Foto: Konstantin Novaković
Foto: Konstantin Novaković

Šest večeri nedeljno Vladimir Solovjov, jedan od dominantnih glasova ruske propagande, okuplja u televizijskom studiju grupu komentatora na rundu naizgled slobodne diskusije koja traje preko dva sata. Poslednja izdanja emisije bila su posvećena ismevanju Ukrajine i njenih saveznika, posebno Sjedinjenih Država i predsednika Bajdena, uz razmatranje opcija koje su pred Rusijom. „Da li da uništimo svet?“, pitao je Solovjov tokom emisije 29. aprila. Njegovi gosti, 7 sredovečnih muškaraca, od srca su se nasmejali. Nešto kasnije Solovjov se uozbiljio: „Želeo bih da podsetim zapad na dve izjave od istorijskog značaja. Predsednik Ruske Federacije ih je pitao: ‘Koja je svrha sveta u kojem nema Rusije?’“ To je citat iz intervjua koji je Solovjov vodio sa Vladimirom Putinom 2018, odnosno Putinov odgovor na pitanje o mogućnosti nuklearnog rata. Iz istog razgovora je i druga izjava: „Ako započnu nuklearni rat mi ćemo odgovoriti. Ali mi ćemo kao pravedni narod otići pravo u raj, a oni će samo crći“. Solovjov ovo često citira, ponekad kao pitanje na koje gosti već imaju spreman odgovor.

Sve televizije u Rusiji su u vlasništvu ili pod kontrolom države. Udarne večernje vesti na dva glavna državna kanala, Kanal Jedan i Rusija 1, pokrivaju manje-više iste vesti, često po istom redosledu. Na primer, 30. aprila Kanal Jedan je vesti počeo izveštajem iz sela nedavno „oslobođenog od neonacista“; Rusija 1 je svoju informativnu emisiju počela uopštenim ažuriranjem uspeha ruskih trupa: „Likvidirano je na stotine neonacista, pogođeno je na desetine vazdušnih ciljeva, uključujući nekoliko komandnih centara i skladišta opreme“. Oba informativna programa izveštavala su o zverstvima koja su navodno počinile ukrajinske trupe. „Ukrajinska vojska je još jednom bombardovala civilne ciljeve“, tvrdilo se u vestima na kanalu Rusija 1. Kanal Jedan je preneo detaljno priznanje koje je navodno dao ukrajinski ratni zarobljenik, koji je rekao da je silovao jednu Ruskinju i ubio njenog muža. Oba kanala prenosila su izveštaje iz vojne bolnice gde je grupa mladića u prugastim pidžamama dobila medalje za svoju herojsku ulogu u „oslobađanju“ ukrajinskih gradova i sela.

Izveštaji se ponavljaju iz dana u dan, od TV kanala do TV kanala, a skoro identične priče se pojavljuju i u štampanim i onlajn medijima. Mnogi sadašnji i bivši radnici u ruskim medijskim kućama kažu da za to postoji jednostavno objašnjenje: na sedmičnim sastancima sa zvaničnicima Kremlja urednici medija pod kontrolom države, uključujući emitere i izdavače, usaglašavaju teme i pitanja za razgovore. Pet dana u nedelji konsultantska kuća pod kontrolom države izdaje detaljniju listu tema (ova organizacija je odbila moj zahtev da komentariše ovu tvrdnju). Ja lično nisam videla te liste, jer osobe koje im imaju pristup plaši mogućnost krivičnog gonjenja prema novim zakonima o špijunaži. Rečeno mi je da te liste sadrže 6-10 tema dnevno, da su neka vrsta dopune saopštenja o ratnim dejstvima ministarstva odbrane, kao i da je to obavezan medijski sadržaj u vestima na televizijama Kanal Jedan i Rusija 1.

Teme se mogu svrstati u 4 opšte kategorije: ekonomske, istraživačke, romantične i ironične. Ekonomske priče treba da pokažu kako zapadne sankcije otežavaju život u Evropi više nego u Rusiji: Britanci ne mogu sebi da priušte grejanje, Nemci će možda morati da voze bicikle jer cene goriva i dalje rastu, berze pucaju, a zapadna Evropa je potencijalno suočena sa nestašicom hrane. Istraživačke teme su fokusirane na izmišljene i lažne vesti sa zapada. To mogu biti priče o ukrajinskim izbeglicama koje su pokazale svoje pravo zločinačko lice kada su uhvaćene kako kradu u prodavnici u jednoj zapadnoevropskoj zemlji, ili segment o Ostinu Tajsu, američkom novinaru koji je kidnapovan u Siriji 2012, koji je stradao zato što je rekao istinu o SAD. Romantične priče se bave vezama između Rusa u Rusiji i na istoku Ukrajine: na primer, par koji se venčava u tek „oslobođenom“ Berdjansku, humanitarna pomoć iz Rusije koja stiže u region Donjecka, ili ruski lekari koji pomažu ranjenoj deci u Ukrajini. Konačno, ironične priče služe ismevanju ukrajinskog predsednika Zelenskog i navodne senilije Džoa Bajdena. Za te potrebe ruska televizija koristi segmente iz emisije Takera Karlsona sa Foksa.

Na početku ruske invazije na Ukrajinu bila sam u Moskvi i gledala televiziju, zapanjena time kako se na raznim kanalima umanjuje značaj rata. Pretpostavila sam da je to deo strategije da gledaoci ne obrate previše pažnje na ono što je Kremlj nazvao „specijalnom vojnom operacijom“. Ali, prema mojim izvorima, to nije bila svesna strategija već proizvod početnog haosa. Bar neki od medijskih menadžera Kremlja nisu znali da se sprema invazija. Sada je televizija u potpunosti posvećena ratu; pored diskusija i informativnih emisija, tu su i specijalni izveštaji koji raskrinkavaju zapadnu i ukrajinsku propagandu ili razotkrivaju uzroke ukrajinskog fašizma, kao i dramski program posvećen Velikom otadžbinskom ratu, kako se u Rusiji naziva Drugi svetski rat. Nekada su novinari u televizijskim i štampanim medijima bili instruirani do detalja o događajima o kojima izveštavaju. Ljudi koji su imali uvid u liste zadatih tema kažu mi da je danas taj proces manje strog. „Ovo da, ono ne, na primer Mariupolj da, Buča ne“, kaže jedan od mojih izvora. „A u okviru toga može da se improvizuje“.

Solovjov, čija se emisija emituje na Rusiji 1, majstor je te vrste improvizacije na propisanu temu. On i Margarita Simonjan, koja vodi i državnu medijsku grupu Rosija Segodnja i RT, međunarodni ogranak televizijsko-propagandne mašine, razgovarali su 26. aprila o navodnoj zaveri za ubistvo njih i nekoliko drugih propagandista, a koju je dan ranije navodno osujetila tajna policija. Snimak racije je izgledao neuverljivo: među dokazima je bio i privezak sa kukastim krstom i ukrajinskim trozupcem, molotovljevi kokteli u plastičnim flašama (što nije moguće) i tri kertridža za video-igre. Simonjan je ocenila da je atentat planiran po naređenju opozicionog političara Alekseja Navaljnog, u saradnji sa Zelenskim, jer su obojica neonacisti.

Navaljni je 2020. preživeo pokušaj ubistva koji je izvela ruska bezbednosna služba FSB, a sada je u zatvoru preko godinu dana. „Možete li uopšte da zamislite šta bi on sada radio da nije u zatvoru?“, pitala se Simonjan. Sociolog Lev Gudkov mi je objasnio da se ova vrsta televizijske retorike zasniva na „pripisivanju sopstvenih osobina protivniku“. Zaista je tako prosto. Solovjov i njegovi gosti, zajedno sa ostalim voditeljima i reporterima na Kanalu Jedan i Rusiji 1 zvuče kao deca koja se svađaju u pesku: „Ne, vi ste nacisti!“; „Vi granatirate stambene četvrti!“; „Vi ubijate novinare!“; „Vi silujete i ubijate civile!“; „Vi ste genocidni!“ (Tražila sam razgovor i sa Solovjovim i sa Simonjan. Solovjov mi nije odgovorio, a Simonjan je na svom Telegram kanalu sa 300 hiljada pratilaca objavila da neće da razgovara sa mnom.)

Istoričar sa Jejla Timoti Snajder skovao je termin „šizofašizam“ kako bi opisao fašiste koji svoje protivnike nazivaju „fašistima“. Snajder kaže da ta taktika sledi Hitlerovu preporuku da se izgovori laž tako velika i nečuvena da je psihički napor potreban za otpor prevelik za većinu ljudi. U slučaju Ukrajine autokrata vodi genocidni rat protiv demokratske države čiji je predsednik Jevrejin, a žrtve rata naziva nacistima. Komentatori na ruskoj televiziji rutinski otkrivaju očiglednu apsurdnost situacije koju treba da opišu. „Svet je poludeo“, rekao je politikolog Dmitrij Drobnicki u emisiji Solovjova 29. aprila. „Rusi su rusofobi, a Jevreji su najgori antisemiti“. Nekoliko dana kasnije, ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov je u intervjuu italijanskoj televiziji ponovio istu besmislicu i dodao da je Hitler imao delimično jevrejsko poreklo. Solovjov koji je Jevrejin nazvao je Zelenskog „navodnim Jevrejinom“.

***

Kultura državne televizije u Rusiji postepeno se formirala tokom protekle dve decenije. Putin je 2000. započeo svoj prvi predsednički mandat kada je pokrenuo državno preuzimanje vodećeg privatnog televizijskog kanala u zemlji. U roku od nekoliko godina sve televizije koje emituju svoj program, uključujući lokalne stanice, stavljene su pod kontrolu države. Državna televizija koja je 1990-ih bila prepuštena propadanju sada je dobijala značajna sredstva od vlade, dok su mnogi novinari, urednici i producenti koji su radili za privatne kanale prešli da rade za državu. Tokom izbora za drugi Putinov predsednički mandat 2004. razgovarala sam sa Evgenijem Revenkom, zamenikom urednika vesti za Sverusku državnu radio-televizijsku kompaniju, holding koji obuhvata ono što je danas kanal Rusija 1: „U pitanju je jednostavna logika: mi smo državna televizija, naša država je predsednička republika, znači mi ne kritikujemo predsednika“. Revenko, koji je pre toga radio kao dopisnik i urednik vesti na jednoj nezavisnoj televiziji prešao je na čelo informativnog odeljenja Rusije 1.

Bivša voditeljka dnevnih vesti, Farida Kurbangalejeva, počela je da radi na kanalu Rusija 1 u proleće 2007. kada je imala 27 godina. „Bila su to bolja vremena“, rekla mi je u onlajn razgovoru iz Praga gde sada živi. „U to vreme smo vesti mogli da počnemo pričom o velikom hadronskom sudaraču ili o smrti modnog dizajnera Đanfranka Ferea. Smatralo se neukusnim početi vesti s pričom o Putinu“. Do 2013, kaže Kurbangalejeva, izbačene su zanimljivosti, posebno one iz sveta, a ubačeni su izveštaji o ruskim vojnim vežbama. Kurbangalejeva mi je opisala proces uređivanja: „Tekst koji ćete izgovoriti pripremate u kompjuterskom programu koji vaši šefovi vide na svojim ekranima. Telefon stalno zvoni: ‘promeni ovo’, ‘izbaci ono’.“

U jesen 2013, kaže ona, pisala je o protestima u Ukrajini koji će za nekoliko meseci prerasti u revoluciju. „Ukucala sam reč ‘demonstranti’, a Revenko me je pozvao i pitao da li sam luda“. Naredio joj je da ih nazove saradnicima nacista. (Revenko, koji je sada poslanik u ruskom parlamentu i jedan od lidera Putinove partije Jedinstvena Rusija, odbio je da razgovara sa mnom za ovaj tekst.) Nakon što je Rusija okupirala Krim, voditelji i novinari su bili instruirani da taj čin nazovu „ponovnim ujedinjenjem“, nikako „aneksijom“.

Razgovarala sam sa nekoliko ljudi koji su dali otkaz. Svi su mi rekli da je trebalo i ranije da odu. Jedan bivši dopisnik mi je rekao da mu je trebalo nekoliko godina terapije da bi bio u stanju da podnese ostavku. Druga osoba, koja je više od 10 godina radila na vestima za Rusiju 1, rekla mi je: „Sada shvatam da sam idealan radnik za državnu televiziju. Apolitičan sam, politika me uopšte ne zanima. To je vrsta građana koju ovaj režim kultiviše“. Ova osoba je dala otkaz čim je počela invazija na Ukrajinu i sada uči za drugu profesiju.

Žana Agalakova, bivša voditeljka vesti u udarnom terminu na Kanalu 1, svoj redakcijski posao menjala je za strano dopisništvo 2005. „Mislila sam da ću slati reportaže o pravim izborima i protestima i da ću se izvući od laganja o tome šta se dešava u mojoj zemlji“, rekla mi je. Ali 2016, dok je Agalakova bila u Sjedinjenim Državama da izveštava o predsedničkim izborima, dobila je zadatak da prikaže Hilari Klinton kao bolesnu. Više puta je koristila jedini slučaj kada je Klinton posrnula u javnosti. Tokom izveštavanja sa francuskih demonstracija 2019, urednik joj je rekao da ne pominje povod, reformu penzionog sistema. Rusija je u to vreme takođe sprovodila nepopularne reforme svog penzionog sistema. „Trebalo je da se umesto toga fokusiram na činjenicu da se svaki protest završava sukobima sa policijom“, rekla je Agalakova. „Nisu to izričito rekli, ali ideja je bila da se stvori utisak da protesti uvek dovode do nasilja.“

Iste godine, Agalakova je izveštavala o otkrivanju spomenika sovjetskim građanima koji su učestvovali u belgijskom pokretu otpora tokom Drugog svetskog rata. Intervjuisala je jednu Belgijanku koja se sećala boraca i koja je ispričala da su joj neki od njih slali razglednice dok su putovali nazad u SSSR, ali da je komunikacija prekinuta kad su stigli u Lenjingrad. Žena je pretpostavljala da su njeni prijatelji možda završili u gulagu. Urednik je izbacio taj deo. Konačno je dala otkaz kada je počela invazija. Odrekla se svog pariskog stana, automobila i drugih privilegija rada za Kanal Jedan i svoj status strane dopisnice zamenila izbegličkim.

***

Ovih dana, dok su Solovjov i nekoliko drugih u prvom planu, veći deo televizijskog sadržaja ne proizvode fanatici, već obični ljudi. Oni prerađuju saopštenja ministarstva odbrane i pišu narative za snimke različitih vladinih službi. Te segmente zovu „obavezni“, priče koje se moraju prikazati. Mnogi od tih radnika imaju lak radni raspored: 6-8 sati dnevno 7 dana u nedelji, uz svaku drugu sedmicu slobodnu, a i pristojno su plaćeni. Kada sam jednog urednika vesti pitala da li smatra da je nazivanje ukrajinskih snaga „nacistima“ tačno, odgovorio je: „Mislim da ne. Ali ja nisam ni političar ni istoričar. Pratim zvanične izvore. Ako zvaničnici koriste ovu terminologiju, onda je to tako“. (Ovaj izvor je jedna od samo dve osobe trenutno zaposlene na ruskim državnim televizijama koje su pristale na razgovor sa mnom.)

Htela sam da proverim svoju pretpostavku da ruska propaganda nije dizajnirana da svoju publiku ubedi da su Ukrajinci nacisti i da Rusija vodi odbrambeni rat, već da joj je cilj da zamuti vodu, da stvori utisak da ništa nije istina. Da li postoji istina, pitala sam. „Istina postoji, to je sasvim sigurno“, kaže moj sagovornik. Samo je nesaznatljiva. Ako neko lično ne ode u Buču ili Marijupolj, nikad neće saznati šta se zaista dogodilo. „Živimo u eri lažnih vesti“, kaže urednik. „Teško je utvrditi koje su informacije istinite. To je kao da verujete u vanzemaljce ili u boga. Svako odlučuje za sebe“. Za razliku od većine njenih sunarodnika, ova osoba ima nesmetan pristup zapadnim vestima, ali kaže da je nemoguće reći koje su tačne. „Svaka zemlja ima svoje interese. Rusija je zainteresovana za zaštitu civilnog stanovništva u Donbasu. Zapad je zainteresovan da se u to meša, da sankcijama napadne Rusiju i da Ukrajini pruži vojnu pomoć. Veoma je teško u ovim okolnostima razmišljati o tome čija je priča istinitija.“

Drugi sadašnji i bivši zaposleni opisuju državnu televiziju kao vojsku sa nekoliko generala i mnogo pešadije koja nikad ne preispituje naređenja. „Tu vlada vojna disciplina“, kaže Nikolaj Svanidze, istoričar i novinar koji je godinama vodio nedeljnu analizu vesti na kanalu Rusija 1. (Svanidze je i dalje povezan sa ovom televizijom, iako je njegov nedeljni komentar suspendovan na početku invazije.) Svi znaju da su i oni deo trupa. Laptop koji koristi Solovjov na poleđini ima nalepnicu sa upadljivo velikim slovom „Z“, simbolom ruskog rata u Ukrajini. Na Kanalu Jedan, dopisnik koji izveštava iz „oslobođene“ Ukrajine oko ruke nosi traku sa slovom „Z“ i reč „PRESS“ na svom panciru.

Ruska država i njena propagandna mašina neraskidivo su povezane povratnom petljom. Putin gleda svoju televiziju i poziva se na nju, televizija širi njegove poruke itd. Poruke mogu nastati bilo gde u tom zatvorenom krugu. Marija Baronova, bivša opoziciona aktivistkinja koja je 2019. prešla u redakciju RT na ruskom jeziku, napisala je 12. februara dugačak, rastrojeni post na svom privatnom Telegram kanalu, u kom je rekla da Nato i njegovi saveznici treba da budu „denacifikovani“. Ubrzo joj se javio višiurednik koji je pohvalio objavu i ohrabrio je da piše još. Dvanaest dana kasnije, Putin je najavio početak ruske invazije sa ciljem „demilitarizacije i denacifikacije Ukrajine“. Baronova nije našla primer da su pre njene objave na Telegramu ruski mediji koristili izraz „denacifikacija“, a da se to ne odnosi na Nemačku. Propagandna mašina je Ukrajince godinama nazivala nacistima, ali ova konkretna reč je u tom kontekstu bila nova; Baronova ju je upotrebila nakon svađe sa prijateljem iz Sjedinjenih Država koji govori ruski. „Bukvalno sam lupila prvo što mi je palo na pamet u tom postu“, rekla mi je. „A oni su ga pokupili dok su pakovali fraze za Putinov govor.“

To nije nemoguće objašnjenje: autokratske ideologije uopšte, a posebno Putinova, sklapaju se u hodu. Korisne reči i citati su retkost, što je između ostalog razlog zašto propagandna mašinerija i dalje ponavlja nekoliko Putinovih izjava iz 2018, onih o Rusima koji idu pravo u raj i da im ne treba svet u kom nema Rusije. Posao Baronove bio je da piše i uređuje priče za prikupljanje donacija. Nije mnogo radila, jer nije morala. Finansiranje je bilo raskošno, očekivanja mala, a Baronova je zaključila da „što više ljudi dobija dobre plate da ništa ne radi, to bolje“. Sistem je funkcionisao jer je imao jednočlanu publiku, Putina, a on je očigledno bio zadovoljan onim što vidi. Baronova je dala otkaz 24. februara. „Prekasno, znam“, rekla mi je. Početkom maja, nezavisna ruska istraživačka publikacija Proekt izvestila je da Kremlj odustaje od izraza „denacifikacija“ jer se nije primio u javnosti.

***

Ruski propagandisti su posebna paravojska oblikovana mitologijom Velikog otadžbinskog rata. Pobeda u tom ratu je centralni deo savremene ruske istoriografije, jedinstven događaj koji opravdava nameru Rusije da radi šta hoće po svetu, a posebno njenu borbu protiv onih koje je označila kao naciste. Ali priča o ratu koju ruska deca uče u školi, i iz knjiga, filmova i televizijskih serija, ističe žrtvu sovjetskih snaga više nego njihov konačni trijumf.

Danas deca školskog uzrasta u Rusiji, baš kao i njihovi roditelji i bake i dede, uče lekcije o mučenicima: o Zoji Kosmodemjanskoj, partizanki koju su Nemci zarobili i koja je odbila da govori, čime je praktično izabrala smrt vešanjem; o Aleksandru Matrosovu, koji je poginuo bacivši se pred nemački mitraljez. Jedan od najuspešnijih ruskih filmova svih vremena „Staljingrad“ iz 2013. završava se tako što jedini preživeli protagonista radio-vezom traži vazdušni napad na zgradu u kojoj se krije, tako da i on i veliki broj nemačkih vojnika budu ubijeni. Biti spreman da umreš za svoju zemlju je deo mitologije svake vojske, ali za ruske vojnike umiranje, i povlačenje drugih sa sobom u smrt, predstavlja posebno važan deo hrabrosti.

Svake večeri propagandisti oblikuju taj model herojstva, kao da su bombaši-samoubice opasani eksplozivom uživo u etru. U emisiji 26. aprila Solovjov i Simonjan su razgovarali o najverovatnijim ishodima aktuelnog sukoba. „Lično, put u treći svetski rat vidim kao najrealističniji“, rekla je Simonjan. „Znajući nas, znajući našeg lidera Vladimira Vladimiroviča Putina, znajući kako stvari ovde funkcionišu… mislim da je najmanje verovatan ishod, da se sve završi nuklearnim udarom, i dalje verovatniji od poraza. To me s jedne strane užasava, ali s druge razumem da je to prosto tako.“

„Ali mi ćemo otići pravo u raj“, podsetio je Solovjov.

„Da“, rekla je Simonjan. „A oni će samo crći.“

The New Yorker, 18.05.2022.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 24.05.2022.

SLOBODA MEDIJA
UKRAJINA