Natpis na nadgrobnom spomeniku vojnicima poginulim u ratu od 1912. do 1920.

Foto: Predrag Trokicić

Prikaz knjige Roberta Gerwartha „The vanquished: Why the first world war failed to end, 1917-1923 / Poraženi: Zašto se Prvi svetski rat nije završio, 1917-1923“, Allen Lane 2017.

Prvi svetski rat je razrešen na zapadnom frontu, kada se posle propasti Ludendorfove prolećne ofanzive 1918. struktura nemačke vojne sile konačno urušila pod udruženim napadima Britanije, Francuske i SAD. Ali ako je rat dobijen (ili izgubljen) na zapadu, neposredan povod za njega i njegove najtrajnije posledice naći ćemo na istoku, gde se i danas osećaju odjeci ove velike nesreće. Dovoljno je da uporedimo geopolitički pejzaž Evrope iz 1914. sa savremenim: mapa zapadne i severne Evrope nije se značajno menjala (uz izuzetak stvaranja Republike Irske), dok je istočno od Rajne nikla čitava grupa novih država, od kojih su mnoge formirane upravo po završetku rata. To je politički poredak koji su za sebe stvorili gubitnici rata, „poraženi“, što je i tema nove knjige Roberta Gervarta.

„Okolnosti koje dovode do rata nestaju njegovim okončanjem“, pisao je Rejmon Aron. „Oružani sukob je presudan faktor koji proizvodi dalekosežne posledice, a ne poreklo sukoba ili mirovni sporazumi“. U Prvom svetskom ratu priroda oružanih sukoba je bila dramatično različita na zapadu i istoku. Na zapadu je nasilje bilo koncentrisano duž linije utvrđenih položaja, koja se protezala 700 kilometara od švajcarske granice do Lamanša. Bio je to smrtonosno klaustrofobičan svet rovova koji još uvek dominira javnim sećanjem na rat u Britaniji, Francuskoj i Nemačkoj. Na istoku su se sukobljene vojske neprestano kretale po širokom bojnom polju: tokom 1915. Rusija je pod navalom nemačkih trupa izgubila teritoriju veličine Francuske. Muškarci su kopali rovove pod paljbom na oba fronta ali su rovovi na istoku bili, kako je pisao Bazil Lidel Hart, „samo tanka brana u fluidnom prostranstvu“, nedovoljna da zaustavi provalu nasilja po čitavom okruženju. Na istoku je do zastoja u borbama dolazilo usled iscrpljenosti, a ne zbog snage utvrđenih položaja.

Pristup zapadnom frontu je bio blokiran iz jednog pravca, ali su drugi prilazi bili otvoreni: sve dok je Britanija imala prevlast na moru, saveznici su imali pristup ljudstvu i resursima iz celog sveta. Tokom rata, britanski brodovi su prevezli 23,7 miliona ljudi, 2,24 miliona životinja i 46,5 miliona tona vojnih zaliha. Centralne sile, pobedonosne na istoku, konačno su poražene na zapadu zato što su izgubile bitku za Atlantik. Isto se dogodilo i u Drugom svetskom ratu, što je i razlog zbog koga se, po kasnijem sopstvenom priznanju, Čerčil jedino istinski bojao nemačkih podmornica.

Odsečene od međunarodne trgovine, zaraćene države na istoku su bile prinuđene da se oslone na sopstvene, preopterećene ekonomije. I na zapadu je bilo nestašica i poskupljenja hrane, ali nije bilo gladi: racionisanje hrane je u Londonu otpočelo tek februara 1918. Na istoku, hrana je vrlo brzo postala glavni problem. U otomanskim provincijama, Libanu i Siriji, britanska blokada, unutrašnji nemiri izazvani ratom i najezda skakavaca doveli su do pada poljoprivredne proizvodnje i omeli kretanje zaliha. Zavladala je glad od koje će umreti čak svaki sedmi stanovnik Sirije, što je katastrofa koju je svet uglavnom zaboravio. U Beču je već 1915. došlo do ozbiljnih nestašica hrane. Ljudi su preživljavali sa porcijama od oko 800 kalorija dnevno; prema jednoj proceni, do kraja rata je čak 90 odsto dece u gradu bilo pothranjeno. Širom istočne Evrope glad je podrivala legitimitet vlasti. U Rusiji su pobune koje su prekinule 300-ogodišnju vladavinu dinastije Romanovih počele protestom zbog cena hrane u Petrogradu.

Čak i kada bi izbegli smrt od gladi, civili su na istoku stradali daleko više nego na zapadu. Izuzev oko 6.000 Belgijanaca, koliko ih je ukupno pogubljeno tokom prvih nedelja rata, kao i mnogih žrtava vazdušnih napada i dugometne artiljerijske vatre, među mrtvima na zapadu najviše je bilo ljudi u uniformi. Na istoku, civili su stradali i kada su im pljačkana sela i paljena polja. U Rusiji je od 1915. do 1917. iz svojih domova prognano sedam miliona ljudi, a gonili su ih i neprijatelji i vlastita država. Još će na milione njih umreti ili izgubiti dom kada Rusija izađe iz rata. Rovovske bitke na zapadu jesu bile potresne, ali pre svega zato što su drastično odudarale od uređenog života u pozadini, često samo nekoliko sati putovanja od bojnog polja. U većem delu istočne Evrope nije bilo tako dubokih razlika između iskustva rata vojnika i civila.

Nakon kraćeg perioda prividnog društvenog konsenzusa u većini zemalja leta 1914, u svim zaraćenim državama izbili su nemiri odmah po početku rata. Na zapadu je bilo štrajkova, demonstracija i pobuna, ali relativno malo mrtvih (ne računajući Irsku). Na istoku su i narodne pobune i državna represija bili krvaviji i nosili su dublje političke posledice. Nemačka je bila negde između: doživela je više društvenih i političkih sukoba nego zapad, ali znatno manje nego istok.

Iako je rat produbio sve raskole u društvu – između stanovnika gradova i sela, radnika i poslodavaca, proizvođača i potrošača – zapanjujuće je koliko su često etnički animoziteti uticali na sukobe tokom rata. Od Irske do Urala, nacionalnost je postala izvor kolektivnog delovanja i nasilja u zajednici. Jednim delom su te sukobe podsticale sve zaraćene strane da bi oslabile svoje protivnike potpirujući otpor kod etničkih manjina, kao što su to učinili Britanci sa arapskim podanicima Otomanskog carstva, a što su Nemci bezuspešno pokušali preko nesrećne misije Rodžera Kejsmenta u Irskoj. Države su pribegavale nasilju i nad sopstvenim stanovništvom. Najdestruktivniji takav primer bila je genocidna kampanja koju je otomanski režim sproveo protiv svojih jermenskih podanika i drugih hrišćanskih manjina. Takođe je pojačano sveopšte neprijateljstvo prema Jevrejima. Širom Evrope, od nereda u londonskom Ist endu do ubilačkih pogroma u Rusiji, u godinama neposredno po završetku rata nacionalna rivalstva i svrstavanja postala su presudan motiv za nasilje između država, ali i unutar njih.

„Rat stvara države“, pisao je Čarls Tili, „i obratno“. Uz ovu zadivljujuće konciznu opasku o vezi rata i državotvornosti treba primetiti da različite vrste rata stvaraju različite vrste država, i obratno. Borbe na zapadu su bile teško iskušenje za britansku i francusku državu, iz kojeg su one izašle sposobnije da regulišu društvo i mobilišu resurse. Na istoku su se zaraćene strane urušavale pod pritiskom sve teže podnošljivog tereta ratovanja. Pravo je čudo da su istočna carstva trajala toliko dugo. Njihova otpornost je dobar argument za skepsu prema tvrdnjama da su svi ti režimi već bili pred raspadom i pre nego što je rat počeo. Pa ipak, počev od Rusije 1917. za kojom slede Otomansko carstvo, Austrougarska, Italija i konačno (presudno) Nemačka, imperijalne države redom su se urušavale, okidajući usput nasilne sukobe u borbi za svoje nasleđe.

Borbe na zapadu okončane su prekidom vatre 11. novembra 1918. u 11 sati prepodne. Primirje koje su potpisale zapadne sile sa predstavnicima nemačke vlade bilo je važno ne samo zato što su time završene borbe na zapadnom frontu, već i zato što je primirjem prihvaćena činjenica da će Nemačka nastaviti da traje kao nacionalna država. Za razliku od Habzburškog i Otomanskog carstva, Nemačka je preživela; monarhija Hoencolerna je ukinuta, ali je veći deo društvene i političke strukture u državi ostao netaknut, mada oštećen. Moglo bi se reći da je u poređenju sa kolapsom Austrougarske, prevratom u Rusiji i cenom pobede koju su platile Britanija i Francuska, Nemačka izašla iz rata relativno jača nego ranije. Ova promena u ravnoteži moći imaće značajan uticaj na budućnost Evrope.

Na istoku je potpisivanje primirja imalo slabog uticaja. Jedna faza rata se završila na ruskom frontu u decembru 1917, ali su borbe i dalje tinjale s različitim stepenom intenziteta još pune 4 godine. Događaji će ubrzo poništiti Brest-Litovski sporazum, nepravedni mirovni ugovor koji su Centralne sile nametnule boljševicima u martu 1918. Pošto su saveznici bili nevoljni, a često i nemoćni da zavedu red, dobar deo posleratnog dogovora na istoku bio je utvrđen na ratištu, a ne za pregovaračkim stolom. Poljska je preživela kao nezavisna država zato što su njene snage porazile boljševike; s druge strane, Ukrajina, Gruzija i Jermenija postale su deo Sovjetskog Saveza jer njihove vojske nisu istrajale. Iz ruševina Otomanskog carstva pojavila se Republika Turska kada je njena obnovljena vojska odbila grčki napad i primorala saveznike da promene mirovni sporazum nametnut sultanu 1919. Kako je pred turskom nacionalnom skupštinom 1921. rekao Mustafa Kemal: „Ni suverenitet ni pravo na upravljanje državom ne stiču se u akademskoj debati. Suverenitet se osvaja silom, snagom i nasiljem.“

Tokom turbulentnog bezvlašća od ruske revolucije 1917. do stabilizacije posleratnog poretka ugovorom iz Lozane 1923, vlade istočno od Rajne izgubile su ono što je Maks Veber definisao kao srž suverene vlasti: monopol nad legitimnim nasiljem. Na scenu stupa nova vrsta lidera, ratovođa. Neki od njih, kao Jožef Pilsudski u Poljskoj i Kemal u Turskoj, služili su se svojim vojnim uspesima za stvaranje nove države. Druge su, kao barona Romana fon Ungern-Šternberga, na kraju uništile sile koje su sami pokrenuli. Bivši ruski konjički zapovednik, Ungern-Šternberg je 1917. okupio multietničku vojsku za rat protiv boljševika gradeći joj reputaciju ubica i pljačkaša. Suludo hrabar u borbi, podložan nepredvidivim izlivima nasilnog besa, motivisan opsesivnom mržnjom prema Jevrejima i Slovenima baron liči na antijunake avanturističkih romana. Crvenoarmejci su ga uhvatili i pogubili 1921, ali ne pre nego što je pokušao da obnovi mongolski kanat.

Ungern-Šternberg je imao mnoge rivale u poduhvatu za preuzimanje kontrole nad rasparčanom teritorijom koju su ruski vladari osvojili tokom više od dva veka ekspanzije carstva. Počev od neuspešnog puča pod vođstvom generala Lavra Kornilova u leto 1917, niz ruskih oficira pokušaće da porazi revoluciju. Nijedan nije preživeo. Bez stabilne pomoći iz inostranstva, oslabljeni međusobnim sukobima i nedostatkom podrške odozdo, kontrarevolucionarne ratovođe redom padaju u okršaju s boljševicima, koji su u međuvremenu oformili efikasnu vojnu mešavinu starog režima, ideološkog žara i represivnog terora. Lenjinov uspon na vlast, kao i Musolinijev ili Hitlerov, nije bio moguć bez rata.

Ova knjiga o poraženima počinje Lenjinovim povratkom u Rusiju iz švajcarskog egzila. Njegov silazak s voza na petrogradskoj Finskoj stanici na Uskrs 1917. omogućila je nemačka visoka komanda u operaciji koja je, među svim poznatim pokušajima jedne države da utiče na unutrašnja pitanja druge, imala verovatno najdalekosežnije posledice. Rusija igra centralnu ulogu u Gervartovoj priči, mada autor jednaku pažnju posvećuje svim gubitnicima rata uključujući i one kao što je Bugarska, koje istoriografija fiksirana na zapadnu Evropu često zanemaruje.

Gervart se bavi složenim uticajem koji je rat imao na katastrofalni tok evropske istorije u prvoj polovini 20. veka, što je posebno značajno za istoričare u Rusiji i Nemačkoj. Autor uverljivo objašnjava da kolaps starog poretka 1914. nije bio nužan: „Izgleda da su vladajuće dinastije predratnog sveta bile dobro utvrđene i da su pouzdano kontrolisale ogromne komade teritorije koji su pripadali njihovim carstvima“. Gervart ne misli da je iskustvo rata dovelo do brutalizacije evropskog javnog života, ali jeste poslužilo kao „nenamerni podstrek“ nasilju koje će tek zavladati. Presudno je bilo to što se rat završio vojnim porazom, društvenom revolucijom i teritorijalnom reorganizacijom. Način na koji su te sile osnaživale jedna drugu stvorio je „novu logiku nasilja koje je proželo domaće i međunarodne sukobe i kulminiralo… na istočnom frontu tokom Drugog svetskog rata“.

Ne tako davno Gervartovu knjigu bismo čitali sa osećajem distance i olakšanja, uvereni da taj nasilni svet pripada zatvorenom poglavlju evropske istorije. Taj osećaj je danas nestao. Evropljani su nespokojni, nezadovoljni svojim vladama, uznemireni stvarnim i zamišljenim pretnjama. Iz geopolitičkih rascepa u istočnoj Evropi opet dopire tutnjava. U Mađarskoj su u opasnosti demokratske institucije, u Ukrajini i na Kavkazu ima etničkih okršaja, dok se na granice Rusije i njenih suseda vratila čak i mogućnost konfrontacije velikih sila. Ipak, Gervartov uverljiv izveštaj o ratu i revoluciji trebalo bi da nas navede da više cenimo i čuvamo ogromnu razliku između naših savremenih nevolja i namračnijih dana 20. veka.

James Sheehan, London Review of Books, 05.07.2018.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 12.11.2018.

PRVI SVETSKI RAT