Izlpg radnje koja radi non-stop
Foto: Predrag Trokicić

Krajem dvadesetog veka politička teoretičarka i socijalistička feministkinja Ajris Merion Jang zapitala se šta društvena pravda od nas zahteva. Da li je dovoljno da pravedno preraspodelimo resurse ili je ipak potrebno više? Razmišljajući isključivo o preraspodeli, zaključila je Jang, propustićemo da uočimo probleme s kojima se ljudi susreću, za koje nisu sami odgovorni, a koji se daju rešiti. Kao primer navela je radnike jednog grada u državi Ohajo koji su ostali bez posla jer su vlasnici fabrike u kojoj su radnici radili odlučili da je zatvore. Je li pravedno, zapitala se Jang, da radnici nemaju nikakav uticaj na odluke koje rukovodstvo donosi, iako od tih odluka egzistencijalno zavise? U slučaju da se vlasnici povuku iz posla, tvrdila je, fabrika ne bi smela biti zatvorena, već bi „se bivšim radnicima i ostalim članovima zajednice moralo omogućiti da preuzmu fabriku i nastave samostalno da upravljaju njome“.1

Pre par dana italijanska kompanija Geoks zatvorila je svoju fabriku u Vranju i gotovo 1300 radnika ostavila na ulici. Može li nam američka teoretičarka pomoći da razumemo šta se to desilo u ovom gradu na jugu Srbije?

Odgovor zavisi od toga kako razumemo njen zahtev za pravednim procesom odlučivanja. Možemo pretpostaviti da je pravedan proces viši stepen pravde i da dolazi tek pošto su ostali elementi već zadovoljeni. U našem slučaju, to bi značilo da radnici mogu zahtevati samoupravljanje tek pošto se ustali da u redovnim okolnostima primaju pristojne plate i efikasno uživaju svoja radna prava.

Ako je na ovaj način razumemo, Jang nam neće biti od velike pomoći. U fabrikama koje otvaraju strani investitori u Srbiji nema ni pristojnih plata, ni poštovanja prava radnika. Geoks je samo jedan od primera.

Mada je zvanično otvorena tek početkom 2016, fabrika Geoks u Vranju počela je s „radom“ tri godine ranije. Već od samog početka radnici su radili do iznemoglosti i kolapsa, bez adekvatne zaštitne opreme i bez ugovora o radu. Mobing je bio uobičajen, a dostojanstvo zaposlenih potpuno degradirano. Umesto imenima, uprava ih je oslovljavala rednim brojevima.

U narednim godinama situacija se neznatno promenila. Radnici su i dalje primali mizerne plate, a rukovodstvo ih je psihički degradiralo i ponižavalo do te mere da su morali pravdati svaki minut proveden u toaletu.

Dobro, kaže čitalac, takozvani strani investitori mogu pokušati da krše prava radnika, ali gde je država da radnike zaštiti, a privatnike kazni? Nigde! Država ili ne preduzima ništa ili ako nešto pokuša, investitor jednostavno ignoriše njene odluke.

Kako je, pobogu, moguće, nastavlja čitalac, da država ne može naterati investitora, koga je sama dovela, da poštuje njene zakone? Odgovor se krije u samom pitanju. Država u kojoj nema pravne sigurnosti ne može da privuče ozbiljne kompanije koje bi dugoročno ulagale i vodile računa o radnicima. Takva, autoritarna i bespravna država može privoleti samo one kompanije koje bi, ne birajući sredstava, da što pre stignu do lakog profita i zatim nestanu. Investitore te sorte ne privlači pravna sigurnost, već subvencije, jeftina radna snaga i garancije od strane režima da mogu neometano raditi šta god požele. O svemu ovome, samo godinu posle zvaničnog otvaranja Geoksove fabrike u Vranju, govorili su autori Peščanika Mario Reljanović i Rastislav Dinić u intervjuu za RSE.

Ispostavilo se, nažalost, da su njihova predviđanja bila tačna. Geoks je bespoštedno eksploatisao radnike, od države Srbije kroz subvencije dobio čak dvostruko više novca nego što joj je kroz poreze vratio i čim su subvencije prestale, spakovao kofere i otišao.

Zašto onda, za boga miloga (čitalac je već besan), država dovodi takve investitore? Ovako Ivana Pavlović, urednica magazina Nova ekonomija: „Mi plaćamo cenu politike podsticaja koja se vodi 15 godina – taj ogroman novac investitorima bio je neka vrsta kompenzacije za korupciju, neuređenu državu, neuređen pravni sistem, nepostojanje infrastrukture, i to dolazi sada nama na naplatu“. Drugim rečima, autoritarni režim na kratke periode kupuje socijalni mir. Našim parama subvencioniše eksploatatorske i predatorske investitore koji na par godina žiteljima Srbije isplaćuju minimalce i tako ih odvraćaju od pobune. Za to vreme javni dug vrtoglavo raste. Sa 16 milijardi evra, koliko je iznosio 2012, skočiće na preko 30 milijardi do kraja tekuće godine.

Eto, tako izgleda današnja Srbija. Iako je potpuno očigledno da dosadašnji model privlačenja i subvencionisanja stranih investitora nije održiv i obija se o glavu žitelja Srbije, nelegitimni predsednik najavljuje nastavak iste politike. Geoks će, kaže, zameniti nemačke ili turske kompanije. Novinar Zoran Radovanović opisao je niz koraka koje je neophodno napraviti pre nego što se nova kompanija useli u Geoksove pogone i počne s radom. Jedan od tih koraka je i prekvalifikacija radnika. Mada Radovanović tvrdi da je za sve to potrebno vreme, Vučić nas uverava da će sve začas biti završeno.

Zamislimo, za trenutak, da Vučić govori istinu. Geoks, dakle, odlazi, dolaze Turci ili Nemci, završavaju papirologiju, instaliraju opremu, obučavaju radnike i počinju s radom. I dok nelegitimni predsednik najavljuje ovaj scenario, Brnabić priča o dualnom obrazovanju, ovoga puta na fakultetima.

Setimo se, dualno obrazovanje već je uvedeno u srednjim školama. Načelno, cilj dualnog obrazovanja je da decu, buduće radnike, obuči za konkretan posao, tako da se oni, čim završe školu, mogu zaposliti.

Čitalac sad već ne može da veruje. Dok nas Vučić implicitno ubeđuje da proces prekvalifikacije traje jako kratko, Brnabić nam uvodi dualno obrazovanje na svim nivoima. Zašto, čupa se čitalac za kosu, trošimo nekoliko godina dečjih života na obuku, ako je to moguće učiniti za neuporedivo kraće vreme? I još, zašto istu tu decu obučavamo jednom poslu kada ih, gotovo sigurno, pošto odu eksploatatorski investitori čeka prekvalifikacija?

Nema dobrih odgovora na ova pitanja jer su sama pitanja pošla od pogrešne pretpostavke. Nije cilj dualnog obrazovanja zapošljavanje učenika. Nešto drugo je na delu. Prvo, dualnim obrazovanjem investitori dobijaju dečju radnu snagu upola cene. Drugo, deca rade umesto da uče i promišljaju. Zamislimo da nastavnici s decom u srednjim školama razgovaraju o subvencionisanju stranih investitora. Učenici bi uvideli da njihove životne šanse ne zavise (samo) od njihovih radnih sposobnosti i navika, već i od političkih odluka. Režim to saznanje ne bi mogao preživeti. Baš zato naprednjaci reformišu obrazovanje u pravcu dualnog, a ne u pravcu obrazovanja za oslobođenje.

Vratimo se američkoj teoretičarki s početka teksta. Njenu sugestiju o procesu odlučivanja kao važnoj komponenti pravde opisali smo kao novi pravedni zahtev koji dolazi pošto je raspodela već pravedno izvršena, a prava efikasno zaštićena. To je, međutim, pogrešno tumačenje. Bez učešća u odlukama, ne možemo očekivati ni dostojanstvene plate, ni efikasnu zaštitu prava, ni progresivne obrazovne politike. Nema, dakle, čekanja da se neke stvari reše same od sebe kako bismo počeli da (samo)upravljamo i učestvujemo u donošenju odluka koje utiču na živote svih nas.

Autor je istraživač na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju i student doktorskih studija na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

Peščanik.net, 05.08.2021.

Srodni linkovi:

Dejan Ilić – Iz Geoxa u Teklas

Zoran Radovanović – Vučićeva „hudinijevska“ obećanja

Zoran Radovanović – Geoks napušta Vranje


________________

  1. Iris Marion Young, Justice and the Politics of Difference (Princeton University Press, 1990), str. 19-20.