Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Satovi su davno pametniji od nas. U nedeljno jutro sami su se pomerili. Ne treba mi alarm da bih ustao. Uzbuđenje mi ne dopušta da spavam. Ove mračne zore, daleko od svanuća, odobren mi je izlazak. Odlazim u noćni život, čak u Mladenovac.

Moj cilj je kota 186, na njoj se nalazi šoping mol (ako sam dobro rekao) sa natalnim imenom Roda. Tu će se održati avetni sabor koji nosi ime najslavnijeg srpskog vampira, Save Savanovića sa Kosmaja, vaskrslog u mestu gde je rođen i prvi put: Nemenikuće. Sabraće se i čitav sat i nešto jače uživati u noćnim kupovnim orgijama njegovi potomci. A možda i preci, teško je napraviti razliku.

Na putu od Popovića do Mladenovca nema nikoga. Žive duše nema oko mene, a ni sebe više ne računam da sam u tom društvu. Put deluje sablasno, ali moje kretanje u doba policijske noći ipak je legalno. Kad se oglase prvi šumadijski petlovi više neće biti. Mada ovdašnji pevci nemaju radno vreme, niti biološki sat. Kukuriču u svako vreme, kad im se prohte.

Na zbornom mestu otpisanih avetaju sanjive prikaze. Gledam ima li negde Gorana Markovića, možda se ovde snima nastavak Sabirnog centra. Mogao bih da igram čukundedu moje prababe. I niko više ne bi mogao da nas uhapsi 24 časa dnevno; sloboda je samo tamo gde Monstruma nema.

U apoteci otvorenoj rano na sabajle neveliki red. Nema maski, rukavica, asepsola. Onih stvari bez kojih ne sme da se izađe i kad se sme, a ja sam izašao da bih i sledeće nedelje mogao da pitam ima li maski. Ako nam uz svaki dan ne ukine i sledeću nedelju.

Nema – kaže sanjiva farmaceutkinja, bar za nijansu sanjivija od mene. Juče smo imali, sinoć je nestalo. Dobićemo sutra, svakako…

Žena iza mene kaže: ma oni to prodaju ovima, normalnima.

Koji su normalni, pitam, dobro znajući da nisam taj.

Svi oni koji nisu mi, kaže mirno žena.

Uzimam velika kolica jer malih nema i guram. Ima prostora, ali i sudara. Neki vozači pazarnih vozila već su pogubili reflekse. Prodavačice (ne videh prodavca) su ljubazne i pomažu kupcima koji su zalutali među policama. Jedna žena jake građe trpa u svoju korpu na točkovima sve što vidi. Vozi agresivno, uz stalna negodovanja upućena sličnima sebi. A niko nije sličan. Smeta joj usukani dedica koji polako pakuje svoje omiljene jabuke.

Udaljite se dva metra od mene – štekće ona.

Da nisam u radnji ne bih ti se primakao ni na kilometar, odgovara mirno deda.

More, pogledaj se samo kakav si – ne odustaje ona. Ni pajalicom te ne bih dotakla.

Sjaši gadna babo – kaže on. Ja sam za tebe Belmonda.

Udaljavam se sa lica mesta, slabo volim da svedočim kod staračkih tuča.

Jedan me pita: znaš li ima li ovde sveže ribe?

Rekoh da ne znam, ali mislim da nema.

Kako ne znaš kakve ribe ima? – uporan je on.

Samo smrznuta, tamo gde su smrznute stvari, objašnjava mu jedan nesrećnik.

Tebe ništa nisam pitao, odgovara mu ovaj i odlazi prema mlečnim artiklima.

Starica koja priča sama sa sobom neprekidno ponavlja: sve ima, sve nam je dao i obezbedio, nek je samo zdrav.

I ja bih voleo da je zdrav, ali nije, kaže osedeli Brka koji pazari u plavoj majici sa kratkim rukavima, na kojoj je stilizovanim crvenim slovima ispisano ROCK forever. No, bapče, vidim da i ti nisi sasvim sama!

Zajebite politiku, ne skrnavite ovaj prostor, pokušava da ih ućutka starac otmenih crta lica, koji polako bira svoje artikle. Niko više nije zdrav a svi smo sami.

Šta, da nisi ti bio neki profesor? – pita ga ROCK forever.

Jok ja. Nego sam bio moler, a i sad sam.

Tražim bilo kakve mlečne čokolade, ali ne umem da nađem. Simpatično i ljubazno devojče me odvodi do Milke. Evo, ovde su, reče.

Odakle li joj samo ovaj osmeh u pola pet ujutru?

Igra slučaja ili ko zna šta dovodi u isti red pred kasom čičicu koji je sebe prozvao Belmonda i voluminoznu, užurbanu, konfliktnu ženu.

Po njenoj oceni on se kreće presporo: ajde deko, ajde, udalji se malo napred, ajde brže malo, čekaju ljudi.

Kakav deka, jebo te deka – odgovara on smireno.

Nad Popovićem sunčano, vetrovito jutro. Mačka Cana, koja je neovlašćeno zaposela moj prostor, leži na terasi. Ali nije sama. Pored nje suvereno i ležerno drema golemi žuti mačor, koga vidim prvi put.

Šta ćeš ti ovde? – pitam nemajući bolju ideju šta da kažem zverki.

Žuća me gleda nemarno i odmahuje repom.

Peščanik.net, 30.03.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)