Jarinje, foto: Konstantin Novaković
Jarinje, foto: Konstantin Novaković

Šta je to zasmejalo Željka Rebraču dok je pristupao naprednjacima? Sedeo je između Miloša Vučevića i Darka Glišića u obredu uvođenja u stranku i bio potpuno oduševljen sobom i osobama pored sebe.

Glišić je neka verzija Suslova vladajuće sekte, on je senka harizmatičnog gospodara zadužen za urgentne partijske operacije, a naročito za kadrove. On prima sve one sa dobrim rodoslovom koji su zalutali pod stare dane, tražeći sebe tamo gde ničega nema, spremni da sve što su bili ponište u najgorem mogućem društvu.

Neko je sastavio Glišiću prigodni govor za sve prilike. Osobeno je samo ime i šampionska delatnost novog člana koji tamo stiže iz prilično nejasnih razloga i ulazi u već sasvim trulu građevinu. Govor se uvek završava istom rečenicom: dobro došao u našu veliku porodicu – Srpsku naprednu stranku.

Nekada je Rebrača bio prvak sveta sa košarkaškom reprezentacijom, ali to je sada daleka veteranska uspomena. Medalje njegove generacije su davno samo muzejska i statistička vrednost. Pokušao je da pokrene neke poslove u vezi sa košarkom, ali je zapao u dugove koje nije vraćao, uz još neke sumnjive poslovne poduhvate i prevarne radnje.

Skoro u isto vreme u stranku je stigao general Predrag Bandić, pilot i komandant vazduhoplovne brigade. Tamo je došao sa predsednikom stranke i ministrom odbrane Milošem Vučevićem. Dočekao ih je, naravno, Darko Glišić sa svojim govorom o šampionima koji dolaze tu gde je takvim ljudima mesto i postaju članovi velike familije.

U aferi sa helikopterom, Bandić je bio posebno važna karika. Do njega je na dan tragedije stigao zahtev tadašnjeg ministra odbrane Bratislava Gašića da hitno uputi letilicu za spasavanje deteta. Niko nije poštovao proceduru ni redosled poteza koji je inače ultimativan. Izgleda da je Bandić želeo da nedozvoljenom prečicom ugodi Gašiću, koji je bio nameran da zajedno sa Zlatiborom Lončarom u ulozi ministra zdravlja, po gustoj magli ali trijumfalno sačeka helikopter na Surčinu.

Poznato je šta se dogodilo. U katastrofi je poginulo sedmoro ljudi, uz nitkovsko opravdanje vlasti da su piloti bili „pod uticajem alkohola“.

Bandić je kažnjen disciplinski, simboličnom kaznom „zaustavljanje u napredovanju“. Oktroisano pravosuđe se nije bavilo krivičnom istragom, uz idiotsko obrazloženje tužioca da se istraga obustavlja, jer nema krivičnog dela.

Bandić je proveo neko vreme u Briselu, kako bi daleko odavde zalečio traume zbog nedela koje nije želeo da izbegne. O njemu se nije govorilo; bio je skoro sasvim zaboravljen, sve dok nije otišao kod Glišića. I on je bio nasmejan u društvu kojeg bi se klonio svako ko imalo drži do sebe i preostalog ugleda.

Negde pred najveći miting SNS koji je rasturila kiša, na prijemu kod Glišića je bio Janko Tipsarević, nekada juniorski broj 1 u tenisu. Tada se mislilo da je čovek potpuno zalutao i zakasnio, ali Janko je bio prilično uveren da je konačno stigao na pravo mesto. Pred miting je javno pojeo naročiti naprednjački sendvič i govorio o nečemu po pljusku, niko više ne pamti šta. Posle toga je nestao, jer je kao i svi koji završe kod Glišića – poznato lice koje se koristi samo jednom.

Ne treba sasvim zaboraviti ni Ilia Lupuleskua, nekadašnjeg prvaka u rekreativnom prebacivanju loptice preko mreže razapete nasred astala. To je stoni tenis, omiljena istočnjačka zabava, koja se ovde posebno primila sedamdesetih godina prošlog veka.

Nije poznato šta je Lupuleskua dovelo pred Glišića, i čemu se on smejao.

Političko svrstavanje je stvar ličnog izbora. Svako ko je nekada nešto vredeo u bilo čemu može da ode tamo. Samo neka se javi Glišiću i biće radikalski junak za taj dan.

Važnije od izbora lošeg društva je pitanje: šta osim čuvanja ugroženih poslova i gubitka samopoštovanja tera te ljude u ambijent ekstremne tame? Možda je sve to rezultat potpune etičke rezistencije i zaglupljivanja pod uticajem neprobojne dogme. Nezavisno od nekadašnjih dostignuća u basketu, tenisu, astalskom tenisu ili letenju. Ili u bilo čemu drugom.

Sada bi već Vučeviću i Glišiću, njihovim žrtvama pa i monarhu iznad njih, moralo da bude jasno da je kraj sasvim blizu. Ne pomaže ni objava da „Putin puca od samopouzdanja“. Šta je navelo nesrećnika da bude toliko očaran Putinovim samoljubljem i zašto mu je to uopšte važno? Ako mu je Putin uzdanica, onda je stvarno gotov.

Gledate čoveka koji je potpuno izgubljen na marginama u Pekingu, nevažan i nesrećan, uslikan sa plačnom grimasom, kao maneken čistog očaja. A onda odete da vas svi vide sa Glišićem i Vučevićem!

Peščanik.net, 20.10.2023.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)