Razgovor vodio Slobodan Pavlović

 
Milo Đukanović: Prilikom prvog dolaska u SAD pre 15 godina morali smo da krenemo od objašnjenja gde se u Evropi nalazi Crna Gora i kakav je naš državni status. Crna Gora je sa Amerikom gradila partnerstvo u najtežem periodu novije istorije Balkana. Potpredsednik Bajden i ja podsetili smo se 1995, kada sam mu govorio o Crnoj Gori kao multietničkom društvu. Ta vizija je uspjela. Naše partnerstvo sa SAD građeno je u teškim vremenima, na vrlo zahtjevnim pitanjima, tako da je sad bilo ugodno slušati ocjene o prošlosti i voditi odgovoran dijalog o zajedničkim akcijama u budućnosti.

Čuje se da je kao deo vaših priprema za ovu posetu doneta odluka o slanju 34 pripadnika Vojske CG u Avganistan. Navodi se, takođe, da su zbog ove posete nedavno  uspostavljeni diplomatski odnosi Crne Gore sa Kosovom… Primedba Beograda je bila – zašto su sada morali da naprave taj korak, pre odluke Međunarodnog suda pravde.

– Mi smo te dvije aktivnosti realizovali potpuno nevezano sa terminom posete. Termin odlaska naših vojnika za Avganistan odavno je bio definisan, a kada je u pitanju uspostavljanje diplomatskih odnosa sa Kosovom, ovaj termin predstavlja, zapravo, određeno zakašnjenje u odnosu na ono što smo mi ranije planirali. To zakašnjenje uzrokovano je različitim razlozima. Između ostalog, i uvažavanjem određenih informacija koje smo dobijali iz Beograda. Sačekali smo da se završi iznošenje argumenata svih učesnika u raspravi pred sudom i pristupili implementaciji odluke koju smo donijeli prije godinu i par mjeseci. Niko iz Vašingtona nije od nas tražio tako nešto.

Čula su se i tumačenja da je prisustvo ministra finansija Igora Lukšića u delegaciji u funkciji njegovog predstavljanja Amerikancima kao vašeg budućeg naslednika na mestu premijera, odnosno, kao najava vašeg predstojećeg povlačenja iz političkog života.

– Takvim špekulacijama nema mjesta. Platforma naše posjete bila je zasnovana na razgovorima sa predstavnicima američke administracije i čelnicima najviših međunarodnih finansijskih institucija – Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, čije je sjedište u Vašingtonu. A, Lukšić je ne samo ministar finansija i potpredsjednik vlade, već i guverner Banke CG u Svjetskoj banci. To je bio ključni motiv da on bude u našoj delegaciji.

Nema ničeg skrivenog ni na temu moje političke budućnosti. Ja sam odavno rekao da bih želio da u određenom trenutku promijenim profesiju. Nijesam govorio o terminima, zato što znam da ličnim interesima nema mjesta ukoliko odovorno pristupate poslu i povjerenju koje vam je poklonjeno.

Tokom posete obostrano se izražavala zabrinutost zbog pogoršanja bezbednosne situacije na našem delu Balkana. Koliko Crna Gora može da doprinese razrešavanju tog problema i kakvi su vaši planovi posle razgovora u Vašingtonu?

– Veoma je važno da mi u Crnoj Gori imamo svijest o značaju stabilnosti našeg regiona. Ta svijest je u dobroj mjeri iskustvena. Crna Gora je bila dio Jugoslavije na kome nije bilo rata u poslednjoj deceniji 20. vijeka, ali uprkos toj povoljnosti u odnosu na druge, jako smo dobro osjetili sve tegobe nestabilnosti regiona. Veoma smo svjesni ograničene važnosti interne stabilnosti ukoliko je region u problemu i zato smo tako inicijativni prema regionu. Regionalna saradnja je i odličan poligon za pripremu svake od država Zapadnog Balkana za izazove koji nas čekaju sjutra kad budemo bili punopravni dio NATO i EU. Nažalost, imamo puno ubjedljivih dokaza iz prošlosti da su na Balkanu vrlo frekventno obnovljivi sukobi i nestabilnost. Pokazuje se da naši interni mehanizmi za očuvanje stabilnosti nisu dovoljno pouzdani. Zato je naše mišljenje da je integracija regiona odgovor na tu okolnost. Naše je uvjerenje da će jedini pouzdani garant stabilnosti Balkana biti integracije svake države sa tog prostora u NATO i EU. Posebnu pažnju u SAD izaziva Bosna i to, svakako, nije bez razloga. Ali, dio pažnje posvećen je i pitanjima Kosova i odnosa Srbije, kao i odnosi između Makedonije i Grčke, sa željom da se deblokira proces dalje evroatlantske integracije Makedonije.

Kakva ste reagovanja čuli u Vašingtonu u vezi sa Tadićevom eksplicitnom podrškom celovitoj BiH, iznetoj povodom nedavnih referendumskih pretnji iz Banjaluke?

– Reagovanja na tu Tadićevu izjavu bila su veoma pozitivna i sa njihove i sa naše strane. Preneo sam im tim povodom moja saznanja iz ranijih razgovora sa predsednikom Srbije u kojima je on bio kategoričan da nije interes Srbije nestabilnost – već da je interes očuvanje jedinstvene BiH. Odnosno, da bilo kakva inicijativa koja bi vodila ka ugrožavanju integriteta BiH ne bi imala podršku Srbije. Tadić je nedavno izneo i vrlo jasan stav o ideji referenduma u Republici Srpskoj, što ja ocenjujem kao značajno ohrabrenje. Ovde mi je rečeno da je to stav koji ima punu podršku Amerike.

Kako se reagovalo na nedavna Mesićeva „varničenja“ oko RS?

– U našim razgovorima u Beloj kući i Stejt departmentu to se nije pominjalo. Bilo kakav povratak onih ideja koje su prethodile Dejtonu, sigurno bi značilo obnovu tragedije. Posle razgovora sa zvaničnicima Zagreba, kao i iz kontakata sa predsjednikom Srbije, uvjeren sam da i kod jednih i kod drugih postoji čvrsta podrška očuvanju jedinstvene BiH. S obzirom da je to jedinstven stav SAD i Evrope, mislim da je potrebno iskoristiti tu okolnost, kako bi imali veću sigurnost da će pokrenuta „butmirska inicijativa“ doneti potrebnu formu za održivost dejtonske BiH.

Iz američkih izvora se prenosi da ste sugerisali uključenje Rusije i Turske u realizaciju „butmirske inicijative“ za BiH?

– Ako pođemo od pretpostavke da je region privržen jedinstvenoj i stabilnoj BiH i činjenice da su SAD i EU nosioci započetog butmirskog procesa, čini mi se da bi za uspjeh tog projekta bilo dragocjeno učešće i ta dva važna međunarodna činioca kao što su Rusija i Turska. Ne mislim da u vizuri njihove spoljne politike postoji drugačije viđenje budućnosti BiH. Ali, iz balkanskog iskustva znam da ima ljudi koji ne žele uspjeh konstruktivnih inicijativa, kao što je ova o održavanju funkcionalne BiH.

U američkim ocenama Crna Gora se označava kao „važan igrač“ na terenu naše regionalne stabilnosti, ali se i ukazuje na kontinuitet nesporazuma i problema u odnosima sa Srbijom. Kada ste vi poslednji put zvanično boravili u Beogradu?

– Nijesam bio nijednom od proglašenja nezavisnosti Crne Gore. U međuvrijemenu, predsednik Vujanović je posjetio Beograd, a najviši funkcioneri Srbije boravili su raznim prilikama u Crnoj Gori. Prvo vrijeme nakon obnove naše nezavisnosti bilo je opterećeno negativnim stavom tadašnjeg premijera Srbije Koštunice prema tom našem osamostaljenju, što je evidentno bio razlog usporavanju saradnje. Bez obzira što je Srbija priznala Crnu Goru i što su uspostavljeni odnosi, intenzitet saradnje nije bio na željenom nivou.

Nakon toga uslijedila je naša odluka o priznanju Kosova, koja je proizvela dodatni poremećaj u međusobnim odnosima, uključujući i proterivanje našeg ambasadora iz Beograda. Mi na to nijesmo recipročno uzvratili – želeći da i na taj način pošaljemo poruku da odlukom o priznanju Kosova mi slijedimo nešto što mislimo da je naš nacionalni interes i interes stabilnosti regiona. Mi nipošto ne zapostavljamo potrebu da sa Srbijom imamo veoma intenzivnu i kvalitetnu saradnju.

Znam da postoje interpretacije u javnosti da Crna Gora povlači određene poteze „želeći da naudi Srbiji“ ili „ne respektujući dovoljno interese i stavove Srbije oko određenih pitanja“. Ni slučajno nije reč o tome. Zaista, ne samo da Srbiju respektujemo kao važnog igrača u regionu do čije nam je stabilnosti stalo, već i veoma respektujemo nešto što je istorija i tradicija međudržavnih i međuljudskih odnosa – ne samo između Srbije i Crne Gore, nego i međuljudskih odnosa građana i porodica koje su vrlo isprepletane. Ali, ono što je očigledan problem to je da dio javnosti u Srbiji još uvijek nije spreman da prihvati da je Crna Gora uistinu nezavisna i da vodi svoju politiku u skladu sa svojim procijenjenim nacionalnim interesima. I, kad to radimo, uvijek radimo sa željom da to ne bude bezobzirni slijed svojih interesa, već respektujući interese drugih – počev od naših susjeda. Tako da su i teške odluke koje smo donosili – poput odluke o priznanju Kosova – uključivale i vrlo senzibilan odnos prema očekivano negativnom stavu Srbije o tim pitanjima. Ali, ipak su prevagnule naše procjene da to treba uraditi zato što to predstavlja uvažavanje političke realnosti koju je, po našem viđenju, nemoguće promijeniti. Kao i da je potrebno to uraditi jer sređivanje jednog po jednog pitanja vodi stabilnosti regiona. I smatrali smo da je, napokon, potrebno biti pošten prijatelj i pošten partner Srbiji čak i tad kad je potrebno saopštiti joj i neku neprijatnu realnost. I da je to poštenije i odgovornije nego licemjerno podgrijavati nešto što inače smatramo iluzijom.

Nedavno je – povlačenjem u Beograd ambasadora iz Podgorice, zbog uspostavljanja diplomatskih odnosa Crne Gore sa Kosovom – ponovo došlo do jednog od tih iskakanja sa koloseka željenih odnosa sa Srbijom.

– Ja mislim da je to kontraproduktivno. Žao mi je što u politici Srbije traje ta inercija odnosa prema susjedima. Iz razgovora sa državnicima regiona, nigdje nisam prepoznao namjeru da se vodi politika na štetu Srbije. Naprotiv: gdegod da sam razgovarao, od Zagreba do ostalih centara, postoji saglasnost u stavu da je za sve nas veoma važno da Srbija zauzme svoje mjesto u kompoziciji koja sa Balkana ide ka evropskim i evroatlantskim integracijama. Za sve nas koji smo u toj kompoziciji vrlo je važno da Srbija bude ili lokomotiva ili u prvom dijelu te kompozicije. Dakle, postoji svijest o tome da svi u regionu imamo koristi od posvećenosti Srbije svojoj evropskoj budućnosti. Zbog toga živimo u uvjerenju da su se stišale strasti koje su se rasplamsale tokom ratova 90-tih godina i da danas svi trezveno razgovaramo i razmišljamo o tome kako možemo sarađivati i biti jedni drugim od koristi. Posle duže vremena imamo konsensualno usaglašen pogled na evropsku budućnost, što je kapitalna novina u regionu. Ako je to već tako, onda je za očekivati da i Srbija pokazuje višak, a ne manjak senzibiliteta za susjede i ostale u regionu.

Sve češće se pominje nekakav „crnogorski DOS“, kao vid ukrupnjavanja opozicije u borbi protiv vaše vladajuće koalicije. Jedan od njihovih lidera, uskoro takođe dolazi u Vašington.

– Nedavno sam govorio o važnosti da se u Crnoj Gori konstituiše jedna ozbiljnija i odgovornija konkurencija vladajućoj koaliciji. Kao ekonomista, iskustveno znam koliko slabosti donose monopoli. Siguran sam da bi naša vladajuća koalicija u Crnoj Gori bila bolja da ima jaču konkurenciju. Problem crnogorske opozicije je taj da oni ni do danas nijesu definisali jednu konkurentnu programsku platformu koja će ubijediti građane Crne Gore da će im ona donijeti dobro. Umijesto toga, oni zasad nude samo animoznost prema vladajućoj koaliciji, pre svega prema DPD i meni lično. Ja to shvatam kao dio viška političkih strasti koje se emituju na Balkanu i naučio sam da s tim živim.

Vila „Crnogorka“ u Beogradu – kad će Crna Gora da plati račun od tih milion i po evra koji vam je ispostavila Srbija?

– Mislim da i taj slučaj predstavlja potvrdu tog pretjerivanja iz Srbije kad su u pitanju odnosi sa susjedima. Kad je riječ o tom dostavljanju fakture za korišćenje kuće u Beogradu u kojoj se nalazi naša ambasada i rezidencija, ja sam zagovornik čistih odnosa u ekonomiji i na pitanjima imovinskog razgraničenja. I gdje god smo to postigli sa Srbijom, kao, recimo, u našim odnosima sa Svjetskom bankom i ostalim finansijskim organizacijama, to se pokazalo kao veoma povoljna okolnost.

Nažalost, kad je u pitanju sukcesija prava u odnosu na predhodne zajedničke države, Crna Gora tu uopšte nema ravnopravan status. U odnosu na imovinu predhodne SFR Jugoslavije, u onih 38 odsto koliko je pripalo SR Jugoslaviji dominantno je bilo učešće Srbije, bez obira na prethodni dogovor da će Crna Gora imati u tome određeni procenat. Nažalost, taj proces u odnosu na podelu imovine SFRJ nije završen, a kamoli da je počeo proces vezan za SRJ. Tako da danas sve ono što pripada SRJ koristi Srbija, počev od imovine u inostranstvu. Svuda u svetu, Crna Gora mora sama da rešava pitanja svojih predstavništava iako je sasim jasno da će jednog dana, u finalu tog postupka, nama sledovati određena imovinska prava u odnosu na postojeće diplomatske objekte iz zajedničkog vlasništva.

Prema tome, činilo mi se veoma logičnim da bi za sve ovo vrijeme dok Srbija koristi dio naših prava u inostranstvu, mogla da bude kao simbolična i najminimalnija kompenzacija to što Crna Gora ima tu svoju kuću koju koristi u Beogradu… Pa ipak, kao zagovornik čistih imovinskih rješenja apsolutno sam spreman da i na tu temu zakupnine za Vilu Crnogorka u Beogradu ubrzamo sve procedure koje će doprinijeti da se ustanovi šta pripada Crnoj Gori od imovine SRJ. I da potpuno u skladu sa tim – ukoliko je nesporno imovinsko pravo Srbije nad tom kućom u Užičkoj ulici – platimo sve što sleduje i da onda, eventualno, potražimo za sebe neku drugu adresu u Beogradu. Mislim da je taj naš stav veoma principijelan. S druge strane, ne sme se zaboraviti da svih ovih godina Srbija koristi u inostranstvu bez ikakve nadoknade i dio imovine koji je nesporno crnogorski. A vrijednost te crnogorske imovine pod kontrolom Srbije u svijetu uveliko premašuje vrijednost pomenute kuće koju Crna Gora koristi u Beogradu.

 
Deo ovog razgovora objavljen je u Danasu 25.01.2010.

Peščanik.net, 26.01.2010.

Leave a Reply