utoja_thumb

Ove sedmice je prošlo mjesec dana od terorističkog napada u Norveškoj. Počinilac je ubijao za Evropu. Cilj i svrha njegovih djela bila je spasiti Evropu pred marksizmom, koji prožima našu kulturu, i pred “muslimanskom invazijom”. Kako se odazvala Evropa, kako Norvežani i norveška politika? Što smo naučili iz užasnog događaja?

Bojim se ništa.

Neki evropski političari izrazili su blagonaklono razumijevanje spram pogleda Andersa Breivika, norveškog evroteroriste. Službenici su događaje protokolarno zažalili i osudili. Neki su lupetali o tolerantnosti, budući da to ništa ne stoji, nikoga ni na što ne obavezuje i nije politički rizično. Nisam pak pronašao da bi neko od evrokrata zahtijevao ili barem upozorio da treba nešto učiniti ili da treba razmisliti o tome što bi trebalo učiniti da se slični događaji u budućnosti spriječe. Niko nije osudio ekstremnu desnicu, kojoj pripada Breivik, i ako je bilo nešto kritičkog govora o njoj, to je bilo od one vrste da mora ostati bez konsekvenca. S Breivikovim evroterorističkim podvigom ekstremna je desnica u Evropi prestala postojati: prestala je biti ekstremnost. Sada imamo samo još desnicu. Lijevi politički establišment, koji marljivo prisvaja desnu političko-ekonomsku ideologiju, nije pokrenuo alarm zato jer se danas u Evropi socijaliste – djecu socijalista – ubija. To će sada biti normalni sastavni dio evropskog političkog života.

U Norveškoj su o evroterorističkom događaju dakako govorili više nego drugdje po Evropi. Saopćenja norveških političara, što sam ih pročitao, takva su da imam osjećaj da podcjenjuju težinu događaja, što ne znači drugo nego da ozbiljnost evroterorizma ne razumiju i da situaciji u kojoj se nalaze svi Evropljani, a ne samo Norvežani, nisu dorasli.

Norveški premijer Stoltenberg je tokom memorijalne službe pozvao ljude da brinu jedno za drugo i da budno motre na izlive netolerancije. Poziv da ljudi brinu jedno za drugo bio bi sasma na mjestu ako bi bila riječ o žalovanju. Na formalnom završetku žalovanja ja bi barem od državnika očekivao da kaže nešto o tome kako će država brinuti za ljude i njihovu sigurnost. Jer ako država za to ne bude brinula, i budnost ljudi na netoleranciju prije će biti izvor opasnosti, nego obrana od nje. Bez državne sankcije ljudi mogu ili razgovarati s nesnošljivima i nadati se da će ih preobratiti (za što praktički nema nikakve mogućnosti) ili pak uzeti sankcioniranje nesnošljivih u svoje ruke (što je recept za nasilje).

Ovako je govorio norveški državnik: “Potrebni ste nam. Upravo svako od nas, neovisno o tome gdje živi, neovisno o tome kojeg boga slavi, može preuzeti odgovornost i čuvati slobodu… Zajedno smo lanac brige prema drugome, demokracije i sigurnosti koji nije moguće raskinuti – to je naša odbrana pred nasiljem.” Lijepo zvuči, no nezgodno je samo da govornik nije bio nikakav pastor ili vojni svećenik. Ako tako govori državnik, u tome možemo vidjeti ili izraz opasne ideologije, koja proglašava da su narod i država jedno te isto (dok je upravo moderna država uspostavljena na nepremostivoj razlici između naroda i javne vlasti), ili ništa manje opasne ideologije drugoga kova, koja uči da država nije potrebna i da je treba, ako ništa drugo, skresati na minimum.

Ne treba država ljude, nego ljudi trebaju državu. Zato je i imamo. Ljudi su postavili državu da bi ih čuvala – najprije jedne od drugih, zatim sve zajedno od spoljnjeg neprijatelja. Temeljni element zaštite pred nasiljem koji karakterizira moderni oblik javne vlasti, države, jeste monopol na nasilje. Zaštita pred nasiljem nije naša zajednička briga, nego zadatak za čije izvršenje smo kao autori države autorizirali državnu vlast. U suprotnom, bili bismo kao Breivik. Taj je evroterorista preuzeo brigu za sigurnost u svoje ruke.

Realistički gledano, norveški premijer, odričući se odgovornosti koju država po definiciji ima, govori kao što govori većina državnika u ova naša vremena. Državnici su samo još tada kada treba spašavati banke, koje su ”prevelike da bi smjele propasti”, i slati vojsku u Aziju i Afriku. No i kulturnjaci govore slično. Književnik Jo Nesbo ocijenio je da će Breivkov masakr transformirati pisanje krimića, misleći ujedno da neke druge promjene nisu potrebne. “Vratiti se moramo normalnom životu,” rekao je i iskazao opći osjećaj među Norvežanima ovim riječima: “Neka to bude nešto što ne smijemo zaboraviti, no ne mijenjajmo način na koji činimo stvari (but let’s not change the way we do things).” I na lokalnim izborima koji se približavaju valja posvetiti pažnju ”realnim političkim problemima”. Breivikov pokolj dakle nije ”realni politički problem”, niti ima ikakve veze s našim ”normalnim životom”.

Ljudi koji nisu ni političari ni kulturnjaci i čiji glas obično čujemo kad ga profiltriraju ispitivanja javnog mnijenja, barem u nekim aspektima misle prilično drukčije. Znakovito je da zahtijevaju za zločine poput Breivikovog oštrije kazne nego što ih predviđa norveški kazneni zakon. Zahtijevaju dakle promjenu kaznenog zakonika. Ministar pravosuđa je odgovorio da se o tome ne smije odlučivati ”u panici”. Parlament po mišljenju komentatora pred takvim pritiskom neće popustiti. Oštrije kazne podupiru samo stranke što smo ih donedavno zvali ekstremno desnim.

Akademski autoriteti misle slično kao ministar pravosuđa. Ljudi reagiraju pod utiskom događaja, a političari takvim ”spontanim reakcijama” ne podliježu, kaže Hanne Marthe Narud, politologinja na univerzitetu u Oslu. Njeno tumačenje kazuje više nego sva naučna istraživanja. Referentna tačka je dakako teroristički napad septembra 2001 u SAD. “Godina 2001. je bila kao da je neko navijestio rat SAD, što su Al Kaida i one grupe doista učinile.” Norveški slučaj je drukčiji: “Naspram SAD godine 2001, ovo izgleda da je čin jedne osobe koja je bolesna ili je svoje misli plela u potpunoj izolaciji od svijeta. Na podlozi događaja kakve smo imali u Norveškoj ne možete donositi zakone.”

Gospođa je veoma liberalna s činjenicama i pojmovima, i sve elemente njenog tumačenja moguće je problematizirati. To je logika koja kroji našu historiju. Razlika između dva teroristička napada je u tome da su jedan po dominantnom mišljenju skrivili muslimani, a drugi Evropljani. Muslimani su naši neprijatelji. Evroterorizam je naš. Protiv muslimana se borimo, jer ugrožavaju naš način života, a evroterorizam ga brani, što je neotuđivo pravo. No, budući da je evroterorizam nužni sastavni dio takozvanog rata protiv terorizma, taj rat je na koncu konca samoubilački.

Dnevnik.si, 27.08.2011.

Sa slovenačkog preveo Mario Kopić

Peščanik.net, 28.08.2011.

TEMA – NAŠ TERORIZAM