Surreal Photography by Leszek Bujnowski http://bit.ly/1lGJbTo

Prije nekoliko dana glasoviti je „Der Spiegel“, oponašajući već tradicionalnu francusku zbirku “Perles du bac”, objavio zbirku najglupljih odgovora na ovogodišnjim ispitima u njemačkim školama – u nastojanju da pokaže kako ni u gluposti Njemačka ne zaostaje za „prijateljskim rivalom“. Među ovim se biserima našao i odgovor na pitanje: „Zašto je u XIX. stoljeću u lovu često korišten rog?“, a glasio je: „Radi upozorenja životinjama“. Ako se je njemačkim izbornicima odgovor i mogao činiti paradigmatički glupim, onda je to najvjerojatnije samo stoga što su – u najboljoj (a zapravo najgoroj) pedagogijskoj maniri – tekst interpretirali lišavajući ga svakoga konteksta. Nije, dakako, izvjesno da je anonimno njemačko đače doista imalo širi kontekst pred očima (a možda, vremenski i nije moglo), ali rečeni odgovor doista djeluje kao posve pogođeni opis nove izraelske vojne taktike u nedavnim napadima na Gazu.

Kao što je dobro poznato, Izrael je proteklih tjedana (egzercirajući svoje „pravo na legitimnu obranu“) pojas Gaze zasuo tisućama projektila, od kojih su mnogi nedvojbeno pogađali civilne ciljeve. Kako bi pokazala „humanitarnu nastrojenost, unatoč terorističkim zločinima druge strane“, izraelska je vojska uvela praksu upozorenja – prije pravoga napada na neku zgradu stanovnicima su slali SMS poruke s obaviješću da napad predstoji, ili bi pak naredni cilj prethodno pogodili „manjim projektilom upozorenja“. Poruka, ili projektilčić, imali su tako funkciju devetnaestostoljetnoga roga – u suvremenome kontekstu doista zamišljenoga kao svojevrsna opomena prije (uništavajućega) izvršenja.

Postoji li pravedan ratni cilj

A ono što odatle logički slijedi u mnogome je paradoksalno; suvremeni se rat – sve češće – teži prispodobiti lovu. Jer, posve općenito uzevši, formula je ratovanja odvajkada ista (neovisno o promjenama u strategiji, taktici i, ponajprije, naoružanju); ona je lapidarno izražena u glasovitome izvještaju crnogorskoga zapovjednika glavnome štabu prvoga dana rata 1914.: „Biju naši, a biju, bome, i njihovi. I tako vascijeli dan“. Za razliku od rata, formula je lova bitno drukčija: samo jedni „biju“, drugi bježe, skrivaju se – ili umiru.

Budući da je nedavna „akcija“ izraelske vojske na području Gaze, nazvana „Zaštitna klisura“, (za sada) završila omjerom žrtava od 1:30, dok je omjer civilnih žrtava otprilike 1:500, čini se očitim da se nije radilo o ratu u klasičnome smislu riječi. To je, naime, strategija „ratovanja“ koju već desetljećima razvijaju SAD (a posebice nakon vijetnamskoga poraza), koristeći svoju tehnologijsku superiornost u brojnim „malim ratovima za demokraciju“. Izrael je, nedvojbeno, najbolji učenik u ovoj „ratnoj“ školi. Konsekvencije ovakva sustavnoga postupanja vjerojatno najbolje ilustrira izjava zamjenika britanskoga premijera Nicka Clegga (neuobičajeno oštra kada je riječ o kritici britanskoga intimnog saveznika):

„Uistinu mislim da se radi o namjerno nesrazmjernom izraelskom odgovoru, koji sad već poprima nesrazmjerni oblik kolektivnog kažnjavanja“. Nije pritom – za većinu koliko-toliko objektivnih promatrača – sporno ni to da Izrael ima pravo na opstanak, niti to da je Hamas (akronim za Harakat al-Muqawama al-Islamiya, Islamski pokret otpora) u mnogome teroristička organizacija koja (doduše marginalno) ugrožava egzistenciju „cionističkoga entiteta“, pa ni to da su Hamasove strukture (i) proteklih tjedana znale koristiti civile kao „živi štit“. Ali, mimo svih vrijednosti za koje se sukobljene strane u nekome sukobu izjašnjavaju, spornim ostaje temeljno pitanje: može li bilo koji ratni cilj biti opravdan (a kamoli pravedan) ako ga se postiže sustavnim ubijanjem civila. To se – samo u novijem razdoblju – odnosi i na Gazu i na Ukrajinu, i na Afganistan i na Irak i na Nigeriju i na Bosnu i Hercegovinu i na Siriju (a, na žalost i na „Oluju“).

Mitologiziranje rata

Opravdanja se, najčešće i naizgled najlakše, pronalaze u prošlosti, pri čemu sve ovisi o tomu koja se razdoblja uključuju (odnosno isključuju) iz razmatranja „pravih uzroka sukoba“ (kao da i u realnosti važi – u obratu, doduše – glasovita opaska Orsona Wellesa: „If you want a happy ending, it just depends on where you close the book!”[1] ). U konkretnome slučaju, Hamas polazi do „okrutnoga masovnog progona arapskoga pučanstva Palestine prilikom uspostave cionističkoga entiteta“, za židovsku stranu je pak na početku svega Šoa (ili, barem, napad arapskih susjeda na Izrael odmah nakon proglašenja njegove neovisnosti). Pritom se, uza sve ostalo, međusobno optužuju i za teror(izam) – no, činjenica ostaje: najmanje 1500 civila je ubijeno u četiri tjedna (za sada posljednjega) sukoba. A bit će ih, svakako, još.

Velika vjerojatnost nastavka ovih sukoba ne ovisi samo o zemljopisnim, strategijskim, ideologijskim i političkim danostima, nego, prije svega o dva bitna čimbenika konstantnoga potpirivanja sukoba; prvi je međunarodni, dok se drugi odnosi na (ideo)logiku nacionalističkoga (pa, mutandis mutandis[2] i patriotskoga) mitologiziranja rata.

S jedne strane, islamski svijet (ovoga puta s Turskom na čelu) bespogovorno podržava „palestinske mučenike u njihovoj pravednoj borbi s cionističkim imperijalizmom“. No, „ostatak“ svijeta (a to su ne samo neka od središta svjetske političke moći, nego i ključni mainstream mediji) vidi Izrael kao zajednicu sui generis na koju se važeća međunarodna pravila ne primjenjuju kao na ostale. Utjecaj SAD je pritom ogroman, no glavni je razlog takvu ponašanju nedvojbeno u nekoj vrsti proširenoga osjećaja nečiste savjesti izazvanoga zločinima nad Židovima za vrijeme II. svjetskog rata (i prije njega), te zakašnjelom reakcijom na njih. Zbog toga je i moguć naprosto drečeći paradoks koji trenutno obilježava svjetsku političku scenu. Omogućuju ga hladnoratovski talambasi koji efikasno obnavljaju Istočno-Zapadne podjele (do te mjere da su mediji počeli brkati zemljopisne i političke oznake, pa je HTV neki dan objavio da prijevoz liječnika koji boluje od ebole u SAD znači „kako se bolest po prvi puta pojavila u Zapadnoj hemisferi“, premda je ebola trenutno raširena u Liberiji, Gvineji i Sierra Leone, a to su afričke države koje su zapadno o nultoga meridijana, dakle, nalaze se unutar zapadne hemisfere – no za novinarski svijet zapad je, izgleda, opet Zapad, svijet bogatstva, demokracije i moći, a to baš ne suzvučuje s Afrikom).

Sankcije Rusiji, oružje Izraelu

Zbog podgrijavanja hladnoratovskih obrazaca dogodilo se je nešto doista bizarno: „bolja polovina“ svijeta (s dobrim razlogom) traži (sve oštrije) sankcije protiv države (Rusija) koja je (posredno) odgovorna za djelovanje vojnih snaga koje su (najvjerojatnije) krive za ubijanje 300 civila, a gotovo nitko ne traži sankcije za državu (Izrael) koja je (neposredno) odgovorna za vojne snage koje su (nedvojbeno) krive za ubijanje najmanje 1500 civila!? U SAD se razmatra senatski Russian Aggression Prevention Act[3] (senator Bob Corker pritom nije nipošto usamljen) i istovremeno se, po hitnome postupku, odobrava nova vojna pomoć Izraelu. Slično se, s malim izuzecima (među kojima, dakako i nažalost, nisu hrvatski političari/ke) ponaša i EU. A formativni mediji globalnoga sela (koje kao da se, izgleda, počinje dijeliti na – milijardske – „zaseoke“) usplahireno javljaju, primjerice, o tomu da se „kolona od tri ruska tenka(!?) približava ukrajinskoj granici“.

Bit će – jednoga dana kada se o današnjici bude govorilo kao o prošlosti – doista teško razumjeti kako je glasovit izrijek Quod licet iovi non licet bovi[4] postao vrutkom međunarodnoga prava. Pritom je lako dokazivati brojne razlike između navedenih situacija, no radi se o bitnome: o odgovornosti za ubijanje civila, a svim pripovijedanjima o ljudskim pravima unatoč, još uvijek nije moguće postići svijest o tomu da nikakva ratna (politička, moralna, vjerska) vrijednost ne smije, i ne može, opravdati ubijanje civila (ako, uopće, opravdava i ubijanje vojnika – no to je, doista, tek marginalna pozicija u suvremenim raspravama).

U izraelskome slučaju međunarodni čimbenik jednoznačno korespondira s unutrašnjim, patriotskim, nacionalističkim. Prvenstveno zbog, već spomenute, proširene kompleksiranosti bitnih svjetskih političara (i intelektualaca) svojevremenim ciničnim držanjem svjetskih moćnika i svjetske javnosti spram genocida nad Židovima. To je, unutar Izraela, ojačalo uvjerenje da su Židovi nacija koja – načelno – egzistira čiste savjesti, pa si zato može dopustiti ono što drugi ne smiju (i biti pritom podržana); zato je moguće da izraelski premijer, iskazom već decenijama nedopuštenim bilo kojem ne-totalitarnom političaru, izrijekom spominje osvetu kao (valjda: legitimni) motiv vojne akcije koju je pokrenuo.

Radikalnim desničarima Izrael uzor

Upravo stoga, i reakcije na izraelsko ratovanje pokazuju jasne biljege duge (i, uglavnom, sramne) tradicije odnosa (ponajprije) evropskih nacija spram židovske (koju su, ionako, mnogo češće nazivali rasom nego nacijom). Politička je desnica tom tradicijom posebice zakočena u svojim reakcijama, a ljevica – kao i obično – uglavnom kasni i taktizira. Ono što je, međutim, doista novo jest eklatantan rast ugleda države Izrael među radikalnim desničarima. Ma koliko bili antisemiti, priznat će sve češće da ih „izraelska državno-patriotska odlučnost nadahnjuje“. Njihov antisemitizam stoga se u ovakvim prilikama povlači u drugi plan – u prvi plan pak izbijaju oni koji – u pravoj rasističkoj maniri – traže od državljana evropskih država židovskoga podrijetla da se „prvi“ oglase (negativnom) kritikom izraelskih postupaka (u Hrvatskoj u tomu prednjači, kultivirajući svoj već obznanjeni antisemitizam, Vedrana Rudan, koja sada više nije zadovoljna ni kada netko od onih koje proglašava Židovima „samo jednom“ odbaci izraelske postupke…).

Ovakvi postupci (i podrška i antisemitski intonirani napadi) u Izraelu djeluju kao potvrda da je njihovo mitologiziranje ratovanja nekako drukčije od onoga koje karakterizira druge (dapače: „ostale“) nacije. Zbog toga njihova promičba (koju obuhvaća značajan dio javnoga prostora u zemlji) nailazi na ozbiljne poteškoće u situaciji koja je sličnija lovu no ratu. Nije baš lako zvati junacima sve vojnike koji sudjeluju u ovakvome „ratu“, no to je nužno želi li se interpretaciju rata – opet jednom – učiniti budućim „cementom nacije“. Rat pak ima tu potencijalnu funkciju naprosto stoga što je bitne osobne, socijalne ili političke probleme u vrijeme rata i neposredno nakon njega gotovo uvijek moguće doživjeti kao načelno jednostavne, ali faktički nerješive egzistencijalne zadaće. To znači da je mnogo toga lakše „razumjeti“ kada su životne prilike već do te mjere radikalizirane kao u ratu. Daleko je teže, međutim, iznaći u takvoj situaciji moguće odgovore na najvažnija pitanja kao pretpostavke za poopćivo racionalno djelovanje.

Pa ipak, najnoviji ratni događaji paradigmatički pokazuju da su ta pitanja upravo ona koja, kao navodno predpolitički bitna, pokušavamo uvesti u debatu u čijoj je pozadini najčešće patriotizam ili nacionalistička retorika, koja je, u načelu, potencijalno i retorika mržnje. Tako se, na primjer, uvijek iznova događa da aktualno pitanje, nakon što su ubijene tisuće ljudi, ne bude pitanje o mogućnosti mira ili barem primirja, već ono o (quasi)moralnim vrijednostima što ih je “naša” ili “suprotna” strana pokušala ostvariti (o realnim društvenim interesima u ovakvome trenutku jedva da se i razmišlja).

Patriotizam koji nema veze s moralom

Suvremeni (barem moralni, ako već ne i politički) vidokrug ipak sve više zahtijeva da se kao epohalno bitno pitanje više ne postavlja samo perspektiva “naše” političke zajednice, posebice njezine teritorije, nego (svakodnevna) perspektiva svih stanovnika te teritorije, dakle, primarno, pitanje o mogućnosti njihova pukog preživljavanja. Ovo pitanje je sasvim jednostavno, sa spoznajno-teorijskoga stajališta gotovo primitivno, ali se ipak nevjerojatno rijetko postavlja. Ako ga se ne postavi, nekako se, već tradicijski, podrazumijeva da su svi ljudi egzistencijalni dužnici spram domovine. Glasovitim izrijekom amerikanskoga mornaričkoga časnika Stephena Decatura: Right or wrong, my country. Slobodan bi prijevod, u nietzscheanskoj verziji, glasio: “Moja je domovina s onu stranu dobra i zla”, ili, drugim riječima; patriotizam jednostavno nema konstrukcijske veze s moralom, pa je, u njegovo ime, odista sve dopušteno.

Paradigmatičan je tip suvremene zajednice koja se razumije kao nositelj kolektivnoga identiteta naravno (etno)nacionalna zajednica. Ona, po nužno idealiziranome samorazumijevanju objedinjuje i podrijetlo (biologijski element individualnoga opstanka) i jezik (komunikacijski element) i kulturu, običaje i tradiciju. Prema vani takva zajednica jamči oposebnjenu (načelno kompetitivnu) pripadnost široj zajednici (čovječanstvu). Određujuća kompetitivnost ovoga tipa kolektivnoga identiteta dovodi do izvrtanja izvorne logičke formule identiteta koja sada, socijalizacijski uporabljena, glasi A¹B; identitet se tvori i spoznaje u potvrđenome razlikovanju spram Drugih. Ti „drugi“ vrijede, naravno, mnogo manje od „naših“ – pa su zato i već spomenuti omjeri broja žrtava činjenica koja ne izaziva zgražanje među pobjednicima, dapače. No, ti su drugi, opasni i zato što su, prema nosivoj ideologijskoj pretpostavci, još homogeniji od „nas“; odatle i smisao „kolektivnoga kažnjavanja“ neprijatelja židovstva (ili prozivanja Židova na istoj osnovi).

Pojedinci su unutar nacije, tako, lišeni moralne osobnosti, pojavljuju se – u stilu Hegelova Sustava ćudorednosti – tek kao udovi cjeline, a kao ne sudionici, dakle subjekti koji sudjeluju u političkoj praksi zajednice. Oni su načelno nesamostalni momenti “sredine” koja je, bez konkurencije, od rođenja nadležna za njih – ne samo politički, nego i povijesno, kulturno, jezično, vjerski ili socijalno. Jasno je, s odmakom od rata emocionalizirane uspomene blijede, cement puca, a realne – na dugi rok neizbrisive – socijalne razlike opet uzimaju maha. No, nacionalna, patriotska (pa i nacionalistička) mitologija i dalje bi da gradi svoju simboliku na raspucanome cementu, i dalje bi da održava fantazam jedinstva „kakvo je bilo u ratu“ (jer su, umjesto svakidašnjih životnih problema, ljudi bili suočeni s egzistencijalima – a u takvim su prigodama rješenja mnogo manje, i rjeđe, individualizirana).

Manje sjećanja, više rituala

Dok Izrael svoju mitologiju uredno obnavlja (najčešće potpomognut inicijativom neprijateljskih susjeda), neke od starijih političkih zajednica iz svoje su mitologije proizvele široko (nikada opće) prihvaćenu simboliku (koja, s vremenom, dobiva na ritualiziranosti, a gubi na sadržaju). Oni između, kako je to pokazalo nedavno zbivanje u Kninu bauljaju u međuprostoru – ritualno prisjećanje na nekadašnje pobjednosno jedinstvo još postoji, ali slabi dovoljno da simbolika „domovinskoga rata“ sve jasnije prelazi u ritual. Za Hrvatsku je, međutim, znakovito to da rituale svakogodišnjih svečanosti ne dovodi toliko u pitanje kritički (lijevo ili liberalno orijentirana) inteligencija, koliko to čine oni koji sebe smatraju turbo-patriotima. Zvižduci u Kninu nisu tek politički prosvjed, koliko su, još neosviješteni znak, da je jedno vrijeme prošlo (slično su svojevremeno – također dvadesetak godina poslije rata – morali neugodno iskusiti i jugoslavenski Subnorovci). Zajednica (točnije: ni jedna od konkurirajućih interpretacije hrvatstva koje bi da ju kontroliraju) ne može više – ni najtežom simbolikom – nametnuti društvu (za nj) protunaravno jedinstvo.

Borci, veterani, dragovoljci teško podnose „odlazak u povijest“, pogotovo kada ga svojim politički neosviještenim ponašanjem sami ubrzavaju. Zato problem nije u „nepristojnom ponašanju na svetome mjestu hrvatskoga ponosa“, nego u tomu što je svakoga dana sve manji broj onih u društvu koji taj ponos još osjećaju – nelagoda zbog društvenih neuspjeha, krađa i prijevara prije svega, svakako ga je barem načela. Žele li ga obnoviti, trebao bi im – a da uglavnom i ne znaju – još jedan rat (ili žalovanje zbog toga što su neki uspjesi postignuti i bez ratovanja – kakvo je, na doista krvoločan način, nedavno iskazao jedan od vukovarskih protućiriličara). Čak da novi rat nekom luđaku i padne na pamet, Hrvatska, s vojskom kakvu ima, zasigurno ne može očekivati da naprosto krene u lov. To je, za sada, funkcionalno u Izraelu, ponajprije zbog trajnoga animoziteta okoline u kojoj se država nalazi (dok se u Hrvatskoj moraju zahvaljivati srpskim kolegama nakon što su spasili propuste hrvatske kontrole zračne plovidbe). No, i u Izraelu to sve teže funkcionira. A bilo bi još teže da se širom svijeta jasnije pojmi kako je dobrobit svake individue moralnom logikom nadređena svim „velikim“ vrijednostima.

Banka, 08.08.2014.

Peščanik.net, 08.08.2014.

TEMA – UKRAJINA

———–    

  1. “Ako želiš sretan završetak (knjige), to ovisi samo o tome na kojoj si je stranici zatvorio” (op. ur.)
  2. “Promijenivši što treba promijeniti”, odnosno “uz potrebne preinake” (latinska izreka, op. ur.)
  3. “Zakon o sprečavanju ruske agresije” (op. ur.)
  4. “Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu” (latinska izreka, op. ur.)