Novčanica iz 1993, Wikimedia Commons
Novčanica iz 1993, Wikimedia Commons

Odgovor na posljednji tekst Zorana Milutinovića „Prenošenje fokusa Damira Šabotića“, objavljen u „Sveskama“ Zadužbine Ive Andrića, br. 37, Beograd, 2020.

RAZOTKRIVANJE NONSENSA ZORANA MILUTINOVIĆA

Sada je sasvim bjelodano da Zoran Milutinović, londonski profesor i stručnjak za Andrića, nije znao da je Palavestra u tekstu Tragovi Andrićevih predskazanja naveo tek pola Andrićevog zapisa Noćni razgovor 1941 kako bi ga prilagodio svojoj ideji Bosne kao zemlje mržnje. Milutinović, koji se godinama bavi našim nobelovcem, taj zapis nije pročitao nigdje drugdje dok ga nije vidio kod Palavestre, jer da jeste, onda bi ga doista prenio u cjelini, pa ne bi ni bilo potrebe da jednim logičkim sunovratom objašnjava kako druga polovina nekog teksta uopšte nije značajna za njegov ukupni smisao ako si prethodno naveo prvu njegovu polovinu. Ovaj nečuveni dokaz nadritumačenja, ovjekovječen u Sveskama Zadužbine Ive Andrića br. 36, uveseljavaće čitaoce budućnosti više nego Palavestrina dogma o Andriću kao proroku. Jer teško da će se u novijoj naučnoj literaturi naći tako neumjesno nijekanje očevidnog. Nekoristan je to i jeftin način da se maskira propust neočekivan za jednog londonskog profesora koji – ne mireći se nikako s neumoljivošću činjenica – samoutješno citira pohvalne dijelove nekih recenzija svoje knjige ne bi li tako prenio fokus s njenih očitih nedostataka na floskule koje ga usrećuju.

Dobro je kad ti neko pohvali knjigu i kad taj neko nije bilo ko. Još je bolje kada takvi o tvojoj knjizi govore kao da u njoj nisu vidjeli ništa sporno, nijedan propust, nikakvu nelogičnost. Ali i Milutinović zna da takvih knjiga nema. To sam mu pokazao u prvom tekstu. U drugom, kad se već po njegovom tridesetostraničnom odgovoru vidjelo da se nećemo sasvim razumjeti, dao sam mu dobrog povoda da se ponovo očituje, sada već na dvadeset stranica, u odgovoru koji je opet banalno naslovio kao Prenošenje fokusa Damira Šabotića. Niz genitiva ovdje jedva otkriva ko koga prenosi, pa baš odatle neka započne i ovo razmatranje pisanja Zorana Milutinovića.

Da profesor nije tako odan institucijama, moj bi odgovor dobio i ranije. Ali, kao što sam već naslutio, sezona će biti zanimljivija nego što sam pretpostavljao. Zato ćemo se još jednom pozabaviti nečim što bi se moglo nasloviti i kao razotkrivanje nonsensa Zorana Milutinovića. Neće to biti teško, jer je i ovoga puta opet svoj odgovor prenatrpao svim i svačim, naročito podacima iz nacionalne historiografije, discipline u koju se Milutinović strmoglavljuje svaki put kad nema ništa pametnije da kaže.

Na malom odmoru

Milutinović je i sada ponovio – što pokazuje koliko mu je važno – da se moja kritika Bitke za prošlost odnosila na svega pet stranica te knjige. Hoće valjda reći da u poređenju s ostalih trista i kusur stranica, tih pet ne mogu značajno narušiti konzistentnost cjeline ma šta sadržavale. One mogu i da ne postoje, jer, već smo to vidjeli, profesor Milutinović nas uči kako cjelina nekog teksta i nije važna za ukupan njegov smisao.

Ali da se na tako ništavnom prostoru ne mogu napraviti krupne greške nezgodne po cijelu knjigu, teško da bi Milutinović dva puta branio svoje stavove koje se tiču baš tih nekoliko nezgodnih detalja zbog kojih je i započela i zbog kojih će se završiti ova polemika.

Povrijeđen time što sam, čitajući je između časova, razotkrio zjapove u njegovoj mnogohvaljenoj knjizi, a potom ih i objavio, on se dao na posao i na pedeset stranica raspoređenih u dva polemička teksta samo dodatno produbio ono što se ionako nije moglo odbraniti. Šteta za knjigu koja je imala potencijal da se razvije u važno štivo, možda više potrebno bošnjačkom nego srpskom kulturnom kontekstu, da se njen autor nije pretvorio u sofistu i počeo da relativizira i revidira zločine uporno se igrajući historiografa, uvjeren da razgrće povijesne tmine i onda kada u njih tone. Tu se Milutinović ne razlikuje mnogo od onih koje u svojoj knjizi analizira, tj. od bošnjačkih nacionalističkih kritičara, jer je i njemu, baš kao i njima, Andrić poslužio da se svađa o prakrivicama i osvetama, čvrsto zauzevši srpsko nacionalističko stajalište.

Potvrdio je to i sada, i to na više mjesta, obijesnom retorikom – govoreći o ratu u BiH i o temama koje su apsolvirane pred Tribunalom u Hagu. Ljut je što sam mu pomutio sva očekivanja prethodnim tekstom, da i ne spominjem koliko ga je uznemirila moja nebriga za teorijske okvire i metodologiju u raspravama ove vrste. Ne vidim ni da su njemu nešto naročito mnogo pomogli ovi akademski okovi, mada on zasigurno misli da njegovi odgovori imaju neku preciznu metodologiju makar i imali idejni okvir omeđen (sada već zastarjelim) historiografskim imaginarijem o kojem će kasnije biti riječi.

Milutinović je razočaran što je, kako kaže, pogrešno mislio da je moj prikaz njegove knjige naučna recenzija pa je „lakoverno progutao udicu“ i ušao u polemiku. Taman posla. Žao mi je što nisam već u uvodu naveo da mi je to bila stilska vježba, napisana sa zadovoljstvom na malom odmoru kako bih na velikom mogao na miru da popijem kafu. Žao mi je što ću ga razočarati, ali ni njegove odgovore nisam doživljavao tako ozbiljno kako je očekivao. Priznajem da mi je bilo zabavno čitati ih ne samo zato što je svaki put uvjeren da piše naučno djelo od nacionalne važnosti nego i zato što vrve od neobuzdanih optužbi i velikih riječi, što se u njima sudaraju banalnosti iz političkog rječnika sa uštogljenom aparaturom naučnog registra i što profesora londonskog univerziteta svako malo smijeni razdraženi kolumnist iz desničarskog nedjeljnika o stvarima posljednjim. Nije li nadrealno kad se Milutinović brine što će moji tekstovi imati manje čitalaca nego je prstiju na ruci jer ih objavljujem na Peščaniku umjesto da sam ih poslao Sveskama, tom najznačajnijem časopisu specijaliziranom za Andrića koji izlazi u nevjerovatnih trista primjeraka. I još nema online izdanja. Da je napisao samo riječ više, odmah bih pokajnički napisao redakciji Svesaka da me što hitnije uvrsti među te kanonske stranice.

Ali zar se čovjek ne umara kad razgovara s nekim kome iznova nešto treba ponavljati? Pa ja pišem iz čistog ćeifa, ne da bih opominjao, no dobro je znati da će bar jedan od onih nekoliko čitalaca, riječ po riječ, vodeći računa čak o tonu i emocijama rečenica, pročitati ono što sam napisao.

Dakle, povrijeđen, ljut i razočaran što sam mu uopšte odgovarao kad nisam to učinio po uzusima i formama, Milutinović me po kratkom postupku proglašava neznalicom, nacionalistom – možda čak opasnim po budućnost – pa šovinistom jer se nisam distancirao od onih džamijskih čitača Andrića, sve samih stručnjaka za književnost, poimence nabrojanih kao na nekom spisku za odstrel. Reklo bi se da se stvarno mnogo sekira za jednu simulaciju kritike, za neke obijesne jezičke igre bez svrhe, za jednu igru u pesku.

Ko mu je kriv što je već po drugi put progutao istu udicu.

Umjesto soneta

Milutinović je usvojio neke glavne kriterije iz kritičke škole Predraga Palavestre kao npr. prilagođavanje citata, ideološki tendenciozno interpretiranje tekstova, mimikrijski nacionalizam i historijski revizionizam.

Ali krenimo nekom simulacijom reda.

U tekstu Kap iz suve drenovine napisao sam sljedeće:

„Milutinović drži naučno slovo o tome da su pogrešno navođenje, skraćivanje tuđeg teksta i prilagođavanje citata onome što se njime potkrepljuje sasvim legitimna sredstva u kritičkoj misli o Andriću pod uslovom da ste Palavestra, član Akademije, ali ako niste, onda važe drugačija pravila.“

Međutim, on doslovno čita ironiju i zanemaruje da sam napisao kako „drži naučno slovo“ o nečemu što nema veze s naukom – kako bi fokus prenio na nešto što uopšte nisam rekao:

„Ne znam šta je očekivao kao odgovor na njegovu naučnu recenziju moje knjige: da mu napišem sonet?“

Bolje bi bilo da je napisao sonet, kakav-takav, jer sad ne bi morao da priznaje naučnost mojoj recenziji koja je zapravo bila čista simulacija. Čak ga ne može izvući ni ona eruditna natuknica da Palavestra ne može biti član nikakve akademije jer je umro 2014. Da se ne radi samo o banalnoj napomeni, ovo bi se moglo smatrati brižnim naučnim postupanjem prema činjenicama jer bi neko ko ne zna da postoji vanvremenski prezent mogao pomisliti da je i nakon 2014. godine Palavestra nešto dopisao o Andriću.

Sonet se zasad i ne čini kao loša opcija, možda bi spasio Milutinovića od potpuno promašenih tumačenja mojih najjednostavnijih rečenica koje ne bi morao kratiti i mijenjati im smisao (što  zvuči poznato) kako bi se uklopile u njegove projekcije.

Odgovarajući na moju insinuaciju da se pisanjem o Andriću približio srpskom nacionalističkom mainstreamu, Milutinović objašnjava da se Andrićem bavi iz sasvim drugih razloga, a onda, misleći pritom na mene, kaže: „(…) dok je njemu – da ja ne bih nagađao o njegovim motivima da pokrene ovu polemiku – samo ‘stalo da razgoni izvjesne književne magline kako bi mogao živjeti s više smisla’.“ (Milutinović, 2020)

Ovako dekontekstualiziran dio moje rečenice koju Milutinović citira naštiman je da govori ono što ja  nisam rekao. Zapravo, moja rečenica glasi:

„Ako sam ostavio utisak nekog kome je stalo da razgoni izvjesne književne magline da bi mogao živjeti s više smisla, onda se profesor džabe znojio nad tolikim pitanjima posvećenih nečemu što ga uopšte nije pokolebalo.“

Kako ovo čita Milutinović? Kao loš đak koji ne zna šta su pogodbene rečenice ili kao dobar učenik kritičke škole koja je ustanovila ovakav pristup tekstu? Sudeći po Milutinoviću, prikaz njegove knjige napisao sam tragajući za smislom, što je još jedan skeč koji me uveselio na malom odmoru. Poenta je u tome da on pokušava manipulirati ne samo s onih tobožnjih trista čitalaca nego i sa svim onim koji počivaju na prvoj stranici Svesaka jer nikad neće otvoriti korice tog časopisa.

Kad ovako naopako čita dvije složene rečenice, nije čudo što tako tumači i Palavestrino izostavljanje druge polovine Andrićevog zapisa Noćni razgovor 1941. Ali je zabavno. Naročito kad u pomoć pozove Gadamera i njegovu hermeneutiku da bi opravdao to što je, tumačeći Andrićevo Pismo iz 1920. godine, Palavestra smetnuo s uma, tj. posve „zaboravio šta se u priči zapravo kaže“. (Milutinović, 2019) Treba Milutinoviću odati priznanje za ovo hrabro iako najbesmislenije shvatanje hermeneutike u njenoj povijesti.

Braneći opet neodbranjive Palavestrine konstrukcije, reći će da je Gadamer jedan od autora koji zastupaju stanovište da se na osnovu umjetničkih djela može razumjeti stvarnost, „jer su umetnička dela nosioci istine“. (Milutinović, 2020) Lako je provjeriti da Milutinović nije Gadamerom objašnjavao nikakvo umjetničko djelo, nego tumačenje (tj. Palavestrino čitanje) umjetničkog djela čiji je sadržaj tumač zaboravio. On može vjerovati da je Palavestrin komotan odnos prema činjenicama iz priče Pismo iz 1920. godine – a šta je komotnije od toga kad tumač priče zaboravi šta se u njoj kaže? – neka vrsta umjetničkog nadahnuća, ali ne vjerujem da će ikog uvjeriti u tu svoju fascinaciju. Prije će biti da je profesor zaboravio šta Gadamer kaže pa je onda najlakše reći kako ga ja nisam čitao. Onog kojeg je čitao Milutinović nisam. Ali sam zato pročitao ono što on sigurno nije i to je pokazao kad se zapetljavao u objašnjenja da onaj dio Andrićevog zapisa Noćni razgovor 1941 kojeg je Palavestra izostavio iz navoda ne mijenja smisao cjeline. On je to objašnjavao tenzijom koju oblikuju dva suprotstavljena dijela Andrićevog zapisa (Milutinović, 2019) kao da su svi slijepi i da neće vidjeti da Palavestru nije zanimala nikakva tenzija između suprotstavljenih silnica nego samo ona koja se uklapala u sliku Bosne kao zemlje mržnje. Da je doista imao na umu takvu Andrićevu dijalektiku, citirao bi i ono bez čega tenzije ne može biti – drugi dio zapisa. Ali da je to uradio onda mu on ne bi bio ni od kakve koristi. Jer Palavestra Noćni razgovor 1941 (tj. njegovu prvu polovinu) čita kao svjedočanstvo o Andrićevim duhovnim iskušenjima kada se nakon rata ponovo našao u Sarajevu gdje je slutio budući nezdravi mir. Kako se budući nezdravi mir može uklopiti u nadu da će narod u toj budućnosti ipak pod jednom zastavom, krenuti novim putem sloge, rada i obnove? Ne može. Zato će se neuklopivi dio prosto prešutjeti a onda će doći Milutinović i pred pokoljenjima čitalaca vaskrsnuti jednog novog Gadamera koji zaborav tumača pretvara u interpretativni metod.

Blizina džihada

Milutinović neke novovjeke historiografe doživljava kao srednjovjekovni čovjek hagiografe, bez i najmanjeg otklona i s izvjesnim fanatizmom. Za našu raspravu ključne su dvije knjige kojim bezuslovno vjeruje i na koje se poziva: Ethnic Conflict and International Intervention: Crisis in Bosnia-Herzegovina, 1990-93 Stevena L. Burga i Paula S. Shoupai Unholy terror: Bosnia, al-Qa’ida, and the rise of global jihad Johna R. Schindlera.

Prva dvojica autora knjigu o bosanskom ratu objavili su 1999. godine, dakle četiri godine nakon njegovog kraja, kada još nisu bile donesene neke značajne presude pred Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu. Autori, kako kažu na početku knjige, nisu uvijek saglasni u vezi s pitanjem genocida: jedan od njih smatra da je ono ključno, dok drugi misli da je ono ispolitizirano i da treba biti oprezan s takvom optužbom ako je ona uopšte i potrebna. Ipak, obojica vjeruju da je Međunarodni krivični sud u Hagu odgovarajuće mjesto za rješavanje tog pitanja (Burg&Shoup, 1999, 14).

Dileme koje su u vrijeme pisanja knjige mučile ove autore odavno su riješene. Prva presuda za genocid izrečena je 2001. godine Radislavu Krstiću, a dvije godine kasnije i presuda za kampanju granatiranja i snajperskog djelovanja protiv civilnog stanovništva Sarajeva (što uključuje i zločin na Markalama) Stanislavu Galiću.

Zašto je ovo važno napomenuti? Burg i Shoup nisu znali kako će pred sudom biti tretirani spomenuti događaji, ali Milutinović danas zna epilog tih suđenja pa ipak nekritički navodi ove autore kao nesumnjive historiografske instance zanemarujući da su njihovi relativizirajući stavovi deplasirani presudama Međunarodnog krivičnog suda u Hagu. Milutinović tako manifestira da je svjestan svoje hermeneutičke situacije pa mu nije ništa zanemariti ono što se ne slaže s njegovim projekcijama prošlosti.

Ali tek će zastupajući stavove iz knjige Unholy terror Johna R. Schindlera pokazati dubinu svog revizionizma. Schindler je u vrijeme rata u BiH zastupao bošnjačku istinu – i on je, kako sam kaže, progutao muslimansku propagandu bez stomačnih tegoba – sve dok nije shvatio ono što niko osim njega nije, tj. da je Bosna zauzela središnje mjesto u „globalnom džihadu“ i postala neka vrsta mosta „između afganistanskih kampanja u osamdesetim i puta ka 9/11“. Nekako postaje špijun i počinje raditi u „najtajanstvenijoj američkoj obaveštajnoj službi“ (National Security Agency) gdje je dobio nov pogled na svijet, na Balkan pogotovo. Pošto se razočarao u najveće umove svog doba i u sve ono što su znali o ratu u Bosni, odlučio je da će „ispričati pravu priču jednoga dana“. (Milutinović, 2020)

Taj dan je bio 2007. godine kada je kao rezultat Schindlerovog špijunskog mandata iz štampe izašla knjiga Unholy terror čije nam dijelove uvoda Milutinović Zoran prevodi i u krupnim potezima tumači, uvjeren da je sada dokazao kako se radi o neporecivom autoritetu za rat u BiH. Ponekad taj prevod tako liči na Milutinovića da ih je vrlo lako pomiješati, što ne bi škodilo razumijevanju teksta, jer što jedan misli, drugi piše. A ko hoće da razumije, razumio je, piše Milutinović, kao da je time sve rekao. Ko ne bi vjerovao jednom špijunu i to onom kom su se „na sto slivali obaveštajni podaci Nacionalne agencije za bezbednost“, onom koji je putovao po Bosni tokom rata i nakon njega, koristio kojekakve izvore, među kojima je od velikog značaja bila „verovatno, i ona siva zona u kojoj se zamagljuje granica između novinarstva i obaveštajnog rada“; zar bi trebalo sumnjati u nekog ko je crpio nektar istine iz najtajnijih ovozemaljskih ladica, a ipak – kako to Milutinović zabavno objašnjava – „ne navodi kao izvor obaveštajne izveštaje koji još uvek nisu dostupni javnosti, nego novinske izveštaje“, što je dovoljno, jer stvarno bi bilo „naivno pretpostaviti da nije bio u stanju da prepozna novinske izvještaje koji nisu bili potvrđeni obaveštajnim, u koje je prethodno imao uvid“? (Milutinović, 2020)

Čovjek piše knjigu o džihadu, ne navodi izvore kojima je imao pristup zato što oni nisu dostupni javnosti pa zato umjesto njih navodi novinske članke. Drugi čovjek čita tu knjigu i uvjerava ostale ljude da vjeruju u izvore nedostupne javnosti, ali za koje prvi čovjek tvrdi da postoje iako ih ne navodi. Dakle, treba vjerovati na riječ i prvom i drugom čovjeku i onom što u knjizi nije citirano ako hoćete punu istinu o džihadu.

Mislim da će čitaoci jedva dočekati nastavak ovog naučnofantastičnog trilera, ali s obaveznim Milutinovićevim komentarima bez kojih bi cijela priča bila tek još jedna jeftina teorija zavjere umjesto da bude još i smiješna. Ne bih da ražalostim ljubitelje takvih avantura, ali ono što provokatora Schindlera nepovratno diskvalificira sa spiska relevantnih historiografa nisu samo ove filmske zamisli o sebi i svijetu, nego očiti revizionizam. Tvrdnje ovog lovca na svjetski džihad u potpunom su neskladu s presudama Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju jer negira genocid u Srebrenici i pritom zapada u teške kontradikcije u vezi s brojem ubijenih, pa jednom kaže da je u masakru stradalo oko sedam hiljada, a onda da nije bilo više od dvije hiljade ubijenih muškaraca, i to uglavnom vojnika. Negira i postojanje logora Omarska, Trnopolje, Manjača, tvrdeći da su izmišljotina slabo obaviještenih medija koji su ionako imali sasvim pogrešne informacije o ratu. I tako redom.

Kada sve ovo citira Hoare u kritici Schindlerove knjige, Milutinoviću ne preostaje ništa drugo nego da odglumi engleskog snoba, odmahnuvši rukom: ali taj radi na malom univerzitetu u Bosni. To bi trebalo učiniti da one revizionističke rečenice iz Schindlerove knjige nestanu? Da bi provjerio je li se to stvarno dogodilo Milutinoviću ne treba Hoare; on nije ni važan, jer može biti bilo ko i raditi bilo gdje, to ne mijenja činjenicu da je Schindler napisao ono što Hoare, ponovićemo, citira. Mogao je Mulutinović, kad se već prihvatio tog posla, prevesti i te dijelove Schindlerove knjige (ili barem na njih ukazati), tenzije radi, ne samo one koji će se dopasti ljubiteljima špijunskih trilera i poricateljima genocida. Mogao je, ali nije, jer to je ista ona strategija selektivnog i jednosmjernog citiranja koju je naučio od Palavestre i koju dosljedno sprovodi od Bitke za prošlost.

Milutinović, kako se već ispostavilo, često piše protiv sebe. Ni ovoga puta nije provjerio izvore već je nekom olako povjerovao na riječ. Čini to prvo kada nastoji odbraniti Schindlerov naučni i moralni kredibilitet navodeći da ga je Tribunal u Hagu pozvao da svjedoči kao ekspert, a onda, što je neuporedivo važnije po njegovim kriterijima, kada kaže da Schindler radi „na Pomorskom ratnom koledžu (Navale War College), američkoj mornaričkoj akademiji“. (Milutinović, 2020)

Međutim, podaci dostupni na stranici Tribunala za bivšu Jugoslaviju koji spominju Johna Schindlera tiču se tek zahtjeva odbrane Jadranka Prlića iz 2009. g. o obnovi slučaja kako bi se ovaj ekspert pozvao da svjedoči viva voce. Ali taj zahtjev je odbijen pa Schindler nije morao dolaziti. Uostalom, kakve veze ima da je čak i svjedočio u Hagu? I Hoare je radio kao istraživač za Tribunal, znači li to da će ga Milutinović sada smatrati relevantnim izvorom?

Milutinović se potrudio i da nam pokaže koliko je neobaviješten pa sad ono što je o Schindleru objavio u Sveskama može biti samo od koristi onim koji će ga opet kritikovati jer ono što tamo navodi opet nije tačno. Urednici bi mogli ponekad da mu skrenu pažnju na suviše emotivan nastup koji mu zamagljuje racionalnost i da u tako važnom časopisu ne ostavlja tragove svoje aljkavosti. Da su to učinili ranije, on bi znao da Schindler odavno ne radi na spomenutom Pomorskom ratnom koledžu, na toj „američkoj mornaričkoj akademiji“ (Milutinović voli ovako zvučne nazive) gdje je bio zaposlen od 2005. do 2014. kada je protiv njega pokrenut disciplinski postupak zbog nedoličnog ponašanja pa je dao otkaz, što se može, uz niz zanimljivih pojedinosti, pročitati ovdje.

Sada je taj bivši obavještajac tek bloger koji na Twitteru komentariše dnevno-političke događaje, šireći teorije zavjere, i čiju reputaciju ne mogu izgraditi one dvije smiješne fusnote koje Milutinović navodi kao adut Schindlerove akademske važnosti, a još manje odabrani prevod iz uvoda njegove knjige kojim je naš londonski profesor sebe uveo u opskurni krug revizionističkih hermeneutičara.

Usvojivši gestove legaliste Milutinović poštuje Tribunal kada misli da je on ukazao povjerenje Schindleru, ali se pravi Englez kad taj isti Schindler nekoliko godina poslije u spomenutoj knjizi obznani stavove posve oprečne presudama Tribunala. To je mimikrijska strana Milutinovićevog nacionalizma: on imitira legalistu i glumi kosmopolitu sve dok ga pisanje ne oda. I tu je nastaju svi njegovi nesporazumi sa smislom. Jer šta je Milutinovićev prevod Schindlerovog uvoda u historijski revizionizam nego prihvatanje tog revizionizma.

Ovdje ćemo zaključiti ovu temu jednim Schindlerovim obećanjem u Milutinovićevom prevodu objavljenom u Sveskama. Ističući važnost svoje knjige, on kaže da će, jednog dana, „kad američka vlada za nekoliko decenija bude odlučila da otvori za javnost svoje impresivno popunjene arhive obaveštajnih podataka o bosanskom ratu i balkanskom džihadu, ovaj prikaz biti potvrđen i pojačan. (…)“. (Milutinović, 2020)

Možda hoće, ali prije da neće. Ovo zastrašujuće i mutno proročko znamenje, što bi rekao Palavestra povodom Andrićeve priče, jedino Milutinović shvata kao neki blagočestivi monah redak iz hagiografije. Jer samo će poklonici teorija zavjere povjerovati da Tribunal sa svim svojim resursima nije imao sve potrebne obavještajne podatke iz različitih izvora, ali da su bili dostupni pojedincu kakav je Schindler.

Šta je jednom naučniku, tobožnjem poborniku čvrste argumentacije, Schindlerovo obećanje da će se argumenti za tvrdnje o opštem džihadu i drugoj strani bosanskog pakla pojaviti jednog lijepog dana, nego sunovrat u one iste mogućnosti, eventualnosti i možebitnosti kojim se već jednom kompromitovao pred svojom tobožnjom tristočlanom publikom.

Nama ne preostaje ništa drugo nego da čekamo taj judgment day kada će američki obavještajni arhivi ponuditi jednu drugačiju sliku bivšeg svijeta. Dotad ćemo Schindlerovo štivo ipak samjeravati onim impresivnim listama u arhivima Haškog tribunala na koje ni ovaj degradirani bonvivan ni njegov advokat Zoran Milutinović više ne računaju.

Zloćudne analogije

Vidjeli smo zašto su Milutinoviću značajni Burg i Shoup, a pogotovo Schindler i njegov pogled na rat u Bosni i Hercegovini. Milutinović naravno neće problematizirati stavove nijednog od njih dok god se uklapaju u njegov revizionistički diskurs koji se protivi i odlukama Tribunala.

Pišući protiv sebe samog, Milutinović je u posljednjem odgovoru kreirao i nekoliko novih spinova. Optužio me da nacifikujem Srbe. Za takvu tvrdnju očekuje se neki valjan, nedvosmislen argument. Pa da vidimo gdje ga Milutinović nalazi.

Pitanje iz knjige Bitka za prošlost šta bi uradili pripadnici sarajevskog MUP-a da su umjesto onih 8 vojnika JNA koje su pogubili u Sarajevu 92. godine imali 8000, potvrdio je kao sasvim legitimno i u odgovoru na moj prvi tekst. Tada je napisao:

„Na moje pitanje – šta bi ovi pripadnici sarajevskog MUP-a radili da su imali 8000 umjesto 8 zarobljenika – odgovor ne može biti ‘nisu imali 8000’, jer je to već sadržano u pitanju. Odgovor može biti ili ‘streljali bi osmoricu, a ostale bi poštedeli’ ili ‘streljali bi sve’. Ne znam tačan odgovor, pa zato i pitam.“

Na ovaj njegov izričiti zahtjev, odgovorio sam ovim ironijskim pausom:

„Da li je ovo pojašnjenje olakšalo da se shvate pravila igre? Nije, naravno, jer Milutinović nije pojasnio čiji je odgovor relevantan i kad bismo pretpostavili da je moguć? I zašto bi baš taj odgovor, profesore, zastupao odgovore svih drugih? Da li su onda moguća i ova pitanja: Šta bi uradili Jevreji Hitlerovim udarnicima da su imali političku i vojnu moć nacističke Njemačke? Šta bi uradili Indijanci da su u enormnom broju kojim slučajem došli na kontinent naseljen bjelačkim domorodačkim stanovništvom a da su pritom umjesto lukova i strijela imali topove, dinamit i tešku konjicu? Da li to znači da bi jedan od odgovora bacio drugačije svjetlo na ono što se doista zbilo? Ono što se nije dogodilo, čak i da je moglo da se dogodi, jednako je onom što se doista dogodilo? Približno? Zašto? Ne znam tačan odgovor, pa zato pitam.“

Milutinović je u ovome pročitao samo nacifikaciju Srba, ne na primjer amerikanizaciju, zanemario sve drugo, i proglasio me šovinistom. Kad nema argumenata, uvijek je dobro posegnuti za teškim političkim busenom poput ovog kojim Milutinović gađa s distance, i promašuje. Podsjetiću ga šta je u polemici s njim napisao Davor Beganović zamjerajući mu što je kao relevantan izvor koristio domenu koja nosi ime haškog optuženika za ratne zločine:

„Kako mogu vjerovati domenu pod naslovom www.slobodan-milosevic.org? Bilo bi to isto kao konzumirati podatke o zločinima što su ih Židovi učinili protiv Nijemaca, na koje su ovi obrambeno reagirali, na stranici www.adolf-hitler.org.“

Milutinović u odgovoru kaže da ne vjeruje kako je Beganović želio da nacifikuje njega i Srbe. Naravno, bilo bi vrlo glupo povjerovati drugačije. Ali povjerovao je drugačije kad je napisao da to činim ja ironiziranjem one njegove zaumne algebre o srebreničkom genocidu. Za Milutinovića je to holokaust-analogija, pa kaže da „ubedljivijeg priznanja intelektualnog i moralnog bankrota od toga nema.“ (Milutinović, 2020)

Holokaust-analogije Milutinovića uvijek sjete na Konjic i tamošnje zločine koje su nad Srbima počinili pripadnici Armije BiH. Kako su sada holokaust-analogije izvan kategorija moralnosti i intelektualnosti, a domaloprije su slične asocijacije predstavljale bankrot tih istih kategorija? Za zločin kojeg se Milutinović sjetio postoji pravosnažna presuda Tribunala. (To svjedoči da se ni za Bošnjake ne može vezati kategorija apsolutne nevinosti u ratuma koliko Milutinović želio da tvrdim drugačije.) U svakom slučaju, moje pitanje dovodi u vezu holokaust i rat u Bosni i to Milutinovića sjeti na zločin u Konjicu. Ova vanredna logika zaključivanja pokazuje koliko su Milutinović i npr. Mahmutćehajić bliski, razlika je samo što zastupaju suprotstavljene nacionalizme. Jer nerazumijevanje teksta i krivo citiranje svojstveni su i jednom i drugom a obojica te proste izume koriste kako bi priču usmjerili na ideološko polje i prekodirali je u nacionalističku propagandu.

Milutinović očito govori o nečemu o čemu ne zna mnogo kad paralele s holokaustom smatra moralnom devijacijom. Jasno je da je holokaust poseban i neuporediv historijski događaj, poseban rat unutar rata, usmjeren isključivo protiv jednog naroda, ali to opet ne znači da se analogije sa zločinima počinjenim u Bosni tiču razmjera stradanja, nego da su prakse tih zločina (masovna pogubljenja, torture, izgladnjivanje itd.) pokazale izvjesne sličnosti s onim nacističkim, što je dokazao i Tribunal. Jer, da bi uopšte mogao opisati i kvalificirati zločine počinjene tokom ratu u Bosni, Tribunal se neizbježno referisao na holokaust i Nirnberški proces, pogotovo u predmetima Duško Tadić i Kupreškić i drugi. Određujući tako progon kao posebnu vrstu zločina protiv čovječnosti, Haški tribunal je u predmetu Tadić direktno ukazao na Nirnberške presude. Odnos novouspostavljene vlasti Autonomne regije Krajina prema nesrpskom stanovništvu u Prijedoru 1992. godine opisuje analogno odnosu nacista prema Jevrejima neposredno nakon preuzimanja vlasti: ograničena sloboda kretanja, policijski sat, kontrolni punktovi, masovna otpuštanja, otimanje imovine, nošenje trake oko ruke, osnivanje logora, itd. (Detaljnije o ovome ovdje.)

Organizacija masovnih pogubljenja, hijerarhijski lanac odlučivanja, jasna raspodjela zaduženja od političkog i vojnog vrha do neposrednih egzekutora, vozača, kopača jama, dakle birokratizacija cijelog procesa u sprovođenju zločina genocida umnogome su nalikovale masovnim pogubljenjima u holokaustu.

Slične analogije mogu se naći u knjigama i tekstovima cijelog niza autora kao što su Julian Borger, Ed Vulliamy, Peter Maass i dr. (Vidjeti ovdje), da i ne govorimo o onoj tvrdnji Mareka Edelmana  – posljednjeg preživjelog vođe otpora u Varšavskom getu – koju je izgovorio u Buchenwaldu 1993. godine: da Evropa ništa nije naučila iz holokausta i da je ono što se dešava u Bosni posthumna Hitlerova pobjeda.

Reći sve ovo je, prema Milutinovićevoj etičkoj ljestvici, moralni i intelektualni bankrot. Kad ovo prigovori čovjek za kog je sasvim legitimno pitanje šta bi pripadnici sarajevskog MUP-a uradili da su imali 8.000 zarobljenika, onda to nije samo moralni i intelektualni harakiri odjednom nego zvuči kao nemilosrdna autoironija. Njegovo pitanje podrazumijeva da su dželati koji jesu pogubili više od 8.000 ljudi učinili nešto što bi u datim okolnostima uradili i svi drugi pa je zato i pitanje krivice relativno.

Milutinović je kao Nasrudin-hodža koji u jednoj anegdoti istuče dječaka prije nego ga pošalje po vodu da ovaj ne bi razbio krčag. I Milutinović bi sudio za ono što je neko možda mogao da uradi iako nije. Mogućnost krivice je jednaka krivici. Ali Haški tribunal ima drugačije kriterije od Nasrudin-hodžine pravne etike pa takvu analogiju nije uzeo u obzir.

Ma koliko bile kontroverzne, holokaust-analogije danas su naširoko rasprostranjene i u mainstream medijima – čak se i stanje u kampovima za prihvat ilegalnih migranata na granici između Meksika i Amerike upoređuje s holokaustom. To izaziva oprečne reakcije, naravno, ali ove analogije ni izbliza nisu onako zloćudne kao Milutinovićeve budući da pokušavaju ukazati na dehumanizaciju životnih uslova koji koegzistiraju s našom realnošću – kako to objašnjava Emil Kerenji, stručnjak za holokaust studije – a ne da revidiraju utvrđene povijesne činjenice i relativiziraju opseg zločina potvrđenih presudama Haškog tribunala.

Otimanje mikrofona

I najnepažljivijem čitalačkom oku neće promaći da Milutinović u svojim polemikama uglavnom govori o historiografiji i uglavnom barata nesuvislim analogijama. Otimanjem mikrofona želi da se u toj disciplini dokaže kao relevantan tumač, a kad se mikrofona dokopa, vidjeli smo, on čita iz tuđih knjiga samo ono što mu odgovara pa makar to i ne bila cijela istina. Najzabavnije je kad preuzme i ton onih koje je čitao, pa se, sav važan, strovali u duboke kontradikcije odakle se čuje samo mikrofonija.

Zastupajući visoke naučne standarde, Milutinović na jednom mjestu kaže da ako neko, između ostalog, „svoje znanje o bosanskohercegovačkom ratu i zločinima u njemu hoće da zasniva samo na bošnjačkim izvorima, pa i to selektivno, uzimajući u obzir samo ono što mu odgovara…“, on će mu prepustiti mikrofon i navijati da taj govori što duže i što glasnije. (Milutinović, 2020)

To je sasvim ispravno i hvalevrijedno upozorenje. Takvim i ne treba mikrofon, obično ga otmu. Izvori ograničeni na jedan kolektiv ne mogu biti dostatni da se sazna bog zna šta o bilo čemu. Ali Milutinović zaboravlja da je prije ove metodološke natuknice na jednom drugom mjestu inaugurirao posve suprotnu tezu koja kaže da svako ko hoće da istražuje o ratnim zločinima treba da se pozove samo na nacionalne izvore, Srbi na srpske, a Bošnjaci na bošnjačke:

„(…) nažalost, stvari tako stoje da ako hoćemo da saznamo nešto o zločinima počinjenim nad Srbima u ratu u Bosni i Hercegovini, moramo da se obratimo srpskim izvorima, a ako nas zanimaju oni počinjeni nad Bošnjacima, najbolje bi bilo da konsultujemo bošnjačke izvore. Bolje bi bilo da nije tako, ali tako je.“ (Milutinović, 2018)

Je li u pitanju mikrofonija ili je nešto gore? Kojem Milutinoviću vjerovati? Onom koji oponaša gestove kosmopolite i historiografa ili ovom koji je preuzeo mikrofon pa glasno i dugo govori ono što prvi samo misli? Čak i ako zna da bi bilo bolje da nije tako, ipak treba konsultovati samo izvore one nacije nad kojom su počinjeni zločini da bi se o njima nešto saznalo.

Jesam li već rekao da Milutinović često piše sebi u inat i da je u pitanju tek imitacija kad ovaj londonski profesor upućuje na stranu literaturu? Pokazao je ipak da je skloniji uženacionalnom pristupu. Zato mu preporučujem da se zadubi u sada dostupne transkripte sa 60 sjednica Narodne skupštine Republike Srpske u periodu od 1991. do 1996. godine koje je pripremio i objavio Memorijalni centar Srebrenica u okviru projekta „Transkripti genocida“. Siguran sam da će u toj sirovoj građi, koja se kontrašpijunu Schindleru nekim čudom nije slila na sto dok se bavio džihadom, naći razlog zašto ju je Tribunal smatrao dokaznim materijalom. Možda će, razgrćući tminu, vidjeti bolje.

Fatalist

Milutinović je vjerovao da zna o Andriću više nego drugi, ali vidjeli smo da ne zna, mada bi kao neko ko je napisao akademsku knjigu, trebalo da zna više. Poenta je u tome da skoro ništa od svega onog što je Milutinović preporučivao, dokazivao i opisivao kao važno i nezaobilazno za našu polemiku nije mi bilo potrebno da primijetim kako nije znao da je Palavestra skratio za pola Andrićev zapis Noćni razgovor 1941 pa ga je prenio u svoju knjigu vjerujući da ga prenosi u cjelini; nije čak znao da je taj zapis štampan u kalendaru Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“ u Sarajevu, a ne u nekakvom istoimenom časopisu u Zagrebu kako je samouvjereno naveo u knjizi.

To je samo po sebi crna rupa usred knjige, a on se potrudio da je proširi fatalistički opravdavajući njeno postojanje. Usput je protresao noviju historiografiju o ratu u Bosni a haškim presudama kao relevantnim dokumentima o ratnim zločinima u BiH suprotstavljao stavove iz revizionističkih knjiga poput one Johna R. Schindlera, informacije s internetske stranice koja nosi ime optuženika za ratne zločine Slobodana Miloševića i svoja jednostrana tumačenja historiografskih izvora. Uveo je u skaredne analogije srebrenički genocid, nepovratno urušivši svoju naučnu objektivnost i intelektualni i moralni kredibilitet. Skraćivanjem citata, nerazumijevanjem pročitanog, pogrešnim zaključcima i netačnim podacima zamaskiranim bombastičnom retorikom s nacionalnim nabojem, učinio je sebe nepouzdanim izvorom pa bi zato trebalo s rezervom uzeti sve njegove navode ili ih barem dvaput provjeriti kako se ne bi desilo da neko, smatrajući ga relevantnim, prenese tek dio uvjeren da je citirao cjelinu.

Umjesto svega ovoga mogao je da pročita sve što je Andrić napisao pa ne bi napravio omaške koje ne čine ni studenti na malim balkanskim univerzitetima. Tada bi mu knjiga imala smisla. Da i ne govorimo o tome kako bi bilo više smirene logike u katrenima i mnogo manje prostora za kičerajsku pompeznost, da je umjesto onog što je ispisao u polemikama sjeo i sročio jedan sebeljubni sonet.

Peščanik.net, 12.03.2021.