Sarajevo, foto: Ines Tanović Sijerčić
Sarajevo, foto: Ines Tanović Sijerčić

Životi generacija ljudi oko mene dijele se na razdoblja prije i poslije rata. Tako i moj. Rat mi je promijenio život. Proveo sam ga sa svojom familijom u opsjednutom Sarajevu. Mnoge prizore iz rata zabilježio sam kroz objektiv kamere i pohranio u svoju memoriju. Rijetko govorim o tome u bilo kojem društvu, neugodno mi je, znam da me mnogi ne razumiju, mada me je to iskustvo trajno obilježilo kao čovjeka. Ponekad osvjestim ratnu traumu kroz pojedini izrežiran prizor kada postavljam neku scenu u teatru. Jedan od mojih najvećih strahova jeste mogućnost izbijanja novog rata. Uvjerio sam se kako za početak rata nije potrebno dvoje, suprotno od onog što je mislio Alija Izetbegović u praskozorje bosanskog rata, jer uvijek postoje ljudi koji će ratovati čak i ako je većina protiv toga. U BiH je 90-ih rat uvezen, prelio se iz srpsko-hrvatskog sukoba kao cunami ljudske nesreće koji je moje sunarodnjake raselio, učinio gladnim i ostavljenim od svih. Shvatio sam da nasilje i smrt mogu postati moja svakodnevnica svake sekunde. Rat sve sruši, izbriše sve civilizacijske atribute preko noći, gotovo odjednom.

Pojam „izgubljene generacije“ odnosi se na generaciju izraslu iz Prvog svjetskog rata (1914-1918) i njeno poslijeratno bivanje u svijetu izgubljenih vrijednosti, a ovjekovječio ga je slavni američki književnik Ernest Hemingway, prvenstveno u motu svog čuvenog romana iz 1926. „A sunce izlazi“.

Po stepenu razaranja, broju stradalih civila, prognanih i ubijenih, posljednji rat u Bosni i Hercegovini (1992-1995) može se shvatiti kao mikrosvijet Prvog svjetskog rata, nazvanog kao „Veliki rat“ ili rat za koji se mislilo da je trebao biti „kraj svih ratova“, pa se tako i sociološko-literarni pojam „pregažene generacije“ može razumjeti kao karakteristika bosanskohercegovačke historijske varijante „izgubljene generacije“. S tim u vezi termin „pregažene generacije“ odnosi se na rođene krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina XX vijeka. Odrasli smo u „sretnim osamdesetim“, a zatim „pregaženi“ u devedesetim.

U Bosni je učinjeno sve što se moglo učiniti samo da rata ne bude, predlagane su asimetrične federacije i konfederacije, održavani mirovni skupovi, posljednji smo prestali plaćati i vjerovati u JNA, pravljeni su mnogi kompromisi i prijedlozi kako ne bi bilo stradanja. Dva velikodržavna projekta, najprije srpski a zatim i hrvatski, nacrtani na salveti uz ručak Tuđmana i Miloševića ovjekovječili su jedinu tačku slaganja Srba i Hrvata na Balkanu – u podjeli Bosne.

Opet se želi Bosna servirati na sto, ostavljena za teritorijalne aspiracije agresivnih nacionalističkih politika iz Srbije i Hrvatske, i to proizvodi velike tenzije iznutra. Ne želim pisati politički korektne kolumne koje traže etničku kvotu podjednake krivice sva tri naroda u BiH, pa da kažem kako postoji i treća agresivna politika, ona kod Bošnjaka, ali ona naprosto ne postoji. Bošnjački nacionalizam je čaršijsko-mahalski i nanosi veliku štetu zemlji, prvenstveno ideji Bosne kao građanske države, zato što velikom broju građana, ćutljivih apstinenata na izborima koje politike etničko-vjerskog identiteta ne zanimaju, onemogućuju da povjeruju u transformaciju BiH kao moderne i demokratske države. Mnogi se zbog toga odlučuju za odlazak, pa je vezivno tkivo Bosne sve tanje, njen kisik danas čine antinacionalisti, antifašisti, kritički angažirani intelektualci, sekularni i oni čija vjera je njihova privatna, intimna stvar. Opet se fabrikuju po receptu iz 90-ih etnički problemi navodne ugroženosti koji nisu realni. Sve je to sada nametnuto iznutra, potpomognuto od matica Srbije i Hrvatske koje koriste autohtone bosanske Srbe i Hrvate za svoje dugoročne ciljeve destabilizacije BiH.

Umjesto da se radi na kulturi pomirenja i povjerenja, ide se u suprotnom pravcu, slave se zločinci i udruženi zločinački poduhvati. Zločinci su postali heroji u mnogim sredinama. Pišu se revizionističke knjige u kojima se zločini opravdavaju, negira se genocid i to su nacionalni projekti, finansirani iz budžeta, institucionalizirani oblik neofašističkog djelovanja. Sve je to posljedica pristajanja na fantazmagoriju etničke države. BiH je kulturno polifona zemlja, govori se zajedničkim jezikom, suštinski mi smo jedno, ličimo jedni na druge i historijski jedino nas religija razlikuje. Moja generacija nije odrasla u etničkoj Bosni, već u sekularnom i građanskom društvu. Rat je imao za cilj da ubije ideju mogućnosti zajedničkog života, i da potvrdi karadžićevsko-bobanovske ideje da žito treba odvojiti od kukolja, da postoje prave i bolje nacije, za razliku od onih koje su istorijski podbačaj. Mislim da su oni skoro pa uspjeli u svojoj nakani, bili su blizu cilja 90-ih. Mnogi osjećaju da monstruoznu ideju podjela treba sada finalizirati. Ohrabren ruskim leđima nekadašnji američki čovjek kojeg su na vlast u RS doveli na tenku, sada poručuje:

„Doviđenja BiH, dobrodošao RS-egzit“ (Goodbye BiH, welcome RS-exit ), ovo su riječi kojima je srpski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik počeo obraćanje poslanicima u Narodnoj skupštini Republike Srpske prije koji dan.

Dodiku nije strana prijetnja otcjepljenjem Republike Srpske (RS) iz jedinstvene poslijeratne Bosne i Hercegovine – i kao premijer, i kao predsjednik srpskog entiteta je upozoravao na ovu mogućnost kad god odluke zajedničkih institucija ili stranih predstavnika ne bi bile u skladu sa njegovim političkim stavovima u tom trenutku.

Ovog puta je povod bila odluka najviše pravne institucije u Bosni i Hercegovini – Ustavnog suda – da poljoprivredno zemljište na teritoriji Republike Srpske ne može da bude u vlasništvu ovog entiteta.

Malo je država u svijetu poput Bosne čiji se raspad opetovano priziva, čak i opjevava u različitim dionicama istorije. No, bez obzira na takav intenzitet antibosanskohercegovačkih politika kroz istoriju, država uprkos svemu opstaje. Postajala je čak i onda kada su mnogi objektivni parametri ukazivali da se neće sačuvati od udara stravičnih agresivnih nacionalističkih politika, secesionističkog-srpskog i segregacijskog-hrvatskog. Skoro tri decenije od okončanja rata i potpisivanja mirovnog ugovora za BiH, svjedočimo još uvijek nasilničkim, rušilačkim politikama koje žele dezintegrirati zemlju. Još uvijek unutrašnji etnoklepto-akteri uglavnom rade na destrukciji sopstvene države, a međunarodni akteri iz EU i SAD, uz sve prigovore, čuvaju stakleni, porozni suverenitet BiH od kolapsa i mogućeg novog rata.

Najvažnije naracije u Bosni i Hercegovini su nasilne, prijeti se i zvecka oružjem, od ranih jutarnjih programa na tv-u do svakog političkog magazina, sve je utemeljeno na negaciji drugoga, kreira se strah za „svoje“ od onih „drugih“. Život van medija na našu sreću pokazuje da u Bosni ima ljudi koji ne sumnjaju u bolje lice svoje zemlje, koji vjeruju da plemenita strana ljudske prirode može prevladati demonsku stranu koja se nudi kao nacionalni imperativ opstanka. Ljudi se truju sistemski nasiljem. Ukoliko se ne krene u nešto što nas vodi do mira, do mogućnosti da sve naše konflikte rješavamo na način koji će doprinijeti izgradnji jednog boljeg i pravednijeg društva, iza sebe ćemo ostaviti samo duhovnu i civilizacijsku pustoš. Bosna je u istoriji mnogo puta krvarila i spolja i iznutra. Vrijeme je za kulturu i politiku mira.

Peščanik.net, 05.03.2020.