Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Savezni istražni biro (FBI) Sjedinjenih Država uhapsio je dvojicu Amerikanaca kineskog porekla. Oni su vodili tajnu kinesku „policijsku stanicu“ usred Njujorka. Naredbe su im stizale od kineskog ministarstva za javnu bezbednost i oni su direktno odgovarali tom ministarstvu. Posao im je bio da nadgledaju kineske disidente i utiču na njih, dakle na kineske imigrante sa političkim stavovima neprihvatljivim u Kini. Ako je vest tačna, a verovatno jeste, da su dvojica Kineza zaista to radili i da, povrh toga, sličnih „policijskih stanica“ ima širom Sjedinjenih Država, onda je to zaista zanimljiv razvoj poimanja suvereniteta s kineske strane.

Svoj suverenitet Kina sada već otvoreno više ne vezuje za teritoriju. Umesto nad teritorijom ona sada svoju nadležnost vezuje za naciju, to jest za njene članove ponaosob, gde god da su, to jest na kojoj god teritoriji da su. Pri tom, nacija se tu ne shvata kao skup građana jedne države. Naprotiv, reč je ponovo o raskidu s teritorijalnim principom i u definisanju nacije (kao skupa ljudi koji žive u okviru granica neke države). Nacija se tu definiše isključivo etnički, dakle vezuje se za (zajedničko) poreklo svih njenih članova. Ono što FBI-u izgleda čudno, iz ugla Kine je sasvim jednostavno: ako su nadležnosti kineskog ministarstva za javnu bezbednost ocrtane granicom (etnički shvaćene) nacije, a ne teritorije, onda je sasvim u redu da ono ima „policijske stanice“ širom sveta, gde god ima Kineza.

Tako smo sad dobili i jednu verziju kineskog sveta, po dalekoj analogiji s ruskim svetom. Američke službe pak očito ne shvataju i ne mire se s tim da Kina kao država ima pravo da goni američke državljane na američkoj teritoriji ako su ovi kineskog porekla. Gledano iz Kine pak sve je jasno: tim pre što i u „policijskim stanicama“, da ponovimo, rade američki državljani, je l da, kineskog porekla. Ova dvojica, uhapšeni u Njujorku, pored toga što su Kinezi, stari su 61 odnosno 59 godina. Što možda upućuje na zaključak da kineskom ministarstvu nije lako da dođe do kvalitetnih kadrova na američkom tlu. Kako dvojica šezdesetogodišnjaka gone disidente i koliko im njihova (ostarela) tela dozvoljavaju da u tome budu uspešni – vest ne kaže ništa.

Na hapšenja svojih američkih činovnika, kineska administracija odgovorila je tvrdnjom da nije reč ni o kakvim zaposlenima ministarstva za javnu bezbednost. Utamničeni su, kaže se, dobrovoljci. I svoj posao špijuna oni obavljaju svojom voljom, bez instrukcija iz kineskog centra. O takvoj dobrovoljnosti pisao je onomad kod nas Dušan Kovačević. Samo što on svoje fikcionalne špijune nije nazvao kineskim, nego, sasvim prikladno, balkanskim. Mimo toga, reklo bi se da drugih razlika između balkanskih i kineskih špijuna nema. Da li ja sad to hoću da na primeru američko-kineske policijsko-špijunske afere pokažem da je etnički nacionalizam neminovno uvek u raskoraku s državom i ne osnažuje je nego je podriva? Ne, nema razloga da to ponavljamo. Ovde to znamo odavno i iz dana u dan gledamo nove primere i potvrde.

Više sam se pitao ima li i kod nas kineskih „policijskih stanica“, to jest „policajaca“. Ako čitalac živi na Novom Beogradu i povremeno šeta duž obale Dunava, nije mogao da ne primeti ogromnu zgradu takozvanog kineskog kulturnog centra. Šta će Kinezima u Srbiji, u Beogradu, toliki kulturni centar? Jeste, Kina je velika zemlja, ali centar nije u Kini nego je u Beogradu, a Srbija je prilično mala za tako veliki centar. Naravno, spekulišem: imalo bi smisla da je centar podignut više kao policijski nego kao kulturni. Jedino nije jasno zašto bi disidenti iz Kine bežali u Srbiju, pa da ih ovde gone kineski „policajci“. Nije stvar samo u tome što je Srbija temeljno neprivlačna za sve demokratski nastrojene disidente. Pored toga, nema razloga da Kinezi troše resurse za javnu bezbednost u zemlji gde će se šef domaće Bezbednosno-informativne agencije (BIA) lično potruditi da goni, hapsi i izručuje disidente iz prijateljskih zemalja.

Jeste, mislim na Vulina i njegovu posvećenost radu za interese stranih država. Neko bi to nazvao izdajom, ali mi znamo da je reč o strasnom rodoljubu koji svoje rodoljublje shvata internacionalno. Ne zna se ljubi li Vulin strasnije Srbiju ili Rusiju, ili ih obe voli podjednako. Kada je poslušno nosio podatke o ruskim disidentima na noge ruskim službama u Moskvi, da li je tada bio srpski ili ruski patriota, ili oboje, jer se podrazumeva da se srpski patriotizam sastoji od bezrezervnog služenja interesima Rusije. Kako god, nesrećni ruski disident, koga je Vulin potkazao, upravo je u Rusiji osuđen na dvodecenijsku robiju. Istina, on bi verovatno bio osuđen i bez Vulinovog poltronskog rusko-srpskog rodoljublja. Ali, baš zato je Vulinova intervencija za račun ruskog sveta i njegovog etno-nacionalistički shvaćenog suvereniteta – ogavna.

Dakle, pitanje glasi: da li su ruskim ili kineskim agencijama potrebne bilo kakve „policijske stanice“ u Srbiji, pored prema obe te zemlje izrazito rodoljubivo raspoloženog Vulina? Pitanje je retoričko, naravno, pa prelazimo na sledeće: koliko suvereniteta ostaje Srbiji kada se o njemu institucionalno staraju njeni najvatreniji rodoljubi i to tako što rade za interese stranih službi i država?

Peščanik.net, 18.04.2023.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)