin ili Hitler jeste jako uverenje da su u pravu isprepleteno sa paranojom.“

Da je Putin paranoičan je uočljiva činjenica: opsednut je idejom da je Rusija okružena neprijateljima; užasava se svakog protesta i neslaganja, iako je odavno onemogućio sve što bi moglo da utiče na njegov režim; strah od korone i verovatno od atentata, naveli su ga na gotovo potpunu izolaciju, gde čak i direktne razgovore vodi za ogromnim stolom. „Uverenost koja prati paranoju jeste privlačna snaga njihovog stila rukovođenja, ali oni prave velike greške zato što su nefleksibilni“, objašnjava Strožer.

Fundamentalistički mentalitet je apokaliptičan i milenaristički. Hitler je imao ideju o „hiljadugodišnjem Rajhu“, čime se pozicionirao kao naslednik rimskih i nemačkih careva. Putinovi izleti u istoriju su na sličan način grandiozni: on sebe vidi kao poslednjeg iz loze ruskih careva, dok izričito odbacuje istorijske činjenice koje ometaju ovaj narativ, kao što je postojanje ukrajinske države. Snajder je opširno pisao o očiglednim uticajima koje na Putina ima Ivan Iljin, ruski emigrantski filozof iz 20. veka koji je verovao da je svet, iskvaren zapadnim liberalizmom i individualizmom, zreo za radikalnu obnovu na prelazu u novi milenijum. Mislim da Snajder možda precenjuje primat Iljinovog učenja u Putinovom razmišljanju: Putinu su filozofske ideje instrumenti. On bira ono što mu koristi kada treba da potvrdi svoju intuiciju. Na sličan način koristi ideje savremenog filozofa Aleksandra Dugina, još jednog mističnog mislioca koji veruje da je misija Rusije da obnovi tradicionalni poredak u svetu ugroženom haosom koji dolazi sa zapada. Konkretni koncepti i argumenti su manje važni od Putinovog osećaja svoje ogromne istorijske misije.

***

U knjizi iz 1990. pod nazivom „Genocidni mentalitet“, psihoistoričar Lifton razmatra „nuklearizam“, koji je smatrao ideologijom srodnom nacizmu. Politika odvraćanja, tvrdio je – čitava škola mišljenja koja je smatrala da je opstanak sveta uslovljen ravnotežom između svetskih sila koje su u stanju da ga unište – aktivirala je „mentalitet koji obuhvata individualnu i kolektivnu spremnost da se proizvodi i, prema određenim standardima nužnosti, koristi oružje koje može uništiti čitavu ljudsku vrstu“. I nuklearizam i nacizam se nude kao lek za istorijske katastrofe: nacizam za poniženje koje je Nemačka pretrpela posle Prvog svetskog rata, a nuklearizam za katastrofu koju je izazvalo američko bombardovanje Hirošime i Nagasakija. I nacizam i nuklearizam su se pozicionirali kao preventiva, kao brana od mnogo veće pretnje – za arijevsku rasu od Jevreja i ostalih, ili za čitavo čovečanstvo od nuklearnog holokausta. Obe ideologije su neobično moderne po tome što „podrazumevaju obožavanje nauke i tehnologije“ i obe uvlače „društvo u genocidni projekat, stvarajući opasan birokratski momentum koji može gurnuti društvo u genocid“.

U maju sam pisala kako ruska televizija neprestano reprizira Putinove nuklearne pretnje. Od tada se pretnja pretvorila u osećaj neizbežnosti. „Mi ne pozivamo na nuklearni rat“, rekla je Margarita Simonjan, šefica propagandnog konzorcijuma RT-a, ubrzo nakon što je Putin naredio mobilizaciju u septembru. „Mi vam govorimo da nemamo drugog izbora.“

Pretnja protiv koje Rusija mora da upotrebi svoj nuklearni štit jeste zapadna opsada, koja se naizmenično prikazuje kao ekspanzija Natoa, napad na tradicionalne vrednosti, širenje „rodne ideologije“ i dekadencije. Sve to predstavlja egzistencijalnu pretnju Rusiji, koja je po Putinovom mišljenju opkoljeno ostrvo heteroseksualnosti, bele rase i istine. Strožer piše da fundamentalistički mentalitet podrazumeva sveobuhvatnu misiju koja opravdava sva sredstva. „U genocidu je uvek prisutan koncept spasenja“, rekao mi je Strožer, navodeći Hitlerovo uverenje da su inferiorni oblici života morali biti istrebljeni da bi se omogućio hiljadugodišnji Rajh. „Upuštanje u genocid, nasilje velikih razmera, pravda se moralnim razlozima.“

Putin i njegova propagandna mašina prikazuju rat u Ukrajini kao borbu koja direktno proizlazi iz bitaka Drugog svetskog rata. Godinama se Rusi podsećaju da su oni najviše žrtvovali u borbi protiv nacista – najmanje 26,5 miliona mrtvih, prema postsovjetskim istoričarima. (Ukrajinci su ginuli u nesrazmerno velikom broju, ali Rusija polaže pravo i na njihove žrtve.) Putin tvrdi i da je Rusija bila „sama“ u borbi protiv nacističkog zla i da zato ima pravo da određuje ko je danas nacista. Ali Rusije ne samo da se neprekidno igra Drugog svetskog rata, ona ga još uvek procesuira, nastojeći da povrati status supersile koji je nekada imala zahvaljujući pobedi nad nacističkom Nemačkom. To podupire Putinovo uverenje da ima moralno pravo da upotrebi nuklearno oružje. Amerikanci su to uradili, pa mogu i Rusi.

Lifton je dobio Nacionalnu književnu nagradu 1969. za knjigu o preživelima iz Hirošime, u kojoj je muke stanovnika tog grada opisao kao „doživotnu uronjenost u smrt“. Tako se može opisati i iskustvo Rusa koji su rasli u senci Drugog svetskog rata. Putin je rođen u prvoj posleratnoj deceniji i odrastao je u Lenjingradu, gradu koji je tokom skoro 900 dana opsade izgubio još uvek neutvrđeni broj civila – zvanični broj je 632.000, ali se procene kreću iznad milion. Opsada Lenjingrada je prema savremenim standardima ratni zločin, kakav su ruske trupe ponovile ove godine u Mariupolju i drugde u Ukrajini. Razaranje grada i njegovih stanovnika bilo je totalno: ljudi su umirali od gladi, ali ne pre nego što su pojeli, prodali ili položili za ogrev sve što im je preostalo od života.

Posle rata, sovjetska propaganda je skrivala ružnu brutalnost opsade dok je slavila svoje žrtve i preživele. Kako mi je ispričala Polina Barskova, ruska pesnikinja, književnica i istoričarka sa kalifornijskog univerziteta u Berkliju, „ono što knjige o opsadi koje su se mogle objaviti razlikuje od onih koje nisu mogle biti objavljene, jeste to što su prve tvrdile da je žrtva imala svrhu. Bila je to Pobeda nad Neprijateljem i Zlom. To je vrsta cilja za koju možete žrtvovati bilo koji broj ljudskih života“. Za stanovnike Lenjingrada ovaj mit je pravo koje se stiče rođenjem. Za Putina je to još jedan dokaz da ima moralno pravo da ubija ili osuđuje čitave ljudske populacije.

Putinov stariji brat je kao dete stradao tokom opsade. Roditelji su preživeli jedva, nekim čudom. „Niko ne bi mogao da preživi živeći samo od sledovanja koje je propisivala vlada“, kaže Barskova, čija je zbirka kratkih priča i eseja o opsadi, „Žive slike“, nedavno objavljena u prevodu na engleski. „To je činjenica. Svaki preživeli je bio čudo, ali je proces preživljavanja većinom bio transgresivan, kriminalan“. Preživeli su ili imali pristup državnoj pomoći, ili su pribegavali kriminalu da bi se izvukli, ili i jedno i drugo. Putin je sada šef kriminalne države. Veruje da je izuzetan i da će preživeti nuklearnu katastrofu koju bi pokrenuo. Pomaže i to što je izgradio niz bunkera, podzemnih palata u kojima, kako zamišlja, može da preživi nuklearni holokaust u luksuzu.

***

Na kraju, nijedan „racionalan“ argument zašto Putin neće upotrebiti nuklearno oružje u Ukrajini nije dovoljan. On se ne plaši da će izgubiti podršku svojih saveznika, zato što pogrešno razume poziciju Rusije u svetu; on Rusiju vidi politički, ekonomski i vojno jačom nego što ona to jeste. Kineski i indijski lideri mogu izraziti uznemirenost zbog moguće upotrebe ekstremnih sredstava kao što je nuklearno oružje, ali Putinu to ukazuje na njihov nedostatak odlučnosti – to je njihova, a ne slabost Kremlja. Ako zatreba biće spreman da porekne svoju odgovornost za bilo šta. Ruski propagandisti tvrde da je malezijski avion koji je oboren iznad istočne Ukrajine 2015. prevozio leševe da bi se zločin podmetnuo Rusiji, baš kao što su i ratni zločini u Buči „inscenirani“. Zbog toga i telefonski pozivi ministra inostranih poslova zvuče kao priprema Rusije da odbaci krivicu za nuklearni napad tvrdnjom da je reč o ukrajinskoj operaciji.

Argumenti da Putin neće upotrebiti nuklearno oružje jer bi to ugrozilo Ruse, uključujući i njega samog, zanemaruju Putinovo uverenje da on ima pravo, a možda i moralnu obavezu, da žrtvuje stotine hiljada ili milione ljudi. Pretpostavka da nuklearni udar ne bi pomogao Putinu da ostvari svoje strateške ciljeve, pogrešno ih svodi na terorisanje Ukrajinaca. Gubici koje ruska vojska trpi mogu samo da motivišu Putina da pojača teror nad još više ljudi.

Jedini preostali verodostojni argument kaže da bi se Putin mogao plašiti posledica. Ne plaši se nuklearne odmazde, jer Ukrajina nema sopstveno nuklearno oružje, a malo je verovatno da bi Nato uzvratio na upotrebu nuklearnog oružja u Ukrajini. (Ako bi Nato to uradio, Putin veruje da bi ipak imao mobilisanu, iako smanjenu naciju.) Ali ono čega se može plašiti je da Nato uzvrati konvencionalnim oružjem, na primer serijom udara koji bi opustošili rusku crnomorsku flotu i uništili sve njene preostale vojne kapacitete u Ukrajini. To bi bio tako ponižavajući udarac da ga ništa osim drugog, snažnijeg nuklearnog udara ne može osvetiti. Da li je to perspektiva o kojoj Putin ne želi da razmišlja? Možda i nije, ali to je najviše što zapad ovih dana može da zamisli.

The New Yorker, 01.11.2022.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 19.11.2022.

UKRAJINA