Foto: Angelos Tzortzinis/AFP/Getty Images
Foto: Angelos Tzortzinis/AFP/Getty Images

Putin je opet sve nadigrao. Putin je izneverio Donbas. Putin je sam sebi zabranio vojnu intervenciju na Ukrajinu. Znajući ga, Putin će potom samog sebe izneveriti i započeti rat tada kada njemu to bude zgodno, kada proceni da je došlo pravo vreme.

Iznenadna specijalna mirovna operacija koju je 24. juna izveo predsednik Ruske Federacije, izazvala je pravu oluju komentara i teško bi se mogla naći dva eksperta ili dvoje običnih, za politiku zainteresovanih ljudi, koji bi se povodom toga složili.

U stvari, ima se o čemu i diskutovati. Makar samo zbog toga što je čuvena odluka Saveta Federacije od 1. marta ove godine, odluka kojom je Putinu bilo dato pravo da okupira susednu zemlju, ubrzo zatim isčezla iz javnog diskursa. Znatno krupniji događaji su lako zaklonili ovaj „beznačajni“ pravni kazus.

Na primer, aneksija Krima i zbog nje uvedene delimične, no zato snajperski precizne sankcije. Onda jalove rasprave civilizovanog sveta s Rusijom koje su vođene na raznim međunarodnim političkim platformama, uključujući i Savet bezbednosti OUN. Potom građanski rat u Ukrajini provociran od strane Kremlja i svakodnevna poplava užasavajućih vesti iz Donbasa. I na kraju, započet pregovarački proces tokom kojeg je pozicija Moskve postala nešto malo mekša, i tokom kojeg je zaličilo da su Putin i Porošenko ipak ostvarili nekakav ljudski kontakt.

Nova, dosada nečuvena sintagma „sektorske sankcije“, isticana je kao najveća opasnost koja preti Rusiji. Većina ekonomista je predviđala da bi primena ovog scenarija imala veoma teške, čak katastrofalne posledice po rusku ekonomiju i njeno tržište, po najuspešnije ljude u zemlji, za najbliže drugare Vladimira Vladimiroviča, pa i za njega lično. I tako se pojavilo sledeće pitanje: vredi li radi jednog takvog praznika kao što je uništavanje Ukrajine žrtvovati kako Rusiju, tako i ličnu pokretnu i nepokretnu imovinu, ili je cena tog zadovoljstva ipak isuviše visoka? Moskva je kao kontraargument koristila samo jednu jedinu kratku reč – „rat“. Predpostavljalo se da će svet još dugo biti ucenjivan pretnjom vojne intervencije, a da će svo vreme dok mnogobrojni „mali zeleni“ budu prelazili rusko-ukrajinsku granicu, Zapad ostati samo na pretnjama o uvođenju sankcija. Uzgred, sadržaj raznih izjava je dostizao takvu dinamiku, da su sve verzije tumačenja tih izjava izgledale podjednako verovatne, podjednako zloslutne.

Tako je prošle nedelje generalni sekretar NATO Anders Fog Rasmusen, prisutnima na sastanku u Londonu rekao da u slučaju vojne intervencije Rusije na Ukrajinu, NATO neće reagovati. I to je zaista zazvučalo veoma čudno. Kao poziv na intervenciju, mada svi znamo da se takva vrsta gostoprimstva teško da uklopiti u opšte ciljeve i zadatke Severno-atlanske alijanse. Čak se stekao utisak da gensek NATO podmuklo namamljuje predsednika Putina da uđe u susednu državu. Taj utisak, naravno, može biti i lažan. Osim toga, mi praktično ništa ne znamo o telefonskim razgovorima koje je Barak Obama vodio sa svojim, sad već očigledno bivšim partnerom za spoljnopolitički restart. Znamo samo to da su oni preključe još jednom razgovarali i da je već sledećeg dana Vladimir Putin naredio svojim senatorima da mu oduzmu pravo na anšlus.

Reagovanje Bele kuće je predvidivo hladno.Tamo se sankcije nikako ne povezuju sa eventualnom okupacijom i na tu temu, Obama očigledno ne želi da polemiše s Putinom. Tamo okupacija uopšte nije na dnevnom redu. U Vašingtonu vlada mišljenje da se „verovatnoća uveđenja dodatnih sankcija protiv Rusije može smanjiti tek u slučaju da Moskva prekine s podrškom ukrajinskih separatista i tek ako se ozbiljno postara da rusko oružje i vojna tehnika više ne presecaju rusko-ukrajinsku granicu“. Stvar je u tome što Amerikanci (a pretežno i Evropljani) nalaze malo utehe u tome što Putin ne želi da koristi svoje neotuđivo pravo na vojnu intervenciju.

Štaviše, i Kijev i Vašington, i Berlin i Brisel su potpuno uvereni u to da bi građanski rat u Ukrajini bio brzo zaustavljen ako bi se Moskva jasno i glasno odrekla podrške „novorusiji“, ako bi se odrekla svog osnovnog, na „život ili smrt“ motivisanog plana o destabilizaciji susedne države, i ako bi politički haos u Ukrajini, kao i kolaps njene ekonomije, prestali biti glavni cilj ruske spoljne politike.

Sva razmimoilaženja se danas najjasnije ogledaju u „razgovorima“ dvojice pregovarača – Putina i Porošenka koji se još uvek ne sreću. Ukrajinski predsednik, koga su izabrali baš zato da bi prekinuo rat objavljuje primirje, ali istovremeno izjavljuje da je spreman da uskoro primeni „plan B“, plan za odlučno gušenje separatizma svim dostupnim sredstvima. Njegov osnovni problem je vreme. Ukrajinska armija je slaba, te ako Rusija i dalje nastavi da oružjem i svežom krvlju snabdeva separatiste, ovaj se proces može otegnuti godinama. A ruski predsednik izgleda ima vremena na pretek i sva njegova strategija se svodi na to da se spokojno imitirajući politiku mira, slučajno negde ne nasuče na sankcije. Time se može objasniti i njegova poslednja finta sa ukidanjem prava na otvorenu primenu voje sile na teritoriji Ukrajine.

Paralelno se izvode i drugi manevri za zavaravanje. U Donjecku su započeti besmisleni i „oštri“ pregovori o miru u kojima učestvuju bivši predsednik Ukrajine Kučma, koji navodno predstavlja Kijev, i još nekolicina političkih klovnova koji igraju za razne timove. Pod ruskom zastavom sedi ambasador Zurabov, pod donjeckom „premijer“ Borodaj, pod „novoruskom“ nekakav Carjov, za kojim je, uzgred, raspisana i poternica, a pod putinskom, ako takva uopšte postoji, lično Viktor Medvedčuk, čovek koji u administraciji Kremlja zauzima počasnu dužnost predsednikovog kuma. Jasno je da se ove narodne diplomate ne mogu ni o čemu dogovoriti, no oni ipak stvaraju iluziju o pregovaračkom procesu. Oni takođe troše vreme koje Porošenku katastrofalno nedostaje.

Odbrojavanje se već svelo na nedelje, čak možda i na dane, i ako Zapad u dogledno vreme ne uspe da prinudi Putina na evakuaciju svojih boraca, lako se može dogoditi da Ukrajina do dna potone u bratoubilački rat koji će brojati hiljade i hiljade žrtava. A da kući pošalje „dobrovoljce“, taj poslednji bedem putinske Rusije u Ukrajini, predsednik Ruske Federacije izgleda još uvek nije spreman. S druge strane pak pretnja sankcijama na njega već deluje otrežnjujuće, što znači da je došlo vreme da se pribegne ovom sredstvu koje će Kremlj naterati da se otkači od Ukrajine. Samo da je ostavi na miru, da je dalje ne mrcvari, da je više ne muči. Od Kremlja se jedino to traži.

Ilja Miljštejn, Grani.ru, 25.06.2014.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 03.07.2014.

UKRAJINA