Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Naslov je pozajmljen od Markesa. Pod njim je objavljena zbirka njegovih novinskih tekstova iz kolumbijskog lista El Espectador, za koji je pisao više od 30 godina. I kad je postao nobelovac, retko se predstavljao kao pisac. Uvek je bio novinar.

No, da li je riba zaista crvena, i kako nam ide prepisivanje života koji je čudnovatiji od svake fikcije – o tome sasvim pri kraju.

MUP Srbije je za potrebe sopstvenog mira i spokoja pribavio privatno obezbeđenje. I ono pazi na Nešu, koji je možda sklon da ugrozi samog sebe. Ta je informacija beskrajno vesela i idiotska, čak i za Srbiju u kojoj su maloumne senzacije toliko česte da izostaje i obično čaršijsko naklapanje.

Legitimna sila u državi parapolitičke policije i ludačkog despotizma, nije sva svoja a ko zna čija je. Ne oseća se bezbednom, ne ume i ne sme da pazi na sebe. Ne veruje da je to moguće, nije sigurna da ume da se zaštiti od nečega što joj je nepoznato, a moglo bi da upadne u objekat i naudi subjektima.

Vodeći subjekt u ministarstvu posle odlaska Dijane Hrkalović, verovatno je ministar. Direktora Rebića nema, on je još u Nišu i hvata Malčanskog berberina.

Ne imavši poverenja u policiju koja čuva sve oko sebe da bi mogla da sačuva i sebe, kolegijum ministra i direktora je doneo jedinu ispravnu odluku: da se pribave privatnici, bar kao neka vrsta prećutne razmene snaga. Mnogi policajci i žandarmi, kad površe službene poslove idu da obezbeđuju splavove, biznismene ili za državu značajne kriminalce.

NIN piše da je MUP poverio svoju bezbednost konzorcijumu firmi, među kojima je i BPS Sekjuriti, koja je osnovana pre tri godine sa zamašnim ulogom od 100 dinara. Njena je vlasnica izvesna bivša državna sekretarka u MUP-u, Milena Vuković.

Taj lucidni poslovni potez mogao bi da posluži ideji da predsednik lovačkog društva iz Ralje, na primer, organizuje zaštitu Ministarstva odbrane. Istovremeno, lovdžije bi štitile čuvene Kobre, da ponovo ne dobiju batine od Žandarmerije, koju već obezbeđuje sindikat noćnih čuvara građevinskih skladišta.

U nezaboravnom skeču Letećeg cirkusa Montija Pajtona, u neku britansku vojnu bazu upadaju tri sitna sicilijanska mafijaša. Komandant baze je pukovnik Džon Klis. Ađutant najavljuje: ser, traže vas neki ljudi. Vođa Sicilijanaca ulazi i ucenjuje komandanta ovim rečima: Vi imate ovde 500 specijalaca, ser. Moglo bi nekome nešto da se desi! Klis ne razume, a mafijaš pojačava pretnju: Ovde imate 250 tenkova. Mogao bi neki da nestane. Klis, naravno ponovo ne razume, a ađutant kaže da je skeč očajno loš i prekida ga.

Da nije privatnog obezbeđenja, mogla bi u MUP da upadne kriminalna grupa koja je pukim slučajem državna. I da počne da ucenjuje ministra, a i Rebića, ako se vratio iz Niša: Obezbeđenje vam je truba gospodo. Rasterali smo ih kao kokoške. Mi možemo da vas čuvamo, sve vas, uključujući i Biljanu Popović Ivković.

Ministar, naravno, ne shvata šta mu čovek govori, ali prihvata njegovu ponudu. I to nije bio skeč, ali riba je možda već u konzervi.

Šta od svega ovoga može da bude istina a šta ironijsko preterivanje, svakako ćete prosuditi sami. Ministar policije ne mora da poznaje suštinu postojanja policije. Njegovo je da zatekne zgradu ministarstva na istom mestu kad ga dovezu na posao. Da jednom godišnje postroji najbolje ljude koje ima u Makišu, i natera ih da izvode vežbe na motorima i konjima, dok sve njih obezbeđuju navijači raspoređeni po okolnom žbunju.

U ribi koja je crvena, postoji priča u kojoj se pisac bori sa izgradnjom svog izmaštanog literarnog svemira. Ali, kad god krene, sretne se sa realnim svetom u kome se već odigralo nezamislivo, tako da je njegov ambijent nastao kao projekcija neomeđene imaginacije – samo bleda senka onoga što već jeste. I svoju fantastiku ne mora da smišlja, jer je ona pred njim, te odlučuje da bude samo ponizni i skrušeni prepisivač stvarnosti.

I tu bi negde moglo da bude razjašnjeno poreklo nemoći: zašto ovdašnji pisci skromnog dara, za svoju stvaralačku čamotinju u čudovišnoj stvarnosti okrivljuju žiri.

Prepisujte ljudi ono što se događa. Ionako vam niko ne veruje da ćete ikad videti crvenu ribu.

Peščanik.net, 14.02.2020.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)