Da li će uskoro Rusija i formalno priznati nezavisno Kosovo?

Ma koliko se ovo pitanje jednima činilo apsurdnim, drugima paradoksalnim, trećima čak i čudovišnim, ono postaje relevantno i moguće u najnovijem “obrtu svetske situacije” posle ruskog priznavanja Južne Osetije i Abhazije. Zapravo, dilema može izgledati iskonstruisano, pa i prenapregnuto, s obzirom da se agilni ruski ambasador u Beogradu Konuzin razleteo da uveri domaćine da se u podršci Rusije Srbiji oko Kosova ništa ne menja. Ipak, ova dilema pomaže da se lakše prepoznaju neke strateške zablude srpske državne politike poslednjih godina. A i reperkusije koje iza tih promašaja neminovno slede.

Oprezno reagovanje Ministarstva inostranih poslova Srbije na odluku ruskog predsednika Medvedeva da potpiše dekret o priznavanju dva otcepljena gruzijska regiona, jeste racionalan pokušaj da se ne trči pred rudu. Možda i svojevrsno pokajanje zbog kontinuiranog potcenjivanja upozorenja još s početka realizacije koštuničevskog modela državne politike prema Kosovu da će se za pretežno oslanjanje na rusku kartu kad-tad skupo platiti. Podleglo se, lakše nego što se pretpostavljalo, fatalnoj privlačnosti “ruske ljubavi i odanosti bratskoj Srbiji”, “slavjanske solidarnosti”, “pravoslavnog jedinstva”, verovanju da nas “ovog puta Moskva neće izneveriti” i da će do kraja ostati na “principijelnim stavovima odbrane suvereniteta Srbije i međunarodnog prava.” Upala je Srbija (dobrovoljno, dabome) u zamku, koja je, s jedne strane, raspirivala antizapadno raspoloženje i podele unutar nje same, podgrevajući lažne nade da je Kosovo moguće sačuvati, a, s druge, državu postepeno pretvorila u taoca ruskih interesnih računica i kalkulacija.

Najnovijim “preokretom”, ruski dvojac Putin-Medvedev samo je razgolitio činjenicu da su mu Srbija i Kosovo takoreći idealna moneta za potkusurivanje, odnosno podmirivanje neraščišćenih računa sa Zapadom.

Svojevremene opomene da će ruska podrška Srbiji potrajati dok se ona uklapa u ruske interese i dobiti sasvim drugačiji, pravi smisao kada Moskva proceni da je kavkaski region važniji od balkanskog, tumačene su kao zlurada rusofobičnost i globalističko naklapanje i bivale odbacivane sa velikom dozom animoziteta.

Posle svega, Srbija je ostala bez “najjačeg saveznika” (koga, u stvari, nikad nije ni imala), a Rusiji je Kosovo (sa Srbijom) poslužilo kao katapult za sopstveno “imperijalno buđenje”. Pogazila je principe zbog kojih se Srbija dugo konfrontirala sa “antisrpskim svetom” i sa samom sobom, da bi, na kraju, Beograd shvatio da je bio samo instrument u rukama moćnijih, izigran, prepušten samom sebi, sluđen psihodeličnim utiskom da je Rusija najnovijim potezima u crnomorskom regionu, posredno ili neposredno, svejedno, priznala nezavisno Kosovo. I da je sve bila samo velika obmana, iza koje se prikrivala ruska ambicija da preko Srbije i Kosova ponovo sebe promoviše kao supersilu koja neće prezati ni od oružane intervencije ni od obnavljanja hladnog rata u odbrani svojih probuđenih ekspanzionističkih interesa i ambicija.

Iako je sama upozoravala da će “otimanjem” Kosova od Srbije biti otvorena Pandorina kutija, Moskva nije sačekala da to posle Kosova neko drugi učini, već je sama to uradila “prošetavši se” vojno kroz Gruziju i priznavši Južnu Osetiju i Abhaziju.

Robujući toj, istorijski gledano, višestruko ponovljenoj zabludi da joj je Rusija “jedini prirodni saveznik”, Srbija je propustila mnoge prilike da samoj sebi pomogne. Najpre da blagovremeno shvati da Kosovo nije izgubljeno zbog geopolitičkih strateških interesa moćnih sila, već zbog katastrofalno loše politike Slobodana Miloševića.

Umesto da pokuša da uspostavi kakve takve mostove sa Kosovom i albanskom većinom kako bi ostvarila svoje interese, bar kad je reč o zaštiti preostalog srpskog stanovništva, istorijskog i kulturnog nasleđa, i uz asistenciju Evropske unije gubitak Kosova nadomesti forsiranjem evropske perspektive čitavog regiona, u kojoj bi se Srbija i Kosovo ponovo susreli na zdravijim osnovama i vrednostima, Srbija je zatvorila oči pred realnošću, opredelivši se za puzajuću, ali konstantnu konfrontaciju sa Briselom i Vašingtonom, u jalovoj nadi da će joj “buđenje ruskog medveda” pomoći da izgubljeno vrati.

I desilo se ono što se desilo: Rusija se “probudila” i kao posledica njenog pokušaja da raspad nekadašnje sovjetske (ideološke) imperije nakon pada Berlinskog zida amortizuje podsticanjem kriza u odnosima sa novostvorenim državama bivšeg SSSR – Srbija je ostala sama. Poput siročeta koje bi da nađe nekog “starijeg” da se brine o njemu, ali koje uvek učini loš izbor.

Hoće li se Srbija – dok traje besomučni propagandni rat uzajamnim optužbama Rusije i Zapada – u međuvremenu “urazumiti” i “otrezniti” ili će se njeno “raspamećivanje” produžiti čekanjem da se strasti među velikim silama stišaju i odnosi srede na ovaj ili onaj način? Vojislav Koštunica i Aleksandar Vučić nisu u dilemi. Oni bi da prodube agoniju Srbije pozivajući vlast da se “bez ustručavanja ponovo postroji pored Rusije” i prizna “nove države” Južnu Osetiju i Abhaziju, valjda motivisani suludom računicom da će Rusija, u obnovljenoj ulozi “kreatora” svetske politike, kad-tad primorati zapadne zemlje da razmišljaju o nekakvoj velikoj trgovini: povratku Južne Osetije i Abhazije u granice Gruzije u zamenu za poništavanje nezavisnosti Kosova i njegovo priključenje Srbiji.

U logici srpskih nacionalista i rusofila takav rasplet je i te kako izvodljiv, ma koliko on značio ponovno otvaranje balkanskog konfliktnog (oružanog) fronta, odnosno još jedne frustrirajuće dileme – kuda bi to Srbiju odvelo. Najgora varijanta u ovom trenutku bila bi da vlast, koja još ne može da se prisabere i nađe formulu kako da spreči opozicionu opstrukciju i destrukciju i kako da konačno počne da vlada, prihvati takve i slične ideje o nekakvom novom nacionalnom konsenzusu na platformi stranaka i politike koji bi da Srbija i dalje bude eksperimentalni poligon za odmeravanje snaga velikih sila i kojima je svojstveno da prizivaju novu interesnu podelu sveta, hladni rat u bilo kakvom obliku i konfrontacije koje bi poništile sve što je u svetskim razmerama postignuto nakon raspada istočnoevropskog projekta socijalizma.

Tačno je da se Srbija iznenada našla u izuzetno delikatnoj situaciji, kao što je tačno i to da je sama tome kumovala time što se pretežno oslanjala na rusku podršku. Sada, kada ta podrška (p)ostaje kontraproduktivna, suštinska dilema je: insistirati na dosadašnjoj poražavajućoj državnoj politici prema Kosovu i rizikovati dalje uvlačenje Srbije u obnovljene konfrontacije, ili se rešiti tereta ruske lažne i instrumentalizovane podrške i okrenuti se Evropi.

Gruzijsko-ruski konflikt već je stvorio Srbiji tešku glavobolju i svako njeno dalje oklevanje u radikalnoj promeni politike i strategije izbaciće je na vetrometinu, daleko od evropske priče. Možda je najnovija kriza poslednja prilika da Srbija shvati da put u Evropsku uniju zaista nema alternativu. Dosadašnje igranje na kartu “preko Rusije do Kosova i EU” pokazalo se kao nepromišljeno kockanje sa sopstvenom sudbinom. Ne bude li se, posle svih avantura, sada izvukla prava pouka, svaki sledeći potez Srbije biće samo njeno dalje srljanje u propast. Ostaće i bez Kosova, i bez Evropske unije i bez perspektive, sa punim koferom ruskih obećanja.

 
Peščanik.net, 28.08.2008.


The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)