The temptation of toys, J. Arnold and CELF
The temptation of toys, J. Arnold and CELF

Karolina Iskijerdo, antropološkinja sa Kalifornijskog univerziteta u Los Anđelesu, provela je 2004. nekoliko meseci sa Matsigenkama, plemenom od oko dvanaest hiljada ljudi koji žive u peruanskoj Amazoniji. Matsigenke love majmune i papagaje, uzgajaju juku i banane i grade kuće sa krovovima od lišća posebnog palminog drveta, zvanog kapaši. U jednom trenutku, Iskijerdo je odlučila da krene sa lokalnom porodicom na ekspediciju prikupljanja lišća niz reku Urubamba.

Članica druge porodice, Janira, pitala je da li može da im se pridruži. Iskijerdo i ostali proveli su pet dana na reci. Iako Janira nije imala jasna zaduženja u grupi, brzo je pronašla način da bude od koristi. Dvaput dnevno čistila je pesak sa ležaljki, pomagala je u slaganju listova kapašija. Uveče je lovila rakove, koje je zatim čistila, kuvala i služila ostalima. Smirena i ozbiljna, Janira „nije imala nikakve prohteve“, prisećala se Iskijerdo kasnije. Njeno ponašanje ostavilo je snažan utisak na ovu antropološkinju, jer je Janira tada imala samo šest godina.

Dok je Iskijerdo radila sa Matsigenkama, istovremeno je učestvovala u jednom istraživanju u svojoj zemlji. Njena koleginica, Elinor Ouks, regrutovala je trideset dve porodice iz srednje klase za studiju o životu u Los Anđelesu u 21. veku. Ouks je organizovala snimanje porodica dok jedu, svađaju se i mire, i peru sudove.

Iskijerdo i Ouks su delile interesovanje za mnoga etnografska pitanja, uključujući i vaspitavanje dece. Kako roditelji iz različitih zemalja pripremaju mlade ljude za odgovornosti zrelog doba? U slučaju građana Los Anđelesa, uglavnom nikako. U ispitanim porodicama, nijedno dete nije redovno obavljalo kućne poslove ako mu to nije naređeno. Roditelji su često morali da mole decu da urade najjednostavnije zadatke; deca su često i to odbijala. U jednom prilično tipičnom slučaju, otac je svog osmogodišnjeg sina pet puta lepo zamolio da ode da se istušira. Nakon što molba ni peti put nije uspela, otac je podigao sina i odneo ga u kadu. Pet minuta kasnije, klinac je, i dalje neokupan, otišao u drugu sobu da igra video igru.

U drugom tipičnom slučaju, osmogodišnja devojčica sela je za sto da večera. Kada je videla da joj nije postavljen pribor za jelo, obrecnula se: „Kako sada da jedem?“ Iako je devojčica očigledno znala gde stoje viljuške i kašike, otac je ustao i doneo joj pribor.

U trećoj epizodi, dečak po imenu Ben trebalo je da izađe iz kuće sa svojim roditeljima. Ali nije mogao da zavuče noge u patike, jer su pertle bile vezane. Pružio je ocu jednu patiku: „Razveži ih!“ Otac mu je predložio da ga lepo zamoli.

„Hoćeš li da ih razvežeš?“ odgovorio je Ben. Nakon dužeg pogađanja, otac je razvezao Benu pertle. Ben je obuo patike, a zatim je tražio od oca da mu zaveže pertle. „Vezuj pertle i idemo“, napokon je prasnuo otac. Ben nije ni trepnuo. „Samo sam te pitao“, rekao je.

Pre nekoliko godina, Iskijerdo i Ouks su napisale članak za Ethos, žurnal Društva psiholoških antropologa, gde su opisale Janirino držanje na putovanju niz reku, i Benov razgovor sa ocem. „Poređenje ovih razvojnih priča zahteva definisanje odgovornosti u detinjstvu“, napisale su. Zašto deca iz plemena Matsigenka „pomažu svojim porodicama u kući više nego deca iz Los Anđelesa?“ i „Zašto odrasli članovi porodice u Los Anđelesu pomažu svojoj deci kod kuće više nego Matsigenke?“ Iako ne baš ovim rečima, to pitanje svakodnevno sebi postavljaju – tiho, molećivo, očajno – roditelji od Enkoridža do Majamija. Zašto, zašto, zašto?

Ako ne računamo imperijalno potomstvo dinastije Ming i prinčeve iz predrevolucionarne Francuske, današnja američka deca su možda najrazmaženija deca u istoriji sveta. Ne samo zato što dobijaju neviđene količine stvari – odeću, igračke, kamere, skije, kompjutere, televizore, mobilne telefone, Playstation konzole, ajpode. (Tržište za Burberry Baby i druge oblike dečje “mode” navodno raste deset procenata svake godine.) Pored toga, dobili su i neviđen autoritet. „Roditelji traže priznanje od svoje dece, što je obrnuto od nekadašnjeg ideala, gde su se deca trudila da dobiju priznanje svojih rodielja“, pišu profesori psihologije Džoin Tveng i Kit Kambel. U mnogim porodicama iz srednje klase, deci na raspolaganju stoje jedna, dve ili čak tri odrasle osobe. Ovo je socijalni eksperiment ogromnih dimenzija, i sve se više odraslih boji da on ne uspeva: prema jednoj anketi časopisa Time i CNN-a, dve trećine američkih roditelja smatra da su njihova deca razmažena.

Ideja da možda odgajamo generaciju dece koja ne umeju, ili makar neće, da sebi zavežu pertle, podstakla je novi žanr knjiga o roditeljstvu. Naslovi ovih knjiga su ponekad plačni („Povlašćeni princ“) a ponekad otvoreno agresivni („Epidemija samoljublja“, „Zle mame su najbolje“, „Nacija cmizdravaca“). Ove knjige ne govore o tome šta treba, nego šta ne treba raditi: kako ne popuštati detetu, kako ne intervenisati kada je vašem tinejdžeru dosadno, kako ne potrošiti dve stotine hiljada dolara na školarinu, da bi se vaš diplomirani student sa dvadeset i nešto godina vratio kući da po čitav dan ispija vaše pivo.

Ne tako davno, Seli Koslov, bivša glavna urednica časopisa McCall’s, i sama se našla u ovoj poslednjoj situaciji. Nakon četiri godine na fakultetu i dve godine na Zapadnoj obali, njen sin Džed se vratio u svoju staru sobu u porodičnom stanu na Menhetnu, sa trideset četiri kutije LP ploča. Budući nezaposlen, Džed je izlazio do kasno u noć, spavao do podne, i tumarao po stanu u boksericama. Koslov je pokušala da shvati zašto su on i neki njegovi vršnjaci po svemu sudeći zaglavnjeni u večitoj adolescenciji. Zaključila je da je jedan od razloga loša ekonomska situacija. Drugi razlog su roditelji poput nje.

„Naši naslednici su se jednostavno oslonili na našu hvalisavost, naše dobre namere i prevelike investicije“, piše Koslov u svojoj novoj knjizi: „Teturanje ka zrelom dobu: scene iz ne tako praznog porodičnog gnezda“. Oni žive u „prostranoj savani poklonjenih prava, koju smo mi zalivali, uredili i za čije smo održavanje unajmili baštovane.“ Njena je preporuka da treba pustiti ove travnjake da ponovo zarastu u šumu: „Najbolji način da pokažemo ljubav jeste da prestanemo da budemo mama i tata.“ Jedan praktičan savet koji daje jeste da ne radite ništa kada vaše odraslo dete konačno reši da se iseli iz kuće. Dok je sinu prenosio stvari, Džedovom ocu je pukla ahilova tetiva i završio je na hirurgiji.

Medlin Levin, psihološkinja iz San Franciska, specijalizovala se za rad sa mladima. U knjizi „Vaspitavajte decu: roditeljstvo za autentični uspeh“, ona tvrdi da se previše žrtvujemo za svoju decu jer precenjujemo sopstveni uticaj. „Roditelji nikad ranije nisu toliko (pogrešno) verovali da svaki njiihov potez utiče na budući uspeh njihove dece“, piše ona. Paradoksalno, tvrdi Levin, toliko se trudeći da im pomognemo, na kraju ih sputavamo.

„Većina današnjih roditelja vaspitavana je u kulturi gde se svako tretira kao poseban“, primećuje ona. „Biti poseban zahteva mnogo rada i posebnost se ne može nametnuti deci. Odatle potiče onaj začarani krug konstantnog nadziranja dece i njihovog uspeha, što kod dece stvara osećaj da su nesposobna i ruši im samopouzdanje, pa im treba dodatni nadzor.“

Pamela Drakerman, bivša reporterka Wall Street Journala, preselila se u Pariz kad je ostala bez posla. Udala se za Britanca i nedugo zatim rodila ćerku. Manje iz ubeđenja a više zbog neiskustva, Drakerman je počela da odgaja svoju ćerku, kojoj tepaju Bin, à l’Américaine. Na kraju je, kako govori u knjizi „Vaspitavati bébé“, dobila najnevaspitanije dete u svakom pariskom restoranu ili parku u koji je kročila. Francuska deca su umela da mirno sede tokom predjela, glavnog jela i deserta; Bin se gađala hranom već dok je konobar donosio aperitiv.

Drakerman je razgovarala sa brojnim francuskim majkama, koje su sve izgledale elegantno i po svemu sudeći vrlo odmorno. Saznala je da Francuzi veruju da je ignorisanje dece dobro za njih. „Francuski roditelji ne brinu da li će naškoditi svojoj deci ako ih iznerviraju“, piše ona. „Naprotiv, oni smatraju da će deca dugoročno imati posledice ako ne nauče da se izbore sa frustracijom.“ Jedna majka, Martin, priča Pameli Drakerman da uvek sačeka pet minuta pre nego što podigne svoju uplakanu ćerku. Dok Drakerman i Martin razgovaraju, u Martininoj kući u predgrađu, njena trogodišnja ćerka sama peče kolače. Bin je približno istog uzrasta, „ali ne bi mi palo na pamet da joj dozvolim da sama radi nešto toliko komplikovano“, primećuje Drakerman. „Ja bih je nadgledala, a ona bi se opirala mom nadzoru.“

Podjednako je ključno, kako je Drakerman otkrila, jednostavno reći non. Za razliku od američkih roditelja, kad francuski roditelji to kažu, onda zaista tako misle. Za njih je „navikavanje na ‘ne’ ključan korak u razvoju deteta“, piše Drakerman. „Tako su deca primorana da shvate da na svetu ima i drugih ljudi, čije su potrebe jednako važne kao njihove.“

Ne tako davno, u nadi da će naši sinovi postati malo više nalik Matsigenkama, moj muž i ja smo im poverili novi zadatak: da istovare kese sa namirnicama iz auta. Noseći dve ili tri kese, najmlađi sin, trinaestogodišnji Aron, pokušao je da preskoči baru. Začula sam tresak. Kad sam pokupila svu hranu koja je mogla da se spase iz molotovljevog koktela srče i soka od manga, shvatila sam da je Aronu potrebna druga, još važnija lekcija iz odgovornosti. Od sada će, pored unošenja namirnica u kuću, biti zadužen i za izbacivanje smeća. Na jednoj od svojih prvih ekspedicija, nije spustio poklopac na kanti, što je privuklo medveda. Narednog jutra, dok sam po dvorištu sakupljala zgužvane maramice, kutije od suvog grožđa pune mrava i izbalavljenu foliju, shvatila sam da nemam vremena da mi deca pomažu po kući.

Ouks i Iskijerdo primećuju, u svojoj studiji o razlikama u porodičnom životu plemena Matsigenka i stanovnika Los Anđelesa, koliko rano Matsigenke počinju da podstiču decu da budu od koristi. Mala deca redovno podgrevaju sebi hranu nad otvorenom vatrom, dok „trogodišnjaci često vežbaju kako da seku drva i travu mačetama i noževima“. Kad napune šet-sedam godina, dečaci kreću sa ocem u lov i na pecanje, a devojčice uče kako da pomažu majkama u pripremanju hrane. Kao rezultat, Matsigenke već do puberteta savladaju većinu veština neophodnih za preživljavanje. Njihova spretnost podstiče samostalnost, koja dalje podstiče sposobnost – začarani krug koji traje do zrelog doba.

Krug u američkim domaćinstvima uglavnom se vrti u suprotnom pravcu. Toliko se malo očekuje od dece da čak ni adolescenti uglavnom ne znaju kako da uključe mnoge uređaje koji štede vreme, a kojih su njihove kuće pune. Njihova nesposobnost podstiče ogorčenost, koja rezultira time što se od njih traži još manje (što im ostavlja više vremena za video igre). Govoreći o porodicama iz Los Anđelesa, Ouks i Iskijerdo pišu, „Mnogi roditelji kažu da im treba više napora da nateraju decu da im pomognu nego da sami obave posao.“

Jedno od tumačenja ovih obrnutih krugova jeste da Amerikanci imaju lošije mišljenje o sposobnostima svoje dece. U izvesnom smislu, to je verovatno tačno: koliko bi roditelja u Park Sloupu ili Brentvudu poverilo svom trogodišnjem detetu da kosi travu mačetom? Ali u drugom smislu to je, naravno, smešno. Savremeni američki roditelji – naročito oni iz viših slojeva, kojima su namenjene knjige o roditeljstvu – obično imaju vrlo visoko mišljenje o sposobnostima svoje dece. Možda mali Ben ne ume da zaveže pertle, ali to ne treba da ga spreči da upiše Braun univerzitet.

U knjizi „Nacija cmizdravaca: visoka cena invazivnog roditeljstva“, Hara Estrof Marano tvrdi da rangiranje koledža snosi najveću krivicu za muke američke porodice. Njen argument je otprilike sledeći: ambiciozni roditelji boje se da se ekonomske mogućnosti za njihovu decu smanjuju. Za njih je diploma neke prestižne škole jedan od načina da svojoj deci obezbede prednost nad konkurencijom. Da bi im to omogućili, uradiće prektično sve, što znači da neće samo čistiti i kuvati, nego i pomagati deci sa domaćim iz matematike, plaćati im privatne časove i, ako treba, podneti tužbu protiv škole. Marano, novinarka časopisa Psychology Today, piše o jednoj srednjoj školi u Vašingtonu, koja od učenika zahteva pismeni sastav od osam strana i desetominutnu usmenu prezentaciju pre nego što diplomiraju. Kada je jedan učenik dobio nedovoljnu ocenu iz tog projekta, njegovi roditelji su angažovali advokata.

Današnji roditelji nisu samo „roditelji-helikopteri“, žali se bivši direktor škole novinarki. „Oni su mlazni napadački turbo helikopteri“. Drugi prosvetni radnici žale se na „roditelje-buldožere“, koji pokušavaju da svom detetu sklone s puta svaku prepreku. Korisnici ovog nadletanja, sa svoje strane, brinu da neće moći da se izbore sa studiranjem bez pomoći u kućnim poslovima. Prema istraživanju jednog sociologa sa Bostonskog koledža, današnje brucoše manje brinu zahtevi visokog školstva nego to „kako će se izboriti sa logistikom svakodnevnog života“.

Jedan od rezultata proučavanja porodica u Los Anđelesu je nova knjiga „Život u kući u 21. veku“ koju autori – antropolozi Džin Arnold, Entoni Greš i Elinor Ouks – opisuju kao „vizualnu etnografiju američkog domaćinstva iz srednje klase“. Bogato ilustrovana fotografijama porodičnih kuća i dvorišta, ova knjiga pruža intiman pogled na đubretom zasutu srž američke kulture.

„Nakon nekoliko kratkih godina“, navodi se u tekstu, mnoge porodice nakupe više predmeta „nego što može da im stane u kuću“. Posledica su garaže pune starog nameštaja i sportske opreme koja se ne koristi, radne sobe krcate kutijama koje još nisu gurnute u garažu, i u jednoj naročito pretrpanoj kući, tuš kabina u koju se odlaže prljav veš.

Deca su, prema „Životu u kući“, disproporcionalni generatori smeća: „Svako novo dete u domaćinstvu dovodi do 30-procentnog uvećanja porodičnog inventara samo tokom predškolskih godina.“ Mnoge dečje sobe na slikama toliko su pretrpane odećom i igračkama, uglavnom razbacanim po podu, da ne postoji put do kreveta. (U sobi jedne devojčice, kako su izbrojali autori, ima dvesta četrdeset osam lutaka, uključujući sto šezdeset pet medvedića.)

Dečje stvari prelivaju se i u druge sobe, dajući čitavoj kući, po rečima autora „izrazito dečje orijentisan izgled“.

Kada antropolozi proučavaju kulture kao što je Matsigenka, obično vide neke šablone. Matsigenke podstiču vredan rad i samostalnost. Njihovi dnevni rituali, njihova praksa u vaspitavanju dece, pa čak i njihova predanja ističu ove vrednosti, koje su očigledno korisne za život u prirodi. Njihove pripovetke često govore o nevoljama lenjih; deca koja i pored toga ne ukapiraju pouku, trljaju se koprivama.

U savremenoj američkoj kulturi, šabloni su eluzivniji. Kakve mi vrednosti promovišemo time što svoje kuće pretvaramo u skladišta za igračke, što svojoj deci dajemo zadatke a onda ih nagrađujemo kad zabrljaju, što im odvezujemo pa vezujemo pertle?  Kao da aktivno pokušavamo da odgojimo naciju večitih adolescenata. A možda, neznajući, upravo to i radimo.

Kako piše Melvin Koner, psihijatar i antropolog sa univerziteta Emori, u knjizi „Evolucija detinjstva“, jedna od najvažnijih karakteristika homosapijensa jeste „produženi period mladosti“. U poređenju sa čovekolikim majmunima, ljudi su „altrikalni“, što znači da su nezreli po rođenju. Šimpanze se, na primer, rađaju sa mozgom tek upola manjim od onoga kod odrasle jedinke; mozak ljudskog odojčeta tri puta je manji od mozga odrasle osobe.  Šimpanze ulaze u pubertet nedugo nako što prestanu da se doje; ljudima treba otprilike još jedna decenija. Niko ne zna kada je tačno u procesu evolucije hominida mladalački razvoj počeo da se usporava, ali čak je i homo ergaster, koji je evoluirao pre nekih 1,8 miliona godina, po svemu sudeći uživao – ako je to pravi izraz – produženo detinjstvo. Antropolozi često govore da je ljude stvorio upravo planirani raspored. Činjenica da odrastamo polako, omogućava nam da savladamo jezik i izgradimo složene društvene strukture.

Isti trend iz ljudske praistorije primetan je i u istoriji. Što dalje u istoriju pogledate, deca su odrastala brže. U srednjovekovnoj Evropi, deci od sedam godina poveravani su radni zadaci odraslih. Obavezno školovanje, uvedeno u 19. veku, pomerilo je zrelo doba na 16 godina. Do sredine dvadesetog veka, činilo se da je fakultetska diploma, barem u ovoj zemlji, nova linija razgraničenja. Sada možeš, ako je verovati Džadu Apatou, da napuniš četrdeset godina a da ne odrasteš.

Iz evolucione perspektive, ovaj dodatni produžetak ima izvesnog smisla. U sve komplikovanijem i nestabilnijem svetu, možda je zgodno što duže odložiti zrelost. Prema ovakvoj školi mišljenja, ostati zauvek mlad znači uvek biti spreman za narednu krupnu stvar (šta god ona bila).

A možda je naša večita adolescencija nešto sasvim suprotno: ne dokaz napretka, nego još jedan pokazatelj opšte regresije. Uvek je najlakše ne činiti ništa, kako u roditeljstvu, tako i u bankarstvu, javnom obrazovanju i zaštiti životne sredine. Nedostatak discipline ovih dana je vidljiv u praktično svakom domenu američkog društva. Zašto je to tako predstavlja mnogo veće pitanje, o kojem treba razmišljati dok iznosimo smeće i vezujemo svojoj deci pertle

The New Yorker, 02.07.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 26.07.2012.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU